U doba savremenog i divljeg urbanizma, kada stari tradicionalni objekti propadaju, porodica Salemović iz Bijelog Polja je odlučila sačuvati svoju kuću za naraštaje koji dolaze, pišu Dnevne novine.
Kuća u gotovo strogom centru Bijelog Polja, svojom postojanošću priča i prenosi sa generacije na generaciju kako se nekad u ovim krajevima gradilo i živjelo.
Kuća Salemovića privlači pažnju svojom ljepotom i toplinom nekadašnjeg stila, ali i načinom gradnje. Iako nema temelja za zemlju je učvršćena kamenim zidovima čija debljina doseže na nekim mjestima i devedeset centimetara. Gornji dio sagrađen od čatme za par santimetara nadmašuje osnovne gabarite kako bi se sačuvao od eventualne vlage.
Kuća je nanovo prekrivena 2010. godine i drveni, ručno tesani krov podsjeća na onaj koji su Salemovići zatekli kada su prije skoro dva vijeka stigli iz Skoplja. Prizemni hodnik bio je popločan kaldrmom tako da je tokom ljeta odavao svježinu pogotovo onda kada je zbog ljetnih vrućina polivan vodom.
Izba u prizemlju, sve dok nije pretvorena u stambeni prostor, služila je dugo za vezanje konja raznih trgovaca koji su dolazili u grada i na taj način omogućavala Salemovićima da zarade dio novca.
Sadašnji vlasnik Mehmed Meša Salemović priča da je postavljanjem drvenog patosa i prozora koji su i danas sačuvali autentičnost taj dio kuće pretvoren je u kuhinju i trpezariju, a tokom noći i spavaću sobu. Potvrdu da su se tadašnje kuće radile samo iz potrebe i da su odgovarele mjeri tadašnjeg čovjeka pokazuje sam raspored i veličina soba na spratnom djelu kuće do kojeg se penje drvenim stepenicama.
“Ona najisturenija u koju se ulazi odmah sa stepeništa, prekrivrena je ćilimom, iznad koje se izdiže plafon od šašovca koji privlači pogled svakog ko prvi put uđe u sobu. Za nju je zakačena sijalica sa lusterom iz tog vremena, koji je pored estetske ima i zaštitnu ulogu, jer plafon štiti od zapaljivanja. Uz zid, pored samih prozora pruža se sećija ispred koje se nalazi tegara na kojoj se kuvala kafa koja se poneki put pila iz fildžana najčešće uz sjedeljku na kojoj se pričalo o minulim vremenima”, objašnjava unutrašnji enterijer Salemović.
Dodaje da je tegara imala veoma važnu ulogu u organizovanju tadašnjeg života jer se na njoj kuvala hrana i grijale sobe uz pomoć žara koji se nalazio u njenom bakarnom udubljenju prekrivenom poklopcem i nerijetko nosila iz prostorije u prostoriju.
“U uglu sobe i sad stoji stara šivaća mašina koju je koristio rahmetli otac Ćerim, inače poznati bjelopoljski šnajder. Kod njega su mnogi šili odijela, skraćivali odjeću i krpili poderano. Sada singericu, koju je kupio poslije drugog rata koriste njegove ćerke. Značajno mjesto u sobi zauzima stari radio Kosmaj kupljen još sredinom prošlog vijeka koji je u potpunosti ispravan kao i zidni sat iz 1953. godine. Pored njega uredno su poređane pegle koje skreću pažnju svojim neobičnim izgledom, pogotovo onim u koji je stavljan ćumur koji je zagrijavao dno pegle”, objašnjava Salemović i dodaje da je staro posuđe različitih veličina i sada se koriste kao i tepsije iz starih vremena.
“Iz jedne od njih je servirana baklava ambasadoru Turske koji nedavno poželio da pogleda kuću nakon što je uočio iz obližnjeg restorana”, kaže sa osmijehom Salemović.
Stara kuća Salemovića plijeni revitalizovanim duhom starih vremena. Svojim postojanjem opominje da je nenadoknadiv gubitak za očuvanje duha starog Bijelog Polja što nije očuvana jedna cjelina koja bi bila značajan turistički potencijal, jer gradovi koji nemaju arhitektonska svjedočenja stasavanja kroz vrijeme, pomalo su bez duše.