3. Januara 2016.

Saradnja bosanskih vladara i (heretičke) Crkve bosanske u 13. i 14. vijeku

.. Stepanovi naslovi oko 1322. g.

Prema prvoj sačuvanoj Stepanovoj ispravi on nosi ove vladarske naslove: »Az sveti Grgur, a zovom ban Stepan, sin gospodina bana Stepana,

po milosti božiei gospodin vsem zemlam bosinskim, i Soli, i Usore, i Dolnim kraem i Hlmske zemle gospodin i brat moi knez Vladislav«!

– Ovaj naslov Stepanov ne dopušta nikakve sumnje u opseg Stepanove vlasti oko 1322. g. On je ban i gospodin, što znači, kako smo već prije isticali, da je Stepan, po svoj prilici, još za Mladinova banovanja u Bosni uzeo naslov gospodina svih bosanskih zemalja,

što točno odgovara Pavlovu naslovu »dominus tocius Bosne«.

Stepanov naslov dakle tumačimo ovako: on je najprije gospodin u svim bosanskim zemljama, zatim isto tako i gospodin humske zemlje, Usore, Soli i Donjih krajeva, a usto i ban, tako da su njegovim vladarskim naslovima obuhvaćene sve bosanske zemlje kojima oko 1322. g. vlada.

Ponovimo osnovni sadržaj spomenute isprave: ban Stepan i njegov brat knez Vladislav daju knezu Vukoslavu, sinu ključkoga kneza Hrvatina u vječno nasljedstvo djedovinu, naime, dvije župe – Ključ i Kotor

– kao nagradu za to što se iznevjerio »hrvatskom gospodinu«, dakle Bribircima i prešao na njihovu stranu.

Slično kao i u dignitariju ugarskih isprava tako se i u ovoj Stepanovoj darovnici spominju svjedoci (biše svedoci) i to najprije

dobri Bošnjane.

To su:

tepčija Radoslav s braćom, knez Dabiša s braćom, knez Dragaš, župan Krkša (također svi s braćom).

Prema tome, u Stepanovoj su pratnji uz dvorjanika Radoslava, dvojica knezova i jedan župan.

Ali, zatim se nabrajaju i »ostali svedoci«:

ot Zagorja (župan Poznan), ot Rame (knez Ostoja), ot Uskoplja (Hrvatin Vlčković), ot Usore (vojvoda Vojko i Vraneš Čeprnić), ot

Soli (župan Budoš, čelnik Hlap), ot Trebotića (župan Ivan), a pristav »ot dvora« je Vuk Sčitković, vojvoda bosanski!

Prema tome, izvanredni su podaci o pratnji bana Stepana i njegova brata Vladislava. Stepan je »gospodar«:

Zagorja, Rame, Uskoplja, Usore, Soli i Trebotića.

Ne ulazeći na ovom mjestu u neobično zanimljiv sastav ove pratnje koja se sastoji od knezova i župana, ističem tek činjenicu koja mi se čini neobično važnom za ocjenu tadašnjeg položaja braće na prijestolju: u njihovoj pratnji su dvojica vojvoda i to, nipošto slučajno, usorski i bosanski vojvoda!

Tako nam se ponovno po ovom popisu dostojanstvenika potvrđuje pretpostavka da su među svim bosanskim zemljama najodličnije dvije –

banovina bosanska i banovina usorska koje na dvoru zastupaju njihovi

vojvode.

Po svoj prilici nisu ni svi vladarevi činovnici imali jednaki politički položaj. Nema sumnje da su mnogo više »vrijedili« knezovi od župana, ali to je već posao posebnih ispitivanja u koja ovdje ne namjeravamo ulaziti.

Međutim, valja primijetiti da ovi svjedoci nisu nijemi promatrači zakletve koju polažu Stepan i Vladislav. I oni se također zaklinju i na taj način preuzimaju na sebe dio »državne obaveze«, to jest jamstva koje njihovi vladari daju Vukoslavu Hrvatiniću. Upada u oči da je na dvoru prisutno dvanaest svjedoka, broj dakako koji nije slučajan već je, bez sumnje, knez Vukoslav zahtijevao jamstvo i najvažnijih banovih dostojanstvenika i savjetnika, »dobrih ljudi« koji su kao

banovi činovnici vladali bosanskim zemljama.

Činjenica, nadalje, da su Stepan i Vladislav pristali na tako svečanu zakletvu knezu Vukoslavu upućuje još jednom na zaključak koliko je Vukoslavova »izdaja« hrvatskoga bana Pavla, to jest »hrvatskog gospodina« za Stepanovu Bosnu bila važna.

Zato je »prijelaz« kneza Vukoslava ujedno i sjajan politički uspjeh Stepanov.

U Bosni više nema »izdajica«.

Razumljivo je naravno da Stepan i Vladislav sve poduzimaju da bi uvjerili nevjernog kneza u čvrstoću svojih obećanja. Zato i dobiva, kako rekosmo, »dve župe u dedinu i u isklad«, Banice i Vrbanu, ali i dva grada Ključ i Kotor.

On smije poklonjene župe uživati kao dar, a Stepan i knez Vladislav mu ostavljaju da im služi »oružjem, koliko može naibole«. Zatim, Vukoslav dobiva i Lušce na slobodno uživanje na deset godina i to zato što je iz toga kraja »pristupio« banu Stepanu.

Međutim, za samostalan položaj Stepana »gospodina bosanskog« još je važnija druga darovnica istoga sadržaja knezu Vukoslavu koja je pisana (asie pisanie svrši se) »u gosti velikoga hiži u Radoslavi« dakle u kući

heretičkog odličnika gosta Radoslava!

Ova druga darovnica je sadržajno nešto skraćena, ali je za historičara dragocjen dokument o odnosu braće Stepana i Vladislava prema

heretičkoj crkvi bosanskoj!

»Az sveti Grgur, a zovom

ban Stepan, gospodin bosnski

i brat moi knez Vladislav«

daju na znanje svim bosanskim zemljama da su dali »veru i dušu otca nam gospodina bana i vseh roditel naših i svoio« knezu Vukoslavu sinu ključkoga kneza Hrvatina i to: »pred

dedom velikim Radoslavom i pred gostem velikim Radoslavom i pred starcem Radimirom i Žunborom i Vlčkom i pred vsom crkvom i pred Bosnom

da ne u naju Vukoslav sužn ni pogublenik«! Ne učini li knez Vukoslav njima neko zlo, neće ni oni njemu.

Osim toga, braća obećavaju da neće slušati klevete o njemu. Dogodi li se da Vukoslav ipak u nečemu »zgreši«, neka stane pred

»dobre muževe«

»da se opravi«, i ako nije kriv, Stepan i Vladislav mu neće uzeti imovinu. Ad ogodi li se da braća prekrše svoju riječ »bez njegove nevjere«, neka se smatraju odstupnicima »i ot boga i ot vere i da nam ne otčine molitve i materine i da sva druga Jude«!

I na kraju mjesto zbivanja: »I se se to čini na Moištri«.

Prema tome, mjesto na kojem daju Stepan i Vladislav to obećanje, zapravo zakletvu, u hiži velikoga gosta Radoslava ne ostavlja u nama nikakvu sumnju u to kakav je odnos Stepana i Vladislava prema heretičkoj crkvi bosanskoj.

Očito je da i u javnom životu tadašnje Bosne postoji jedna »crkva«, dakle crkvena organizacija uz bosanske vladare na koju se oni, kako se po svemu smije zaključivati i oslanjaju.

Ona nije i politička snaga, jer Stepan i Vladislav naručuju kneza Vukoslava u kuću gosta Radoslava pred najvažnije predstavnike heretičke crkve bosanske – velikog djeda, velikog gosta i dvojicu staraca –

kako bi i oni bili nijemi svjedoci Stepanove i Vladislavove »vere«, ali ne i jamci!

Vrlo je karakteristično da najviši predstavnici bosanske crkve ne polažu nikakvu zakletvu, ali da je spomenuta crkva u to doba stvar nekolicine zagrijanih heretika, a ne u nekom smislu priznata crkvena organizacija, Stepan i Vukoslav ne bi u Radoslavovoj »hiži« imali što tražiti.

Tako su bez sumnje davno prije toga prvog domaćeg svjedočanstva o postojanju bosanske heretičke crkve svi njezini poglavari stajali čvrsto uz bosanske vladare, podupirući najvjerojatnije njihovu politiku. Kao da su se opet vratila ona vremena bana Kulina također »gospodina«, koji je u jedinoj dosad poznatoj katoličkoj akciji protiv heretika spašavao i spasio poglavare i glavne »svećenike« te heretičke crkve.

U tu skladnu zajednicu bosanskih vladara i predstavnika heretičke crkve nisu mogli izvana prodrijeti niti Bribirci, a kamoli Arpadovići ili Anžuvinci, i tu je bila njihova zajednička jakost.

Tako zahvaljujući podacima ove jedinstvene isprave – nažalost jedine takve vrste u bogatom bosanskom izvornom materijalu – razjašnjena je, čini mi se, zagonetka oko položaja heretičke bosanske crkve prema vladaru, i obrnuto.

Vladar koji crkvu pazi i mazi već više od sto godina, očekuje od članova ove crkve da će i oni njega poduprijeti.

U tom duhovitom dvojstvu bosanskih vladara u XIII. i XIV. st. leži, po svoj prilici, jedna od tajni njihova uspjeha.

Sudeći, naime, po podacima ove isprave vladari su kod kuće čvrsto stajali uz crkvu bosansku, ali su prema vani, izvan svoje zemlje, uvijek djelovali i nastupali kao katolici.
Oni se ni u kući velikog gosta Radoslava ne odriču svojih svetaca! No, čini nam se da je ono otvoreno katoličko lice bosanskih vladara koje je i otvoreno gledalo katolički i nekatolički svijet oko sebe, bilo isto tako važno kao i ono drugo, hereticima prijazno koje doduše nije išlo tako daleko da predstavnike heretičke crkve zove na svoj dvor, ali je ipak znalo da će uvijek imati uz sebe tu crkvu.

Jer ona ne može biti drugo do bosanska crkva, vladarska, ugledna i nenametljiva, crkva s kojom možeš surađivati bez bojazni da te njezini prelati istjeraju s prijestolja.

I veliki djedovi ove heretičke crkve su dobro znali od početka XIII. st. da položaj koji su stekli pod zaštitom bosanskih vladara nisu mogli imati ni u jednoj drugoj susjednoj zemlji ili državi.

Tako su bosanski vladari bez utjecaja i miješanja i, što je još važnije, suparništva visokih katoličkih prelata (koje su im htjeli nametnuti Arpadovići) rješavali na svom dvoru sami svoje državne poslove, a što je najvažnije, nisu morali dijeliti vlast niti maziti različite biskupe ili opate koji su nerijetko u susjedstvu pokapali vladare ili im bar ogorčavali život.

Dvor Stepana i Vladislava tipično je viteško svjetovno društvo,

jer članovi crkve bosanske, one heretičke, nisu ulazili u državno vijeće, a bosanski su biskupi bili na sreću bosanskih vladara dosta daleko od njihovih dvorova.

Stoga se čini da smo ovim prevažnim podacima Stepanove i Vladislavove isprave izdane »na Moištri« dobili također odgovor na pitanje zašto nikad nije pošlo za rukom »protjerivačima đavola« organizirati posebnu katoličku biskupiju u Bosni i gdje leži jedna od tajni izvanrednog političkog uspjeha domaćih bosanskih vladara u XIII. i XIV. st.

*Moištri (Moštre, Visoko…)

Izvor: NADA KLAIĆ – SREDNJOVJEKOVNA BOSNA, iz poglavlja: Samostalna vladavina Prijezdina sina Stepana I 1290-1314 i njegova sina Stepana II (1314-1353) u svim bosanskim zemljama.

Foto ilustracija: Emir Isović, Bosansko kraljevstvo infografički vodič.

(MiruhBosne)