Prof. Hugo Schanovsky: Jedan od najvećih prijatelja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka

Prof. Hugo Schanovsky rođen je 1927. godine u historijskom gradu Steyru, čije je jezgro jedno od najljepše očuvanih u njemačkom govornom prostoru. Djed Schanovsky doselio se iz dijela Poljske koji je pripadao Austro-Ugarskoj monarhiji u sjevernu Austriju, gdje je otac Schanovsky radio u poznatoj fabrici oružja “Steyr-Werken”, tako da je mali Hugo odrâstao u radničkoj porodici i veoma teškim životnim uvjetima. Nakon što je s četiri godine ostao bez majke, ostatak njegove porodice seli se u Linz, glavni grad pokrajine Gornja Austrija, za koji će on do svoje smrti ostati emotivno vezan.

Od nacionalsocijalizma do grada mira

Prof. Schanovsky sjećao se i u starosti bistro i uvijek nanovo obnavljao strašnu istinu o ljudskoj tami zvanoj nacionalsocijalizam, koja je u 20. stoljeću najprije zahvatila Austriju i Njemačku, pa zatim veliki dio Evrope i ostatka svijeta.

On je još kao dječak slušao govor Adolfa Hitlera u Linzu, kojeg je ovaj 1938. godine držao s balkona stare vijećnice pred oko 30.000 oduševljenih građana, da bi 1945. godine, pred kraj Drugog svjetskog rata, kao sedamnaestogodišnjak i sam bio mobiliziran u njemačku vojsku i poslan da učestvuje u bici za Berlin. U toku bitke, sovjetski tenkovi ganjali su ga doslovno po ulicama glavnog grada Njemačke.

Tada je vojnik Schanovsky čvrsto odlučio da će se, ukoliko preživi, čitav život boriti protiv rata i nepravde u svijetu. Nakon što je zarobljen u Berlinu, vraćen je u Linz, gdje je kao humanista, književnik i političar ostao dosljedan svojoj zakletvi.

Nakon povratka u Austriju, mladić Schanovsky dovršava školovanje te najprije biva zaposlen u penzijskom osiguranju, dok je u Savezu penzionera radio na dobrovoljnoj bazi. Politikom se počinje baviti šezdesetih godina kao član socijaldemokratske stranke Austrije, da bi 1984. godine, nakon više funkcija u gradskoj vlasti, bio izabran za gradonačelnika Linza.

Kao humanista i književnik, u toku svog mandata zauzimao se posebno za razvoj kulture koja bi bila dostupna svim građanima. Gradonačelnik Schanovsky proglasio je 1986. godine samoinicijativno Linz gradom mira, što je općinsko vijeće zvanično potvrdilo tek 2011. godine.

Hugo Schanovsky, koji je, između ostalog, proglašen počasnim građaninom Linza i počasnim senatorom Univerziteta “Johannes Kepler” u Linzu, ni kao penzioner nije prestao sa svojim aktivnim radom za pravdu i mir u svijetu. Napustio je ovaj svijet 5. novembra 2014. godine kao autor 69 objavljenih i 113 neobjavljenih knjiga, od kojih je nekoliko bilo posvećeno Bosni i Hercegovini i genocidu nad Bošnjacima.

Perom protiv tenkova 

Nakon proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine, uslijedio je rat koji je bio usmjeren kao uništenju njene državnosti te njene multikulturalne suštine. Od tog trenutka pa sve do trenutka njegovog odlaska s ovog svijeta prof. Hugo Schanovky zauzimao se na svaki raspoloživ način za Bosnu i Hercegovinu, te je u svojim pjesmama, predavanjima, otvorenim pismima i novinskim javljanjima dizao svoj glas protiv nepravde i zločina, protiv ravnodušnosti Zapada, posebno ističući genocid nad Bošnjacima koji se događao pred očima cijelog svijeta.

Prof. Schanovsky pisao je već početkom devedesetih godina o velikosrpskom okupacionom ratu i tragediji zapadne politike u Bosni i Hercegovini, dok u jednom drugom tekstu, između ostalog, kaže: “Zapadni demokrati i čelnici Ujedinjenih nacija su nevjerovatne povrede ljudskih prava po brdima Bosne prihvatili kao što se prihvata izlazak sunca ujutro i dolazak tmine uvečer. Kroz nove pregovore stvaran je prostor za nove zločine.”

Književnik Schanovsky govorio bi kako je u to vrijeme dosta razmišljao o tome kako pomoći napaćenom bošnjačkom narodu. Kao plod te brige zapisao je svoju najuspješniju pjesmu pod nazivom Bošnjaci, kojom je držao ogledalo pred licem ravnodušnosti.

Pjesma je štampana na UNICEF-ovoj razglednici te su je na njemačkom, engleskom, francuskom, španskom, arapskom, italijanskom, slovenskom i bosanskom jeziku čitali milioni ljudi. Ta pjesma, kao i mnoge druge s bosanskohercegovačkim temama, objavljena je 1994. godine u njegovoj knjizi Diesen Tag Sarajevo (Taj dan Sarajevo), koja je s njemačkog prevedena na italijanski i bosanski jezik. U suštini, sve njegove pjesme vezane za Bosnu i Hercegovinu, koje su pisane dušom djeteta a rukom starca, na jedan su izvjestan način ogledalo čovječanstva i samosvojstveni svjedoci vremena u kojem živimo – ili smo živjeli.

Posvećenost istini i pravdi

Prof. Schanovsky doživljavao je Bosnu i Hercegovinu, koja je našla posebno mjesto u njegovom srcu, kao dragulj Evrope, a Bosance koji su živjeli kulturu različitosti nazivao bi najboljim Evropljanima.

U znak zahvalnosti za njegovu trajnu posvećenost pravdi i obnavljanju istine o ratu u Bosni i Hercegovini, Televizija Kantona Sarajeva (TVSA) i Centar savremenih inicijativa Austrija – CSI snimili su na ljeto 2009. godine dvojezični dokumentarni film o njegovom životu i djelovanju pod nazivom Prof. Hugo Schanovsky – prijatelj Bosne i Hercegovine.

Film je predstavljen u Linzu 2010. godine, kada su plaketu zahvalnosti prof. Schanovskom uručili tadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji Haris Hrle i generalni sekretar Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca Emir Zlatar. Plakete zahvalnosti uručili su mu za života također gradovi Sarajevo i Srebrenica, a 2011. je proglašen i počasnim predsjednikom austrijsko-bosanskohercegovačke mreže CSI Austrija, s kojom je od njenog osnivanja intenzivno sarađivao.

Čovjek u neljudskim vremenima

“Udaraj u bubanj i nemoj se bojati”, riječi su poznatog njemačko-jevrejskog pjesnika Heinricha Heinea, koje su, može se kazati, postale životnim motom prof. Schanovskog. Kada se uz to dodaju prisutna otvorenost i istinski suosjećaj, za koji u jednoj pjesmi o Sarajevu kaže da ga približava neshvatljivom na poseban način, onda se dobije zbir živih vrijednosti koje su bile uzrok da Hugo Schanovsky postane primjer ljudskosti, odnosno da ostane čovjek u neljudskim vremenima. I to je ono najmanje što se može naučiti od prijatelja Schanovskog.

(Faktor.ba/Magazin STAV)