Udruženje Žena – žrtva rata već više od dvije decenije vodi borbu za istinu, pravdu i dostojanstvo žrtava ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini.
Osnovano 14. maja 2003. godine, Udruženje okuplja seksualno zlostavljane djevojčice, djevojke i žene koje se dobrovoljno uključuju, a u toku 2006. godine u Udruženje su se priključili i muškarci žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, žene svih uzrasta, od sedam do 65 godina, bile su među najugroženijim kategorijama stanovništva.
Preživjele su nepojmljive zločine – brutalna silovanja, fizičko i psihičko zlostavljanje, zarobljavanja, prisilne radove, deportacije, ubistva. Bile su korištene kao živi štit, zatvarane u logore i zatvore, izlagane mučenju, pljački i poniženju.
Mjesta zločina bila su sveprisutna – od zatvora, škola, sportskih objekata i policijskih stanica, do javnih prostora, kuća i poslovnih objekata. Uprkos svemu, preživjele su i imaju pravo na istinu, pravdu i priznanje.
Na čelu Udruženja nalazi se Višegrađanka Bakira Hasečić. Zahvaljujući njenoj ustrajnosti, Udruženje je do 2024. godine dokumentovalo više od 25.000 slučajeva silovanja i zlostavljanja u 72 općine Bosne i Hercegovine.
U razgovoru za Stav, Hasečić je govorila o ličnoj borbi, borbi Udruženja, zločinima u Višegradu i neprekidnom vrijeđanju žrtava kroz savremeni politički i društveni diskurs.
– Od prvog dana sam čeznula, bez obzira na sve što sam proživjela i vidjela. Nisam se mogla pomiriti da nikada neću vidjeti moj Višegrad… Godine 1996. sam došla u Sarajevo. Kako je vrijeme prolazilo, kod mene je jačala želja za obilaskom naših vjekovnih ognjišta – kazala je Hasečić.
Uslijedila je organizacija obilazaka ognjišta, a Hasečić je bila vođa. Tokom obilazaka, prepoznavali su ratne zločince, silovatelje, ubice njihovih najvoljenijih.
– Mnoge majke, supruge, kćerke, padale su u nesvijest, prepoznavajući ih. Tad sam imala jedan posuđen aparat, jer nisam imala sredstava da kupim. Uspijevala sam da ih fotografišem. Jednog dana kada smo otišli u obilazak čujem ratne zločince, policajci, kako govore “klali smo vas, silovali, ubijali, niz Drinu bacali, šta treba još da vam radimo da se ne bi vraćali”. Tu rečenicu sam zapisala, i kad bi se vraćali s obilaska, to je bilo svakih sedam dana, u autobusu bih uzimala kratke izjave svjedoka, slala sam tadašnjem AID-u (Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH) i preko njih sam došla do saradnje s Haškim tribunalom. Svaka ta izjava je došla u ruke Tribunala. Tad sam shvatila da je osveta prema zlikovcima boriti se za istinu i pravdu. Moja osveta nije bila da učinim ono što su oni učinili meni, mojoj porodici, mom narodu. Moja osveta je da ih proganjam, da se borim protiv nekažnjavanja, i da osnujem ovo udruženje – naglasila je ona.
Od osnivanja, članice Udruženja, bez obzira na bol, govorile su javno o onome što su preživjele. Njihova hrabrost osnažila je i druge žrtve da se pridruže.
– Davale smo moral i snagu i drugima koji su nam se svakodnevno javljali, tako da naše udruženje od 2006. ima i muškarce članove koji su prošli iste golgote kao i mi. Svaki dan našeg nastupanja broj se povećavao, imale smo brojne projekte. U Udruženju su žene svih nacionalnosti, mi smo nevladina, nestranačka, multietnička i multinacionalna grupa. Naša baza podataka je jako važna, imamo i elektronsku bazu. Svaka naša izjava koju uzmemo, uz saglasnost, biva proslijeđena Tužilaštvu s prijedlogom pokretanja istraga protiv počinilaca – navela je ona.
Borba je teška, akcentirala je naša sagovornica, jer “radiš ono što bi trebala raditi država”.
– Cilj nam je da svaki ratni zločinac bude procesuiran. Borit ćemo se dok živimo. Jake smo. Za nas je jedna presuda Nobelova nagrada, nosi poruku budućim generacijama da ako počine takav zločin da će ga stići ruka pravde – istaknula je Hasečić.
Podsjetila je i na činjenicu da mnogi ratni zločinci pronalaze zaštitu u Srbiji i Hrvatskoj. Oni žive slobodno, jer susjedne države ne izručuje svoje državljane.
Od 31. maja u Višegradu će početi i obilježavanje godišnjica stradanja Bošnjaka.
Višegrad je glorifikacija onih najmonstruoznijih zločina, od silovanja, do konc logora Uzamnica i ubijanja u tom logoru, preko načina ubijanja na mostu, klanjem, strijeljanjem do “živih lomača”.
Tako je u kućama Adema Omeragića u Pionirskoj 14. juna, te Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine živo zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.
U zločinima koji su počinjeni tokom agresije u Višegradu i njegovoj okolini ubijeno je blizu 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i 119 djece.
– Radimo ono što možemo za obilježavanje godišnjica. Također, uskoro ćemo kao Udruženje izdati knjigu “Stigma silovanih žena i djece rođene iz ratnog nasilja u BiH” autorice mr. Elvire Toković, uposlenice Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Puno smo joj pomogli i s podacima. Bilo je važno da se ovo uradi. I do sad smo izdavali knjige, koliko smo mogli od naših sredstava – kazala je Hasečić.
Dodatno uvrede žrtve imaju kroz sve prisutnije negiranje ratnih zločina i slavljenje ratnih zločinaca. Sistematsko izrugivanje pravdi jednako vrijeđa žrtve i nanosi novu bol onima koji su već izgubili najviše.
– Negiraju, vrijeđaju, pozivaju na otcjepljenje. Uvijek se u njihovoj retorici čuje zveckanje oružjem, što nas žrtve vrijeđa i vraća u naše najteže momente. To bi trebalo da vrijeđa i svakog normalnog građanina Bosne i Hercegovine. Podnijeli smo više krivičnih prijava. Mnoge žrtve su uznemirene u političkoj krizi koju živimo. Interesantno je da se svake godine na proljeće intenzivnije radi na uznemiravanju, kako bi se zastrašili povratnici i oni koji odlaze da obrađuju svoje zemljište. Mnogi su zvali, pitali smiju li ići. Ja sam u tim danima bila na svom ognjištu. Sve vam govori, uvijek pođem od mog Višegrada, kad vidite murale, grafite, jasno se šalje poruka. Bitno je da Tužilaštvo radi na procesuiranju onih koji negiraju genocid i ratne zločine, veličaju ratne zločince. A mi se nećemo umoriti – zaključila je Hasečić.
Jasno je poručila da sjećanja žrtava Višegrada, ali i cijele Bosne i Hercegovine, moraju biti i naša. Jer njihova žrtva se ne tiče samo njih, nego svih nas na ovim prostorima, i da je to lekcija koju moramo naučiti, kako se ne bi ponovilo.
