Za policijske torture iz 90–tih u Sandžaku niko nije odgovarao

Sulejman Muratović, rođen 1935, iz sela Žitnića, u opštini Sjenica, jedan je od 15.000 Sandžaklija, koji su tokom devedesetih godina prošlog vijeka preživjeli policijsku torturu pod optužbom da se bave neprijateljskom djelatnošću i da se zalažu za stvaranje ilegalne države Sandžak.

Policajci su ga tokom torture kastrirali. Protiv njega nikada nije podignuta optužnica za djela za koja su ga sumnjičili.

Od 1994. jedino su on i rahmetli Mustafa Džigal koji je preminuo 2012. u 80. godini života, tražili pravdu za preživljenu toruturu i 2014. njihov predmet stigao je do Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je odbacio njihovu tužbu protiv Srbije.

Evropski sud za ljudska prava, odnosno sudija H. Jaederblom kao pojedinac, u skladu sa članom 24 stav 2 Konvencije o ljudskim pravima, odlučio je 4. septembra 2014. da „predstavku proglasi neprihvatljivom“.

***

Sud štiti prava okrivljenih policajaca

Ustavni sud je istakao da se pravom na pravično suđenje „u krivičnom postupku prije svega jemče prava okrivljenog lica, jer se radi o postupku u kom se ne odlučuje o pravima i obavezama oštećenog“, već o optužbama koje su okrivljenom stavljene na teret. Na taj način Muratović i Džigal su ostali bez prava na obeštećenje za torturu koju su preživjeli.

„Ne znam šta ću sad. Za mene nema pravde na planeti. Ne vjerujem više nikome i ovakav ću u grob otići“, ističe Muratović koji je ove godine napunio 80 godina života.

Dok je rat bijesnio u Bosni i Hercegovini, Srbija i Savezna Republika Jugoslavija navodno nisu učestvovale u sukobima, ali su na prostoru Sandžaka masovno kršena ljudska prava državljana Srbije bošnjačke nacionalnosti. Iznad Novog Pazara tih godina bila je raspoređena artiljerija Vojske SRJ, a po gradu su ordinirali, dugim cijevima naoružani, pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova.

Tokom 1992. i 1993. zabilježene su otmice i ubistva 17 državljana Srbije iz sela Sjeverin, kao i 19 ljudi iz voza u željezničkoj stanici Štrpci, koje su srpske paravojne formacije sa teritorije Bosne i Hercegovine, uz podršku srbijanskih državnih organa, organizovale na teritoriji Srbije. Za otmice i ubistva odgovoran je, između ostalih, haški osuđenik Milan Lukić, koji izdražava doživotnu zatvorsku kaznu, ali ne i za te zločine počinjene nad Sjeverincima i putnicima voza na pruzi Beograd-Bar, već za zločine počinjene na teritoriji Višegrada.

Pored svega, na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine bile su raspoređene brojne snage rezervnog sastava Vojske Jugoslavije, kao i srpske i crnogorske policije čiji su pripadnici zastrašivali i protjerivali lokalno muslimansko stanovništvo. U jednom granatiranju sela Kukurovići, u opštini Priboj ubijeni su Uzeir Bulutović, Mušan Husović i Fatima Sarač. Apelacioni sud u Beogradu odbacio je kao neosnovanu optužnicu 20 građana Kukurovića za torturu i zločin nad stanovnicima tog sela, jer prema navodima presude nije bilo moguće utvrditi da li se radi o pripadnicima Užičkog korpusa ili nekoj drugoj vojsci u vrijeme tadašnjih ratnih sukoba u BiH.

U to vrijeme srbijanski državni organi su konstantno hapsili i prebijali građane bošnjačke nacionalnosti na prostoru Sandžaka.

Sandzak

Vojska na ulicama – svakodnevna pojava u Sandžaku devedesetih godina

Komandant magle i vjetra

Suljo Muratović je tako 22. juna 1994. iz svog sela Žitnića krenuo sa kćerkom koja je trebalo da se porodi za Novi Pazar i tek što je ostavio u porodilištu, pokupila su ga dva policajca i privela ga u novopazarsku policijsku stanicu. Tražili su mu oružje i optužili ga da naoružava Pešter i da ima namjeru da podigne ustanak u tom dijelu Sandžaka.

„Pozvao me je (zamjenik načelnika OUP Novi Pazar Radoslav) Stefanović. Prvo me je pitao: ‘Gdje ti je oružje? Jesi li donio oružje? Dao ti je Suljo Ugljanin kamion oružja, koji si podijelio narodu. Ti si komandant za cijeli Pešter“. Ja sam se samo nasmijao i pitao ga: „Čega komandant magle, vjetra ili čega“. Kaže:„Nemoj da se praviš budala, nego gdje ti je puškomitraljez, zvani šarac?“, ispričao je Muratović.

Sulji Muratoviću su policajci u kući pronašli dvije lovačke puške i pištolj za koje je imao dozvole. U istrazi je proveo tri dana u samici novopazarskog zatvora. Nakon toga vratili su ga u policijsku stanicu, u kojoj su tada vođene serije informativnih razgovora.

„Kroz hodnik, kroz ono prizemlje, išao sam i sve vrijeme gazio krv. U prizemlju, pa uza stepenice na prvi sprat, pa uza stepenice na drugi sprat, pa na treći sprat, sve sam gazio krv. Tukli su Smaja Hamidovića, Dauta Hamidovića i Meha Smaljevića“, prisjeća se Muratović, kojeg su tada uveli u sobu broj 25, gdje su ga čekali policajci.

„Desetak milicionera bješe unutra. Imali su kratke rukave. Neki su imali palice po metar dužine, neki od pola metra. Kako sam ušao unutra pukla je tortura protiv mene. Ja ne umijem da vam pričam šta je sa mnom bilo, koliko sam dobijao tih udaraca i šta je sa mnom rađeno. Bio sam onesvješćivan dosta puta. Sa izvinjenjem, da vam ispričam, ja sam kastriran. Vukli su me za mošnje. To mi je radio Milić Karličić. I tako, onesvijeste me, pa me odvedu u kupatilo da me osvijeste, pa me opet dovedu, pa me opet ubi. Eto, tako se sa mnom jedno dva-tri sata iživljavalo“, naveo je Muratović.

Pokoran Bogu i vladaru

PesterKada je pušten, njegov advokat, rođak i bratić su ga na rukama unijeli u bolnicu na hiruško odjeljenje, ali ga doktor nije primio kada je video u kakvom je stanju i kada je čuo odakle mu povrede.

„Ne, ne, ne, ni prvu pomoć, ni ništa apsolutno. Ja sam mu na sudu psovao i oca i majku. Išao sam da ga bijem na sud. To je bio Avdo Ćeranić (bivši načelnik Zdravstvenog centra Novi Pazar)“, kazao je Muratović.

Brat ga je odveo kući. Kupio ovčije kože, na njih usuo so i umotao ga sa najlonima. Sutradan je otišao kod privatnog ljekara, ali mu ni ovaj nije dao ljekarsko uvjerenje. Nakon toga je otišao u Skoplje i tamo se liječio. Poslije svega, otišao je za Njemačku i tri godine se nije vratio kući.

Da ironija bude veća, na prvim višestranačkim izborima u Srbiji Suljo Muratović bio je predsjednik izborne komisije u svom selu i zaslužan je što je početkom devedesetih cijelo Žitniće glasalo za Slobodana Miloševića i Socijalističku partiju Srbije.

„Mi muslimani, nama je dužnost da smo prvo pokorni Bogu, drugo vladaru i onda roditelju. Ti ljudi koji nisu pokorni tome, to ne mogu da budu muslimani, ne mogu da budu ljudi. Za mene je Milošević bio vladar i tada je zahvaljujući meni dobio svih 375 glasova iz našeg sela“, ispričao je Muratović.

Mustafa Džigal iz sela Trijebina, opština Sjenica, krajem aprila 1994, po pozivu je otišao u SUP Sjenica. Policajac Vlado Vranić ispitivao ga je gdje se nalaze četiri puške koje je navodno ilegalno nabavio i da će za to „debelo da odgovara“. Kada mu je Mustafa rekao da ne posJeduje nikakve puške, naredili su mu da se svaki dan javlja u SUP Sjenica što je on i radio sve do 8. maja 1994. godine, kada mu je naređeno da slJedećeg dana ode u SUP Novi Pazar i da se javi Miliću Karličiću.

Mustafi je odmah po dolasku Milić Karličić naredio da se izuje i da klekne na stolicu da bi odmah počeo da ga udara po tabanima službenom palicom. Potom ga je udarao palicom po rukama i nogama, pesnicama po glavi od čega je Mustafi pukla bubna opna. Stavljao mu je palicu u usta i udarao ga kolJenima u stomak. Tortura je trajala sve do 21:00 sat, kada su ga bukvalno izbacili iz policijske stanice. Mustafa se od posljedica torture desetak dana liječio u Domu zdravlja u Sjenici. U vrijeme kritičnog događaja Mustafa je imao 62 godine.

Pripravnik nije mogao da bude osuđen

Okružni sud u Novom Pazaru je 6. februra 2009. godine izrekao presudu kojom se Milić Karličić, Radoslav Stefanović i Mile Nedić, policajci OUP-a Novi Pazar oslobađaju odgovornosti za zlostavljanje Sulje Muratovića i Mustafe Džigala u maju i junu 1994. godine. Organizacije za ljudska prava u Srbiji ocijenile su da se ovom presudom žrtvama kršenja ljudskih prava tokom devedesetih šalje poruka da institucije Srbije još uvijek nisu u stanju da im donesu pravdu, da se u sprovođenju pravde isključivo vode interesima onih koji su kršili osnovna ljudska prava i da su oni i dalje pod zaštitom države.

Antonijević: Slučaj pravno zapečaćen, sada je na redu država

milan antonijevic

Presudom Suda u Strazburu slučaj Muratovića i Džigala je potpuno zapečaćen, ističe Milan Antonijević iz Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM). „Mene iskreno čudi što je Sud u ovom slučaju ovako presudio, jer se radi o očiglednoj policijskoj torturi. Sa druge strane, sama praksa Evropskog suda za ljudska prava sve više postaje formalna, samim tim što sudija ima pravo da odbaci predstavku bez jasnog obrazloženja“, ističe Antonijević. Direktor JUKOM-a navodi da bi sada država „morala da nađe način i reaguje“, kako bi obeštetila ljude koji su preživjeli policijske torture devedesetih na prostoru Sandžaka, gdje je „očigledno bilo masovnih kršenja ljudskih prava i sloboda“. „Ne mora da znači da, ukoliko sudovi nisu utvrdili odgovornost, da država uz pomoć lustracije ne može kazniti one koji su kršili ljudska prava, jer to može ostati kao otvorena rana i može joj se vratiti kao bumerang“, ocjenjuje Antonijević.
Prema njegovim riječima, pravo mjesto za rješenje ovog problema sada bi trebalo da bude Skupština Srbije, koja bi u vidu deklaracije morala da donese odluku da se ispravi nepravda, koja je počinjena nad ovim ljudima.

Optužnica protiv Milića Karličića, Radoslava Stefanovića i Mila Nedića, podignuta je 2003. godine za kivično djelo iznuđivanja iskaza. Presudom iz 2005. godine Okružni sud u Novom Pazaru je proglasio krivim Milića Karličića i izrekao mu kaznu u trajanju od dvije godine zatvora, dok je Stefanovića i Nedića oslobodio krivice.

Vrhovni sud Srbije je usvojio žalbu okrivljenih i zastupnika Sulje Muratovića i Mustafe Džigala i ukinuo ovu presudu te vratio predmet na ponovno suđenje. Nakon ponovljenog suđenja i izvođenja brojnih dokaza (svjedocima koji su potvrdili navode optužnice, nalaza vještaka, medicinske dokumentacije i drugi materijalni dokazi) koji nesumnjivo dokazuju odgovornost policajaca za brutalnu torturu nad Muratovićem i Džigalom, Okružni sud u Novom Pazaru je izrekao oslobađajuću presudu sa obrazloženjem da Milić Karličić „nije bio službeno lice“, a da Stefanović i Nedić „nisu bili na mjestu izvršenja djela“.

Karličić je u to vrijeme, kako se navodi u presudi opštinskog suda u Novom Pazaru, bio pripravnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno nije imao položeni državni ispit.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo i Sandžačkog odbora za ljudska prava, iako su slučajevi policijske torture nad građanima Sandžaka prijavljivani, u većini njih nikada nisu sprovedene ozbiljne policijske istrage ili discplinski postpupci protiv pripadnika MUP-a Srbije, koji su ih sprovodili. Štaviše, većina tih policajaca koji su, učestvovali u batinjanju sandžačkih Bošnjaka i danas rade u MUP-u Srbije.

Izvor: autonomija.info

(mb)

Previous Tuzlanska porodica hobi pretvorila u biznis: Glinu pretvaraju u bosanske lonce, dagare, tanjire
Next Energoinvest prije roka završio izgradnju 249 km dalekovoda u Albaniji

You might also like

SANDŽAK

Poništiti političku dobit ostvarenu genocidom

Predsjednica Bošnjačkog nacionalnog vijeća uputila je pismo predsjednici Vlade Srbije i ambasadama „Prijatelji Sandžaka“ u Beogradu u kojem zahtjeva da se poništi politička dobit ostvarena genocidom u Bosni i Hercegovini.

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Nizama Đuderija u Sijetlu će predstaviti istraživanje o agresiji i zločinima u Foči

Nizama Đuderija jedno je od desetina hiljada bosanske djece za koju njihova država ne zna ni gdje se nalaze, ali koja razmišljaju o domovini i nastoje pomoći da ona krene u

RIJEČ

Mapa opsade Sarajeva kao doprinos kulturi sjećanja

Sarajlija Fikret Logić skoro tri godine radio je na projektu mape opsade Sarajeva, a njegov rad danas predstavlja značajan dokument o 44-mjesečnoj i najdužoj opsadi jednog glavnog grada u modernoj