„Ako želite da pobijete njih, prvo morate ubiti nas“ – priča o Aliji-ef. Klančeviću i bošnjačkom antifašizmu u Drugom svjetskom ratu

Prema rezultatima istraživanja autora, tokom ljeta 1942. godine ustaške vlasti privele su oko 3.500 Srba sa područja srebreničkog sreza s namjerom njihove likvidacije, ali plan nije proveden zahvaljujući intervenciji lokalne bošnjačke elite.

Kako navode autori, nakon što je informacija o planiranom zločinu stigla do Nazifa Klančevića, sina srebreničkog imama Alije-ef. Klančevića, on je zajedno s grupom uglednih Bošnjaka Srebrenice, među kojima su bili Hakija Siručić, Avdo Siručić, Suljo Mehmedović i Sulejman-beg Hafizbegović, pokrenuo inicijativu prema lokalnim i regionalnim ustaškim vlastima s ciljem zaštite srpskog civilnog stanovništva.

Navodi se da su tom prilikom svojim tijelima stali između ustaških komandanata i zarobljenih civila kako bi spriječili planirani zločin, a Aliji-ef. Klančeviću pripisuje se izjava: „Ako želite da pobijete njih, prvo morate ubiti nas.“

Govoreći o životu i djelovanju Alije efendije Klančevića, Meho Manjgo istakao je da se njegov dosje čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci te da pruža dragocjen uvid u život čovjeka koji je gotovo pola stoljeća služio Islamskoj zajednici i svom narodu u Srebrenici.

Kako je naveo, Alija efendija Klančević rođen je 1881. godine u Srebrenici. Nakon završenog mekteba i osnovne škole u rodnom gradu, školovanje je nastavio u zvorničkoj Podrinjskoj medresi, gdje je boravio od 1896. do 1899. godine. Po povratku u Srebrenicu zasnovao je porodicu sa Safijom hanumom, s kojom je dobio dvojicu sinova, Nazifa i Abdulaha.

– Tokom svog radnog vijeka, koji je trajao od 1901. do 1951. godine, kada je preselio na ahiret, Alija efendija Klančević je djelovao u četiri različita društveno-politička sistema. Radni angažman započeo je za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, nastavio u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a završio u socijalističkoj Jugoslaviji – naveo je Manjgo.

Naglasio je da je tokom cijelog tog perioda radio u izuzetno teškim materijalnim okolnostima, često za vrlo skromnu naknadu, a povremeno i bez ikakvih primanja. Posebno je ukazao na težak položaj imama u Kraljevini Jugoslaviji, kada su se uglavnom izdržavali od vakufa i pomoći lokalnog stanovništva, zbog čega se Alija efendija više puta obraćao nadležnim vjerskim organima tražeći rješavanje svog materijalnog statusa.

– I pored toga što je većinu radnog vijeka proveo u teškom materijalnom položaju i pored toga što je kao školovan i pismen čovjek imao priliku da se zaposli, pa čak i u državnoj službi, Alija efendija Klančević nikada nije razmišljao da napusti Islamsku zajednicu, već je ostao vjeran do kraja svoga života Islamskoj zajednici i svome narodu u Srebrenici punih 45 godina – kazao je Manjgo.

Govoreći o značaju predstavljanja života Alije efendije Klančevića, Emir Šečić istakao je da je cilj tribine bio pokazati i drugu dimenziju historije bošnjačkog naroda, onu koja svjedoči o hrabrosti, humanosti i antifašističkom djelovanju.

– Bošnjački narod se uglavnom u ovim danima obilježavanja sjećanja na genocid u Srebrenici predstavlja kao žrtva i uglavnom slušamo da je bošnjački narod žrtva agresije, zločina i genocida. Jedna od naših intencija je bila da predstavimo bošnjački narod kao herojski narod. Jer zaista čin Alije efendije Klančevića iz Drugog svjetskog rata, odnosno iz te 1942. godine, je herojski i nesebičan čin – kazao je Šečić.

Prema njegovim riječima, muslimanske rezolucije predstavljaju jedan od najznačajnijih primjera organizovanog antifašističkog djelovanja u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, a predvodili su ih upravo istaknuti alimi i imami. Istovremeno, uz kolektivni otpor postojali su i brojni pojedinačni primjeri spašavanja srpskog stanovništva, koji su, kako je rekao, ostali nedovoljno istraženi.

Šečić je naveo da su tokom istraživanja pronašli više sličnih slučajeva širom Bosne i Hercegovine, zbog čega smatra da herojski postupci poput onog Alije efendije Klančevića ili muftije Muhameda efendije Kurta nisu bili usamljeni primjeri.

Posebno je govorio o događajima iz ljeta 1942. godine, kada je Alija efendija, nakon saznanja da su ustaše zatvorile srpsko civilno stanovništvo i pripremale njegovo pogubljenje, okupio ugledne Bošnjake i džematlije te se suprotstavio planiranom zločinu. Šečić smatra da je riječ o događaju koji je decenijama bio zanemarivan i da je tek sada, zahvaljujući sistematskom istraživanju, moguće cjelovitije sagledati život i djelo Alije efendije Klančevića.

– Mi vam odgovorno tvrdimo da je ovo prvo temeljno istraživanje o Aliji efendiji koje je urađeno nakon 75 godina kako je on preselio i 145 godina nakon što je rođen – rekao je Šečić.

Izložbu je, u ime muftije tuzlanskog dr. Vahid-ef. Fazlovića otvorio dr. Šefko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja.

Obraćajući se prisutnima, direktor Sulejmanović istakao je da je istraživanje o Aliji efendiji Klančeviću rezultat višemjesečnog, zahtjevnog rada zasnovanog na arhivskoj građi i brojnim historijskim dokumentima.

– Čuli ste koliko je trebalo dokumenata prelistati da bi se došlo do ovakvih rezultata. Kad vidite ovakve rezultate, onda vidite da je sve vrijedilo tog truda – kazao je Sulejmanović.

Govoreći o temi tribine, Sulejmanović je istakao da Alija efendija Klančević nije bio usamljen primjer hrabrosti, već dio šire tradicije bošnjačkog antifašizma i moralnog otpora zlu. Dodao je da su se takvi primjeri odgovornosti i hrabrosti pojavljivali kroz različite historijske periode, naglašavajući da su vjerski autoriteti često predvodili narod u suprotstavljanju nasilju i nepravdi.