Bauk bosanstva – Izgonjenja bosanskih ljudi u tuđe predstave o njima

Rusmir Mahmutćehajić Međunarodni forum „Bosna“ Sarajevo (Godišnjak BZK Preporod 2016.)

Od početka devetnaestoga stoljeća pa do danas bauk bosanstva je bitan činitelj teleologija nacijstava srpstva, hrvatstva i bošnjaštva. Bosansko stanovništvo u nacijskim pothvatima mora biti odvojeno, kako je to vidljivo u nacijskim programima, od svoje neporecive povezanosti sa sinhronijskim i dijahronijskim trajanjem bosanske narodne pluralnosti. Posljedica tog moranja je činjenica da danas najmanje tri četvrtine bosanskih muslimana, kao anomalija u spomenutim nacijskim teologijama, danas živi u iseljenju, a zapravo u progonstvu. Usporedo s fizičkim iseljavanjima događa se i psihičko. Bosansko muslimanstvo je okrutnim primjenama matrica kulturnog rasizma, nacionalizma i orijentalizma, u svijestima njegovih pripadnika, preinačeno u tuđe predstave, u iseljenje iz sebe u nametnutu ideologijsku tuđost. Takve matrice korištene su u politički podržavanim oblicima obrazovanja. U ovome radu dati su rezultati istraživanja ključnih sadržaja antibosanskih tekstova i javnih govorenja. Ključne riječi: antibosanstvo, bosanstvo, bosanski muslimani, progonstvo

Trijebljenje

Ako bi stradanja ljudi na balkanskim prostorima tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća bila promatrana u okviru tekovina Francuske revolucije i s njome usporednih pojava u svijetu, valjalo bi posvjedočiti da u obezljuđivanjima slavenskih muslimana u dva stoljeća nakon tog nema gotovo ničeg zajedničkog s tim novim obećanjima etičnije budućnosti čovječanstva. Smatrano je da osmanska vlast na tome području ugrožava ljudska prava. Zato je u ime oslobođenja naroda uništavana kao tuđi politički poredak.

Ali, s njome je poistovjećivano muslimansko stanovništvo u njegovoj ukupnosti, pa je uništavano i kao politički i kao teološki neprijatelj, kao neotrpljiva tuđost. Tu je riječ o potpunome uništavanju ljudi.

Možda su progoni, ubijanja i ponižavanja slavenskih muslimana i uništavanje svega njihovog među najgorim zločinima u historiji. Ali, sve to je redovno predstavljano i pravdano oslobođenjem, pa su najgore vrste zločina u vremenima nakon njihovog izvršenja prikazivane kao junački podvizi u oslobađanju naroda. Uništavanja bosanskog muslimanstva tokom devetnaestoga stoljeća neshvatljiva su bez uzimanja u obzir sličnih stradanja prije i poslije. Događala su se u stisku kliješta koja su činili narastajuća evropska nacijstva s pozivanjima na perenijalno i sekularno kršćanstvo te oholi i nemoralni turčijat, a zapravo osmanska politička elita.

Bošnjaci su gurani, uz pozivanje na njihovu vjersku obvezu, u sukobe sa srpskim ustanicima i drugim. A osmanska vlast ostajala je posve bešćutna za stradanja slavenskih, a tako i bosanskih muslimana, rješavajući politička pitanja oko njih i među njima bez bilo kakve odgovornosti za sudbinu bosanskog naroda. Tokom cijelog devetnaestoga stoljeća nižu se turski pokolji bosanskih ljudi, koji su isticali zahtjeve za poštovanje Bosne i njenog naroda. Seid Ali Dželaludin-paša, osmanski namjesnik u Bosni od 1820. do 1822. godine, okrutno je poubijao gotovo sve bosanske prvake koji su svjedočili vezanost za pitanja Bosne i njenog naroda, a imali snage da se suprotstave tiraniji Porte.

Turska vlast je na najokrutniji način, u krvi, ugušila bošnjačke pobune i zahtjeve za autonomijom, poznate kao pokret Husein-kapetana Gradaščevića. Istodobno s pogromom tih Bošnjaka turska vlast je podržavala slične zahtjeve knjaza Miloša Obrenovića u Srbiji. Srbijanski ustanici smatrani su političkim neprijateljima, pa je s njima bilo moguće postići političke dogovore. A Bošnjaci su smatrani podanicima koje na poslušnost i potčinjenost obvezuju sveti polozi muslimanske teologije. Kad su isticali svoje političke zahtjeve, smatrani su otpadnicima od vjere. U takvome vidiku svako nasilje protiv njih bilo je teološki opravdano. Potom, bosanski narod bio je izmasakriran u 1831/32. godini, i to ubijanjima, progonjenjima i ponižavanjima, što ih je provodila zvanična vlast Porte. A 1850/51. godine provedena su dodatna kasapljenja tog naroda, kako bi bilo onemogućeno njegovo svako uzdizanje u osvješćenju njegove odgovornosti za Bosnu, bosanstvo i bošnjaštvo. Taj kasapin u ime Sultana svega bosanskog i bošnjačkog bio je đeneralisimus Omer-paša Latas.

Ništa u uništavanju Bosne i njenog naroda ni time nije bilo završeno. Od 1870. do 1879. godine broj Bošnjaka opao je od 694.000 na 449.000. To gotovo nevjerovatno stradanje posljedica je ubijanja i izgona. U njega treba uračunati i teško shvatljivu žilavost bosanskog naroda pokazanu u austrougarskoj okupaciji 1878. godine, kada su, slijedeći svoju odgovornost prema domovini i neslaganje s Portinom trgovinom s onim što nije njeno, dodatno stradali u odlučnosti da ni pred tadašnjom silom svijeta ne iznevjere svoju ljubav prema Bosni.

Ali, i ta stradanja samo su jedna od epizoda u neprekinutome toku uništavanja muslimana u stoljećima prije i stoljeću poslije. Obuzetost nacijskim ideologijama, s antimuslimanstvom kao bitnim sadržajem, onemogućava izvođenje te pojave na pozornicu etičkih prosuđivanja. Bez promjene tog stanja, bez buđenja istraživača iz te ideologijske anestezije nemoguće je govoriti o budućnosti u kojoj bi bili izbjegnuti slični zločini. Iako su sva evropska nacijstva i njima pripadajući nacionalizmi temeljno moderne pojave – jednako kao i njihovo preoblikovanje u komunizmu – proglašavani nadilaženjem iskušanih poteškoća u vezi s pluralnošću društava, teško je govoriti o njihovom početnom utemeljenju u apsolutno transcendentnim ili apsolutno imanentnim razlozima. Oblici muslimanskih zagovora prava na različite puteve prema Bogu, s izričitim potvrđivanjem jevrejskih i kršćanskih, ideologijski su odbacivani i prikazivani mračnom stranom sveg postojanja.

Bosanski muslimani smatrani su otpadnicima od historijskog razvoja nacija, pa za njih u tome što jesu nije bilo nikakve mogućnosti u okvirima nacijskih teleologija. Prema nacijskim ideologijama i na njima osnovanim pothvatima, za te otpadnike tri su mogućnosti: prva, da se vrate u pradjedovsku vjeru, pa tako steknu preduvjete za nacijsko osvješćenje; druga, da prihvate otuđenost od svog izvornog pripadanja, pa se poistovjete s tuđom vjerom i budu trpljeni kao vjerska zajednica, bez svijesti o nacijskom pripadanju; i treća, da se poistovjete s Turcima i svoju sudbinu trajno vežu za tursku državu.

U nacijskim pothvatima u koje su uključivani Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo, uz očite suprotstavljenosti dijelova bosanskog naroda, ideologijski je nedopustivo svako političko osvješćenje bosanstva i bošnjaštva. Svi koji neće nametano im srpstvo i/ili hrvatstvo moraju se ogoliti do muslimanstva, a to znači do nacijske neopredjeljivosti. A kada bi ta očitost postojanja bosanstva i bošnjaštva, ipak, ostajala vidljiva iza ideologijskih zastiranja, javljala se kao bauk i prijetnja svemu što je tumačeno nacijskim napredovanjem. S njome Bosna nije bila teritorija, kako se u svim ideologijskim konstruiranjima nacijskih teleologija željelo, već razložna i svršna neodvojivost od bosanskog naroda s njegovim bosanstvom i bošnjaštvom. A kada Bosna nije samo teritorija, pitanje širenja na njoj, njenog dijeljenja, prisvajanja i prisajedinjavanja u postulirane velike države nacijstava – postaje teško rješivo.

Nema sumnje da je srbijanskome knjazu Milošu opravdano priznati političke odnose s Osmanskim dvorom, koji su doveli do autonomije i neovisnosti Srbije. U taj njegov pothvat bio je ugrađen postulat o nužnosti isključenja društvene pluralnosti, što se postiže oslobađanjem od muslimana kao političke i/ili teološke tuđosti. On 1815. godine piše vojvodi Petru Dobrinjcu: “Mi smo do sad srećno na sve strane postupili, i Bog nam je pomogao te smo sve palanke istrebili, samo jošte u četiri grada i u Ćupriji Turaka se nahodi.”

“Istrijebitiˮ znači izdvojiti i odstraniti nečist. U slučaju o kojem je riječ u navedenom pismu znači istrijebiti političku i teološku tuđost iz političke i teološke našosti. To razlučenje ljudi na Turke i naše ima, u njegovom krajnjem značenju, posljedicu u odricanju ljudskosti svima kojima je pridjenuto takvo ime. Njime su označavani svi kojima je u teleologiji oslobođenja i ujedinjenja presuđeno kao neprihvatljivome višku. Vladimir Ćorović u nastojanju da ideologijski uokviri to razlučenje u historiografijsku sliku piše 1925. godine o muslimanima, na koje misli knjaz Miloš Obrenović u navedenome pismu, da su to “mnogobrojne turske izbjeglice iz Srbije, naročito iz Šapca, Užica, Valjeva, Sokola i ostalih zapadnih mesta, koji se naseliše po Bosni, a posebno u tuzlanskom okrugu.ˮ

Sudbina tih izbjeglica, kako je nazvan preživjeli dio trijebljenog naroda kojem su pripadali, i niotkud nisu došli, ne pokreće ni kod Vladimira Ćorovića nikakva etička pitanja. Ne pokreće, jer su to Turci, a ne naši. Posljedično, uskraćena im je ljudskost koja pripada drugima. Ta rasistička dogma traje kroz stoljeća. Maskirana je u gotovo svim sadržajima nacijskih politika i kultura.

Kada su muslimanski Bošnjaci iz Banje Luke i drugih dijelova Bosne i sve njihovo u velikoj mjeri već uništeni, kada su još u toku genocidni pothvati protiv njih, patrijarh Pavle, 17. oktobra 1993. godine, na otvaranju iznova podignute crkve Hrista Spasitelja u Banjoj Luci kaže: “Molimo se Gospodu da nam podari radosti, mudrosti i bratoljublje, da nas očisti od bratomržnje, jer na zemlji ima mjesta za sve ljude, samo ako budu ljudi.ˮ Ti kojima su oduzimana gotovo sva prava, uključujući i pravo na život, nisu, u tome vidiku dugoga trajanja, ljudi. Koliko god to u vladajućim nacijskim hipokrizijstvima izgledalo teškom tvrdnjom, obezljuđivanje muslimana je bitan sadržaj svih teleologija nacijstava koja uključuju antibosanstvo.

Vule Gligorijević, veliki serdar mačvanski i podrinjski, 1834. godine knjazu Milošu piše: “Danas posle podne bivšu mi u kancelariji sudskoj, dođe jedan Bošnjak Srbin i preda ovo pismo priloženo pod nadpisom k Vašoj Svetlosti koje vam šaljut.ˮ Knjaz Miloš uzvraća serdaru Vulu Gligorijeviću: “Neki su Bošnjaci od pobune one koja se tamo dogodila, prebegli u Cesariju u Brodu, ima i do 200 duša, i čujemo, da žele amo k nama preći.ˮ

O događajima spominjanim u tim pismima iste godine pišu kragujevačke Novine srbske:

“Pri borbi ovoj znamenito je i primečanija dostojno to, da se katolički Bošnjaci, koji su pri pređašnjim povodima k buni svagda Turcima stranu držali, sad s narodom bosanskim grčkoga zakona druže i bratime.ˮ

U istome se tekstu o pokušajima Osmanske vlasti da umiri pobunjenike kaže da to nije pomoglo nego je “jošt više Bošnjake u jogunstvu njiovom utvrdilo.ˮ

Jasno je iz navedenih dokumenata da je ime “Bošnjaci” u ono vrijeme obuhvatalo bosanski narod i latinskoga i grčkoga i turskoga zakona. Oni Bošnjaci koji se bune “turskoga su zakonaˮ, najčešće zvani Turcima. Za te Bošnjake, zvane Turcima, Dositej Obradović 1783. godine piše:

“Oni se zovu Turci, dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet, otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili.ˮ

Više od sto godina poslije, osvrćući se na pokušaj posrbljivanja muslimanskih Bošnjaka, Nikola Šumonja zaključuje: “Zato se treba ovoga ostaviti; vreme neka učini svoje, prilike neka sobom donesu, da Muhamedovci sami priznaju, šta su i ko su. A za sada su oni Bošnjaci – i ništa drugo.ˮ

Razviđajući razdvajanje bosanskog naroda u dva nacijska toka, srpski i hrvatski, uz odbacivanje bošnjaštva, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak bio je svjestan tog “za sadaˮ i moralne odgovornosti pred njim, pa piše: “Kad ne biše na nas krivim okom gledali, kad biše nam priznali našu narodnost, mogli bi i s njima sa svijem u ljubavi živjeti.ˮ Za tog pisca “naša narodnostˮ je bošnjačka.

U toj drami ostavljanja bošnjaštva radi nacijskog srpstva i nacijskog hrvatstva, i to u razlučenju koje prati pripadanja grčkome i latinskome zakonu, ustrajavanje na bošnjaštvu koje pripada i onima koji ga ostavljaju uzrokuje gledanje krivim okom na njih, njihov stid u tome što i dalje jesu Bošnjaci, i ne samo za sada već s mogućnošću da to ostanu zauvijek. Iz tog krivog gledanja i s njime povezanog stida nastaje paradoks: ako od bosanskog naroda grčkoga zakona izrastaju nacijski Srbi, a od bosanskog naroda latinskoga zakona nacijski Hrvati, odbacivanje bošnjaštva kao nacijski osvjestljivog nameće dijelu bosanskog naroda turskog zakona uskraćenost i posljedičnu osuđenost da bude sveden na religijsku zajednicu, “anacionalni elementˮ, te tako bude istrijebljen iz bosanske narodne cjeline, sveden u geto tuđosti u milosti i nemilosti nacijskih napredujućih susjeda.

Ta užasavajuća drama bosanskog muslimanstva, koja prožima žive ljude od kosti do kože, isključivana je u ideologijskim tumačenjima svega njihovog. Otuđivanje njih od njih provođeno je na dvije razine – prvo u njihovoj živoj prisutnosti, nespojivoj s trajućim politikama u kojima je ocrtavana i građena poželjna budućnost; i potom, iznuđivanjem njihovog preseljenja u imaginaciju kao svijet u kojem ih ima i može biti.

Velika Srbija

O porijeklu pojedinih naroda svijeta govoreno je u srednjovjekovnim etnografijama, i to uglavnom na temelju biblijskih kazivanja o početku svijeta, Potopu i Noevim potomcima. Od renesanse pa nadalje ta mitska tumačenja primaju nove sadržaje i preoblikovanja, kako bi im bile uvećane uvjerljivosti i korisnosti. Tako nastaju i tumačenja cjeline slavenskog svijeta na ilirskome području hrvatstva, od Crnog mora do Alpa i dalje. Uzvratan odnos na to je tumačenje tog istog područja kao srpskih zemalja ili, u političkim pregovaranjima, kao srpsko-hrvatskih.

U svakoj od tih imaginacija, s brojnim inačicama, rješavani su opasni sprudovi Bosne i bosanstva, čiji je bauk uvijek prijetio tim velikim, a nerijetko i opakim i plemenitim imaginacijama. Opakim kad god se jedna predstava o kolektivnome sepstvu nastoji u nacijskim pothvatima nametnuti drugima. A plemenitim kad god su prava na bivanje drukčijim, a ipak zajedničkim, prihvatana kao raskošnost simfonija identitetskih pluralnosti. Gotovo sve zbiljno tih pothvata ogledano je u sudbini Bosne i bosanstva.

Tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća na osnovi tih imaginacija o hrvatstvu i srpstvu nastali su programi nacijskih oslobođenja i ujedinjenja. Nekad su djelovali zajedno, a nekad u najokrutnijim suprotstavljenostima i pozicijama. U njihovim krajnjim iskazima Bosna i bosanstvo su središnje bojište u vojni za teritorije i razgraničenja. Zamisao velike Srbije uvijek je praćena uzvratnim zagovorom velike Hrvatske.

Ideologijsko poricanje Bosne, bosanstva i bošnjaštva uzrok je nemogućnosti Jugoslavije i njenog posljedičnog raspada. Iako za osvješćivanje i uobličavanje zajedničkih sadržaja južnoslavenske pluralnosti i njenih iskustava postoje trajni i neotklonjivi razlozi, u tokovima uzdizanja nacijskih programa srpstva i hrvatstva Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo, kao središnje sabiranje tih razlika, imaginacijski su isključivani iz zbilje. Iznudom su izvođeni u ideologijske imaginacije kao jedini im pripadajući svijet.

Dogma o zanemarivosti Bosne, bosanstva i bošnjaštva kao politike i kulture postala je temelj teleologija srpstva i hrvatstva. Mogućnosti i nemogućnosti velike Srbije i velike Hrvatske rješavane su u zamisli političkog i kulturnog ujedinjenja ili razgraničenja Srba i Hrvata. Ozbiljenje tog cilja, često nazivano jugoslovenstvom, temeljeno je na poricanju Bosne, bosanstva i bošnjaštva. O djelovanju u tome smjeru na početku dvadesetog stoljeća Vladimir Ćorović piše: U redove tih omladinaca, koji su obrazovali svoja tajna udruženja sa imenom “Narodno ujedinjenje”, ulazili su i pravoslavni, i muslimani, i katolici. Mesto borbe za Veliku Srbiju ili Veliku Hrvatsku treba raditi da se stvori Jugoslavija, u kojoj će se naći i Velika Srbija i Velika Hrvatska. Ona će obuhvatiti sve i pomiriti sve protivnosti.

Upravo zato dešifriranje antibosanstva nije moguće bez proučavanja tih dviju ideologija. Vuk Stefanović Karadžić je reformskim pothvatom u pismu i jeziku sve govornike štokavskog narječja odredio Srbima, a njihov jezik srpskim, iako su za njeg korištena različita imena – slovenski, ilirski, bosanski, dalmatinski, hrvatski i srpski. Priznavao je tome narodu, određenom jednim jezikom, pripadanja različitim ispovjednim naslijeđima. Različita narječja svodio je na istočnohercegovački govor kao osnovu ujedinjujućeg književnog jezika svih Srba. Time je na vješt način – a zapravo lukav – izbjegao spominjanje bosanskog jezika kao središnjeg i najobuhvatnijeg sabiranja narječnih razlika cijelog štokavskog jezičnog područja.

Takvim reformskim pothvatom, započetim 1814. godine, objavljivanjem djela Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda, bosanska kulturna cjelovitost uvedena je u tokove poricanja i posrbljivanja. To što je 1604. godine za bosanski jezik tvrdio Bartol Kašić prenijeto je u ideologijskim vidicima Vuka Stefanovića Karadžića na srpski jezik. Giacomo Micaglia u djelu Blago jezika slovinskoga 1651. godine piše da je od svih ilirskih narječja “la lingua bosnese si ala piu bella.ˮ

Za Vuka Stefanovića Karadžića sva “ilirskaˮ narječja obuhvata srpski jezik, a Bosna je u takvom vidiku svediva na neodredljivu hercegovačku teritoriju.

Jednak ideologijski pothvat jezičnog jedinstva, ali u vidiku općeg hrvatstva, zagovarao je nakon 1849. godine Ante Starčević. Opće srpstvo Vuka Stefanovića Karadžića i opće hrvatstvo Ante Starčevića isključivali su svaku mogućnost bosanstva i bošnjaštva kao sadržaja složenog južnoslavenskog svijeta. Uzvraćajući na odbacivanje ideologijske osnove njegovog općeg srpstva, Vuk Stefanović Karadžić 1861. godine piše:

Ako Hrvatski rodoljupci ne pristaju na ovu na razumu osnovanu diobu [da su svi štokavci Srbi, a samo čakavci Hrvati], onda se za sud u ovom ništa drugo ne može učiniti, nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona Grčkoga ili istočnoga onaj se makar gdje stanovao neće odreći Srpskoga imena, a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kaže da je Hrvat koji god hoće. Istina da bi se inostranci mogli nasmijati ovakome našemu dijeljenju naroda u današnje vrijeme, ali šta ćemo kad smo nesrećni ljudi te se drukčije ne može.

Taj oporučni stav Vuka Stefanovića Karadžića može biti smatran ideologijskim obrascem koji preživljava u svim antibosanskim teleologijama. Za tu ponudu općeg srpstva njen autor kaže da je na razumu osnovana. Kada neko drugi ističe neslaganje s njome, Vuk Stefanović Karadžić poziva za sudiju inostrance.

Zaključuje da je taj drukčiji stav uzrok nesreće svijeta koji obuhvata svojom ponudom. Drukčije od tog što on kaže je nesreća. Moguće ju je izbjeći jedino ako bude onako kako on kaže.

Iz takve ideologijski konstruirane logike slijedi da su oni koji ponudu ne prihvataju izvan razumskog utemeljenja prema sebi i drugima. Zato je podjela “po zakonu ili vjeri”, čiju nužnost Vuk Stefanović Karadžić zaključuje na osnovi neprihvatanja njegove ponude, posljedica neshvatanja ili odbijanja općeg srpstva, izvan kojeg nema i ne može biti etički zasnovanog osvješćenja narodnih pripadanja. Ako se, ipak, u tome neslaganju postigne neki dogovor, bosanski narod, u cijelosti ili sveden u njegove muslimanske sadržaje, koji ostaje izvan i srpstva i hrvatstva, postaje za obje strane nerazumni uzvrat, a tako i uzrok nesreće. On je, u takvome vidiku, temeljno sadržaj srpstva. Iz nerazumnosti može pristati uz hrvatstvo. A kada odbija i jedno i drugo, dodatno se izlaže obeščovječenju i razložnom otklanjanju iz prostora i historije koji mu nikako ne mogu biti dopušteni.

Nemogućnost sporazuma o kojemu govori Vuk Stefanović Karadžić posve isključuje Bosnu, bosanstvo i bošnjaštvo kao nepostojeće ili nebitne sudionike u tome odnosu. Njih jednostavno nema i ne može ih biti. Podrazumijeva se da su uključeni u srpstvo i/ili hrvatstvo, pa ih se tiču samo onoliko koliko mogu doprinositi spomenutom dijeljenju. Za njih je moguće pretpostaviti, kako se to i čini, da su samo teritorija, a da su ljudi na njoj, kad god nisu osviješćeni u srpstvu ili hrvatstvu, bez teološke suštine i političke budućnosti. Ako, ipak, imaju nešto, a ne ništa, ako su neko, a ne niko, to je prijetnja s kojom se nacijstva moraju suočiti, pa je raspoloživim sredstvima svladati. U navedenome, kako Vuk Stefanović Karadžić smatra, “nesrećnome odjeljenju” hrvatstva od srpstva na osnovi vjerskih pripadanja podrazumijevano je da svako bosanstvo nužno znači svođenje na muslimanstvo, teološku tuđost u ideologijskim vidicima i hrvatstva i srpstva.

Kako su muslimani s druge strane granice nacijskih našosti, takvo njihovo svođenje, a zapravo odustajanje od bosanstva i bošnjaštva kao opakih prijetnji sreći i razumnosti, uzrokuje, kako ističe Esad Zgodić, tokove unutarnjeg razaranja i zbilje i shvatanja pluralnog bosanstva:

Uz tu esencijalnu liniju u bošnjačkom socijalnom, političkom i etičkom mišljenju, međutim, u izvjesnim muslimanskim krugovima i stratumima, i za vrijeme anahrono spram Bosne i Bošnjaka, figuriraju, ne može se to poricati, i konzervativni, na marginama matičnog, prije svega, narodnog bošnjačkog samorazumijevanja egzistentni, rekli bismo, mazohističko-samoporicajući diskursi, na primjer, u formi politike muslimanske etničke autosrbizacije i autokroatizacije te negacije bosanske sposobnosti za individualnu i samostalnu državno-pravnu i političku egzistenciju.

Vladimir Ćorović, slijedeći ideologijska nastojanja u historiografskom ocrtavanju velike Srbije, Bosnu imenuje srpskom državom, iako je dokazivanje tog u savremenim značenjima logičkih propozicija nedostižan cilj. On kaže: “Nijedan od bosanskih kraljeva, sa Tvrtkom zajedno, ne ušavši u crkvenu tradiciju nije ušao ni u narodnu, čak ni u samoj Bosni. Zahvaljujući tome, u narodu je nestalo političke svesti o prvašnjim pojedinačnim državnim oblastima i gospodarstvima.”

Ta tvrdnja može se odnositi samo na pravoslavno bosansko stanovništvo, ali nikako na njegove muslimanske i katoličke dijelove. U Bosanskom ejaletu njegovi muslimani su nalazili potvrdu i zaštitu svog bosanstva. Za bosanske franjevce Bosna i bosanstvo su okvir gotovo svega njihovog. Da Vladimir Ćorović iz svog konstruiranja nacijske našosti isključuje nepravoslavne dijelove bosanskoga naroda vidljivo je iz izričitog stava:

Protivnici Islama i turskih gospodara, daleki i nepoverljivi prema Rimu, naši su se ljudi zbijali u sve jaču duhovno-versku zajednicu, osećali na čitavom prostornom području svojih naselja izvesnu istovetnost interesa i tako svesno težili da se jednog dana ta istovetnost izrazi i jednom državnom tvorevinom. Ideja ujedinjavanja srpskog naroda u prošlosti, istovetnost nacionalnih želja “Srba svih i svudaˮ, plod je koliko ujedinjavajućeg robovanja pod Turcima, toliko i zajednice verskih i državno-nacionalnih tradicija nemanjičke države.

“Naši ljudiˮ Vladimira Ćorovića su “Srbi svi i svudaˮ. To “svudaˮ obuhvata i Bosnu u kojoj žive i muslimani, s islamom kao svetim putem vraćanja Bogu, i katolici, s nalaženjem najuzvišenijeg učiteljstva u Katoličkoj crkvi. U takvome određenju Bosne ni muslimani ni katolici nisu i ne mogu biti “našiˮ, a tako ni bosanski. Da bi bili, potrebno je da ne budu to što jesu. Za njega je “naše plemeˮ pravoslavno srpstvo i srpsko pravoslavlje. Iz takve postavke slijedi nužan zaključak u njegovome konstruiranju zamisli o oslobođenju i jedinstvu:

“Oni stoga dolaze na misao da se obrate za pomoć jednoplemenoj pravoslavnoj Rusiji zaštitnici hrišćana u Turskoj i prijateljici srpskoga naroda već u više politika.ˮ

Posljedica tog konstruiranja je nužno svođenje bosanskog muslimanstva na drugoplemenost s dva lica. Kad je potrebno, oni su isto što i Turci, i to najgori od njih – vanjski i politički neprijatelji bez duše i vjere. S njima se ratuje do njihove istrage ili političkog dogovora. Kada su politički poraženi i nemoćni, postaju unutarnji i teološki neprijatelji. Kao takvi ne mogu sudjelovati u nacijskoj jednoplemenosti. Moraju umrijeti u tome što jesu, pa se iznova roditi u srpskome nacijstvu. Nemaju pravo na pretke u svojim grebljima, pa ih se moraju odreći i prihvatiti samo one davne, jednoplemene. Ti preci koje smatraju svojim ne mogu u sakraliziranim političkim teleologijama nacijstava, a zapravo kulturnih rasizama, polagati pravo na ljudskost.

Naši jednoplemeni su isto što i “naši ljudiˮ, što znači da su bosanski muslimani kao teološki neprijatelji posve nenaši, a posljedično i neljudi. U takvim razdvajanjima – a zapravo nametanjima dvojine naši i tuđi, u kojima našosti pripada politička volja utemeljena u svetome principu, a tuđosti samo sila bez etičkog temelja – političke Turke utjelovljuju Porta i sultan, a teološke muslimanski narod ma gdje bio. Osvrćući se na srpske ustanke početkom devetnaestoga stoljeća, Vladimir Ćorović piše: “Nu, Miloš Obrenović imađaše u osnovi drugu politiku nego Karađorđe. On je hteo da Srbiju očisti od Turaka, odnosno da suzbije njihovu vlast; ali u isti mah, iskreno je mislio da se nagodi i izmiri sa Portom.ˮ

Namjera o postizanju čistoga srpstva iz kojeg bi na temelju kulturnog rasizma bili isključeni Turci, a zapravo muslimani, provođena je izgonima, pokrštavanjima i ubijanjima. A kada to nije bilo moguće izvesti do kraja, kada se bosansko muslimanstvo pokazivalo zbiljnijim i otpornijim od predstava u nacijskim slikama, posezano je za tumačenjima “milog nam srpstvaˮ – kako je to činio crnogorski knez Nikola 1896. godine pred kraljem Aleksandrom Obrenovićem – kao “dobrog srpskog naroda ispredvajanog, a iz tri vjereˮ.

Tako je bosanstvu i bošnjaštvu oduzimana suština. U cijelosti su temeljeni na srpstvu i njime obuhvatani. Opirući i neprobavljivi sadržaji prikazivani su kao tuđi. Samo im je milina i dobrota srpstva mogla darovati pravo na preživljavanje. Taj narod sa svime svojim mogao je, u nacijskim predstavama, imati samo ono što mu izvorno ne pripada. U vidiku ideologijskog srpstva svi Srbi govore jednim jezikom, pa su svi ljudi tog jezika nužno i Srbi, bili tog svjesni ili ne. Ako je isti logički obrazac primijenjen na Bosnu i bosanstvo, slijedi da isto mora biti i s bosanskim jezikom. Iako pripada tim ljudima onoliko koliko i oni njemu, u jezičnom nacijstvu srpstva tako ne može biti, jer ista počela u ideologijskom nacijstvu ne mogu vrijediti na svim stranama. Vladimir Ćorović ističe da je osvješćivanje bosanstva zapravo austrougarski pothvat u kojem se za jezik daje naziv bosanski.

Takva tvrdnja je ono mjesto ideologijskih ostrašćenosti u kojima neosporiva očitost biva porečena, a etička odgovornost odbačena. Da bi zamisao velike Srbije bila nametnuta kao nužnost, Bosna je, kako to priznaje i Radoš Ljušić, inače branitelj takvih namjera – bila i ostala središnje pitanje političkih, kulturnih i vojnih nastojanja na uspostavljanju države svih Srba.Politička misao o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, uobličena 1917. godine u dogovoru Nikole Pašića, predsjednika vlade Kraljevine Srbije, i Ante Trumbića, predsjednika Jugoslavenskog odbora, u takozvanome Krfskom paktu, isključuje posve i Bosnu i bosanstvo i bošnjaštvo. U tome ideološkom programu naglašeno je: Da je ovaj naš troimeni narod jedan isti po krvi, po jeziku govornom i pisanom, po osjećanjima svoga jedinstva, po kontinuitetu i celini teritorije na kojoj nepodvojeno živi, i po zajedničkim životnim interesima svoga nacionalnog opstanka i svestranog razvitka svoga moralnog i materijalnog života.

Ideja o njihovom nacionalnom jedinstvu nikada se nije gasila, ma da je sva moć, umna i fizička, nacionalnog mu neprijatelja bila upravljana protivu njegovog jedinstva, njegove slobode i nacionalnog opstanka. I ta ideja oslobođenja i ujedinjenja, jednako kao i njene brojne ideologijske inačice, isticane i razvijane i prije i poslije, isključivale su i Bosnu i bosanstvo i bošnjaštvo, i to i u izvornim nacijskim djelovanjima i u uzvratima na njih. Tumačeći svesrpstvo, Ivo Pilar piše: “Jezgra današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tome, što Srbstvo želi svladati i Bugare i Hrvate, postati prvom silom na Balkanu, te zatim uništiti i apsorbirati Hrvate i Bugare i tako osvojiti i posrbiti čitavi slavenski Balkan.ˮ

Iz tog navoda vidljivo je potpuno isključivanje i Bosne i Bošnjaka kao nečeg mogućeg izvan ponuđenih konstrukcija.

Varka jugoslavenstva

Nemogućnost održanja srpsko-hrvatske ideologijske matrice prikrivana je ideologijskim jugoslavenstvom, u kojem je zbiljno bosanstvo izvođeno u politike maskiranja srpstva i hrvatstva u njihovim hegemonijskim odnosima prema Bosni. Govoreći o nužnosti da ideologijskom jugoslavenstvu budu dodijeljeni i novi sadržaji, Dimitrije Mitrinović 1930. godine piše:

Kompleks bosanskohercegovački ima u Jugoslaviji svoj vitalan i sudbonosan značaj. Da taj kompleks ne postoji trebalo bi ga stvarati, jer bi bez njeg bile dve Jugoslavije, jedna srpska i jedna hrvatska. Možda bi postojala i neka nemoguća treća Jugoslavija, muslimanska i anacionalna. Međutim je baš taj kompleks jedan spoj i jedan prsten, i realnost i simbol srpsko-hrvatskog i pravoslavno-katoličkog jedinstva i to zajedno sa visoko važnim i ne samo negativno nego i pozitivno značajnim elementom Islama u Jugoslaviji. Žaljenjem i opraštajućim zaboravom treba preći preko moralnih i materijalnih zala koje su počinili režimi bivše Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u bivšoj Bosni i Hercegovini i prihvatiti nove i sveže saradnje današnjeg centra centralne Banovine jugoslovenske na izgradnji mističke i čovečanske misije Balkana (…) Sarajevo ima svoju dušu, balkansku i vrlo opšteljudsku u organizmu Jugoslavije, i suđeno je konstelacijom stvari da Sarajevo postane centar nacionalne svesti Jugoslavije, ukoliko su religija i moral suština i načelo civilizacija i kulture (…) Sarajevo treba da smisli i izreče našu tvorevnu misteriju (…) Kulturna misija ili dužnost Sarajeva je naročito u tome da za Jugoslaviju rešava njen problem morala, religije crkava, opšteljudske duhovnosti.

Kako je vidljivo, Sarajevo, a zapravo Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo, mogu imati političko osvješćenje jedino u srpstvu i hrvatstvu, spojenim i izmirenim u jugoslavenstvu. Isti autor na drugome mjestu to, ipak, svodi na srpstvo, za koje kaže: “Jugoslavija će biti novi veliki Balkan, moderni i socijalistički Balkan; a Srbija i Srpstvo će biti tvoračka forma, otac entelehija, duh toga Balkana.

U takvoj entelehiji srpstva, ili onog što u sebi i sobom ima svrhu, iz “misije” Sarajeva nije isključen bitan sadržaj tog u mitskom pothvatu srpskoga vožda Karađorđa Petrovića. On 1804. godine svoju viziju svijeta u vezi sa Sarajevom, obraćajući se Hercegovcima, predstavlja ovako:

Zato, ljubezna braćo, ne upustite iz vaših rukah srećno vrijeme i slučaj, no svi jedno i zajedno pomolite se vse višnjemu Bogu stvoritelju, pomoščniku hristijanskomu, i udarite vi o te strane, a mi ćemo ot ove s neustrašivim duhom, i s pomoćiju božijeju prije mjesec danah sastaće nam se vojske u Sarajevu, gdje zahira, džebana, svako blago i biser neizčitajemi u bezmjernaja sokrovišča koje su Turci ot nas i našijeh starijih pograbili. Mi kad počnemo sami za svoje otečestvo, za častni krst vojevati, svaki car hristijanski hoće nam pomoć dati, zašto mi ništa tuđe nećemo ticati, no sobstveno naše ot starinah, koje je svemu svijetu poznato da je rođeno naše, hoćemo voz vratiti, i to je pošteno pred svijem svijetom, i po zakonam božijim i carskim niko nam neće braniti, nego još svaku pomoć dati.

I Dimitrije Mitrinović je upleten u zamku poistovjećenja hrvatstva s katoličanstvom, a srpstva s pravoslavljem, pri čemu bosanskome muslimanstvu osvjestljivost u nacijskoj teleologiji ne pripada, jer to nije moguće u takvom vidiku. I za njega je nepreispitiva očitost da bosanskome muslimanstvu ne može pripadati svijest o počelnim razlozima za bosanstvo. Očito je da u svome ideologijskom sljepilu Dimitrij Mitrinović, kao i većina drugih ideologa koji nisu umakli evropskim konstruiranjima prijatelja i neprijatelja, nastoji prevazići svođenje Bosne, bosanstva i bošnjaštva na “misiju“ Sarajeva. To je hotimično ili nehotimično poricanje bosanstva.

Jugoslavenstvo s kojim je povezana država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, s njenim kasnijim inačicama, jest šizofrenično. Pretpostavka mu je objedinjavanje različitih naroda u jedinstven politički poredak. Za to je uvjet odgovor na pitanje o utemeljenju društvenog jedinstva različitosti. Iz tog jedinstva isključivani su Bosanci, Albanci, Crnogorci, Makedonci i drugi. Ono što bi tu različitost moglo ujediniti je suštinski priznanje, štićenje i razvoj bosanstva. Ali, ono ne postoji ni za Dimitrija Mitrinovića. Bosansko muslimanstvo je, i prema njemu, nerazrješiva anomalija u odnosu na koju se odmjera mističko jugoslavenstvo.

Njemu je očita nužnost bosanstva kao jezgre mogućeg proširenja u ideologijsko jugoslavenstvo. To i priznaje i poriče u svom tumačenju misije Sarajeva. Za pisca navedenih fragmenata očite su prisutnosti i Bosne i bosanstva i bošnjaštva. Ne poriče ih, ali njihov nacijski bauk nadlazi u fikciji ideologijskog jugoslavenstva, dodjeljujući mu upravo Bosnu, bosanstvo i bošnjaštvo kao mogući politički i kulturni temelj i uzor. On prepoznaje da je negativni odnos prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu, u nacijskim teleologijama, smrtna prijetnja i imaginacijskom jugoslavenstvu. Ali, takav odnos nacijskih elita, s pripadajućim ideologijama i moćima, prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu nije bio izmjenjiv ni u komunističkom pothvatu nadilaženja unutarnjih napetosti između ideologijske imaginacije i društvene zbilje.

Komunistička Jugoslavija kao nadomještenje za monarhističku temeljena je na lenjinističko-staljinističkoj zamisli rješenja nacionalnog pitanja. U prvi ustav komunističke Jugoslavije ugrađena su doslovno ista rješenja iz pravnog poretka Saveza sovjetskih socijalističkih republika. Ali, tu nema ničeg suštinski novog u odnosu prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu. Bosna (i Hercegovina) uvedena je u taj poredak na osnovi praktične nemogućnosti razgraničenja Srbije i Hrvatske. Srpstvo i hrvatstvo u toj republici shvatani su i dalje kao doslovna protegnuća na teritorije još neuključene u pothvate ozbiljenja nacijskih ciljeva.

Moglo se bosanskim muslimanima činiti da je jugoslavenstvo utočište ili oslobođenje iz stege nametanih im nacijskih ideologija u koju su bila uključena poricanja njihovih historijskih i kulturnih temelja s razvojem u političkom osvješćenju bosanstva i bošnjaštva. Ali, osnova toga bila je imaginacija o nacijskoj neutralnosti jugoslavenstva. U vidicima srpskih i hrvatskih nacijskih elita jugoslavenstvo, tumačeno na različite načine, samo je bilo sredstvo ozbiljenja nacijskih teleologija. Zato je prikrivalo antibosanstvo, samo na drukčiji način, a nikada ga ne isključujući iz svojih odnosa prema Bosni.