Arapski svijet ne smije i ne može više šutjeti. Na kraju krajeva, upravo ta tišina je omogućila da se u Gazi dogodi pokolj Palestinaca u proteklih 550 dana.
Vrlo je lako kritizirati Britaniju i podsjetiti sve zašto je Zastava Unije poznata širom svijeta kao Mesarska kecelja , a SAD je otvorena meta jer su mnogi Amerikanci lišeni kulture još uvijek mislili da su autohtoni narod Amerike sve dok se predsjednik Joe Biden službeno nije izvinio za „mrlju“ u historiji svoje zemlje. A Izraelci su, naravno, prihvatili divljaštvo bez presedana jer im je Zapad dao zeleno svjetlo da pomisle da su oni zaista “izabrani narod” i da se stoga mogu izvući – bukvalno – ubistvom.
Ali koji izgovor arapski svijet ima da se zgrči i pretvara se da se genocid ne događa u njihovom dvorištu u 21. vijeku? Nisam sigurna kako će im historija suditi, ali jedini zaključak do kojeg mogu doći je da su to beskičmene kukavice kojima vladaju režimi i despoti koji ih preziru. Šta se dogodilo s potomcima Arapa koji su preuzeli moć Perzijskog i Rimskog carstva i pobijedili, odnijevši pravdu i slobodu društvima ogrezlim u korupciji i nemoralu?
Možda ste već pretpostavili da sam ljuta; veoma ljuta.
Zašto? Među mnoštvom postova na društvenim mrežama koji razotkrivaju svakodnevne zločine Izraela nad novinarima, medicinskim osobljem, pacijentima i djecom iz Gaze, za oko mi je zapeo jedan iz alternativne novinske agencije @Warfare Analysis.
Video je pokazao scene neobuzdanog hedonizma, plesa i nečega što izgleda kao pop festival koji se održava samo nekoliko stotina milja od Hellfire projektila koji pljušte na izbjegličke kampove u šatorima i zapaljuju palestinske novinare.
Prema Warfare Analysisu, ovaj festival se održavao u blizini “zabranjenog grada” u Jabal Al-Filu, Al-Ula u Saudijskoj Arabiji. U sjenkama legendarnog Elephant Rocka, zapadna muzika je svirala dok su se arapski posjetioci, muškarci i žene, miješali na suncu koji blijedi sa zapadnim uticajnim ličnostima i drugima.
Pretpostavljam da je to bila slična scena koja je pozdravila Mojsija kada je sišao s gore Sinaj i vidio Izraelce kako se klanjaju zlatnom teletu. Prema biblijskom izvještaju, tada je shvatio da njegov narod nije spreman da poštuje Božje zapovijesti.
Ovaj video nije bio neki holivudski biblijski ep iz 1950-ih, već iz 2025. Saudijske Arabije, koja je trenutno pod kontrolom reformatora prestolonasljednika, Mohammeda Bin Salmana. Ja sam za zabavu, ali ideja o takvom hedonizmu samo nekoliko stotina milja od epicentra genocida u Gazi je nečuvena. Da li su se ovi Arapi toliko navikli na ono što se dešava njihovoj braći i sestrama u Gazi da im je dugme za humanost isključeno?
Turistički vodiči u Saudijskoj Arabiji se hvale da je Al-Ula „destinacija koju morate posjetiti ako uživate u historiji i prirodi“. A ipak je to zabranjeni grad; mjesto spomenuto u Kur’anu koje ne bismo trebali posjećivati. Al-Ula ima “Stari grad” u kojem se nalaze kuće, prodavnice i džamije, ali samo 22 km dalje nalazi se Mada’in Salih, također poznat kao Hegra. Hegra je UNESCO-ova svjetska baština, pa je na popisu zbog rezbarenja na stijenama koje su napravili ozloglašeni ljudi Thamud.
Oni se spominju u Kur’anu mnogo puta, ali samo kao primjeri “zlotvoraca”.
Poslanik Salih je poslan da ispravi zle puteve Semuda, opisan u Kur’anu kao moćan, nevjerovatno bogat i snalažljiv. Bili su u stanju da isklešu spomenike i zgrade iz planina, neku vrstu grada blizanca jordanske slavne Petre. Bili su toliko bogati i moćni da nisu tamo živjeli, već su klesali stijene čisto da bi pokazali svoju sposobnost da to učine.
Semud je ignorisao poslanika Saliha, koji ih je upozorio da promijene svoje zle puteve ili da se pripreme za kaznu od Boga. U svojoj aroganciji su se rugali upozorenju, a kada je Božja kazna stigla, bila je brza. Zemljotres je uništio narod Samuda i od njih nije ostao nikakav trag, osim spomenika koje su isklesali.
Poslanik Muhammed, a.s., upozorio je svoje ashabe koji su putovali kroz regiju da se ne upuštaju u Al-Ulu jer je to muslimanima zabranjeno. Također ih je upozorio da ne jedu ili piju ništa iz tog područja, u bezvremenskoj lekciji koja i danas vrijedi: muslimani uvijek trebaju ostati postojani i lojalni učenju islama i izbjegavati sve aktivnosti ili prakse koje su mu protivne.
Kao muslimanski obraćenik, vjerujem da ne postoji drugo božanstvo osim Boga (poznatog kao Allah na arapskom), i da je Muhamed posljednji i konačni Božiji poslanik. To je član vjere za koji bez sumnje vjerujem da je Kur’an Riječ Božija, a primjer, sunnet, Poslanika je najbolji primjer koji trebamo slijediti ako želimo primijeniti islam u svakodnevnom životu.
Stoga se moram začuditi nesmotrenosti drugih muslimana koji idu u klubove i zabave u Al-Uli. Ova nepromišljenost je otežana činjenicom da njihove bogobojazne palestinske kolege raznose izraelske rakete udaljene nekoliko stotina milja.
Također se moram začuditi Bin Salmanu, koji je lako mogao uzeti lekcije o aroganciji i gluposti od Samuda. Pitam se koliko je učenih saudijskih šeika i učenjaka koji su čamili u saudijskim zatvorima pokušalo da ga podsjeti na idolopokloničke utjecaje Al-Ule, s naglaskom na važnost odanosti islamskom učenju pred svjetovnim iskušenjima?
Poput Semuda, čini se da je ovaj arogantni vladar izgubljen slučaj.
Da, dao je nekoliko površnih izjava podrške palestinskoj stvari, ali je u stvarnosti bacio svoj dio na genocidne manijake u Izraelu.
Bin Salman želi pokazati Zapadu da je sve u kraljevstvu “normalno” prema zapadnim, a ne islamskim standardima, te da genocid u Gazi nema utjecaja na svakodnevni život. Ali nije u pravu. Sigurno može biti samo pitanje vremena kada će se mladi propalestinski saudijski građani pobuniti protiv takve nereligiozne dekadencije.
Vjerujem da će se Lavovi pustinje 21. stoljeća u arapskom svijetu neustrašivo dići, pozivajući se na Omar Al-Mukhtar i Emir Abdelkader, kada shvate da saudijski režim ne samo da traži vodstvo muslimanskog svijeta, već ga i vuče prema paklu u ručnim kolicima.
Očigledno, najgori strah Bin Salmana sada je da bi Izraelci, nakon što su se bacili na sudbinu sa cionističkom državom, trebali izgubiti rat. Kako bi pokušao osigurati da se to ne dogodi, spreman je ići na sve da privatno pokaže podršku Izraelu, bez obzira na krvavu izraelsku ofanzivu u Gazi i etničko čišćenje Palestinaca, koji se suočavaju s raseljavanjem u Sinajsku pustinju (a postoji još jedna veza s poslanikom Mojsijem). Ako se ovo drugo dogodi, kaže egipatski analitičar Maged Mandour, to bi bio politički ekvivalent egipatskom predsjedniku Abdelu Fatahu Al-Sisi koji je sebi prerezao grkljan. Sisi je još jedan Arap koji ima kičmu amebe i ne bi bio veliki gubitak ako bi napravio tako dramatičan korak.
Arapska omladina pokazala je svijetu šta mogu učiniti tokom Arapskog proljeća, i ako su Palestinci ikada trebali da to učine ponovo, to je vrijeme sada.
I oni se moraju osjećati poniženo zbog nedostatka bilo kakve značajne akcije podrške Palestincima od strane njihovih režima; njihovu čast ocrnjuju oni koji polažu pravo da vladaju nad njima, rasipaju njihove resurse na isprazne projekte i puze na koljenima pred Donaldom Trampom, Vladimirom Putinom i Ursulom fon der Lejens ovog svijeta.
Otpor okupaciji je legitimno pravo prema međunarodnom pravu, pa neka arapski svijet bude taj koji zagovara to pravo i razotkrije jednom za svagda licemjerje onih koji se na ustima iskazuju zakonima i konvencijama razvijenim da isporuče pravdu za podjarmljene i potlačene ljude svijeta. Okupirana Palestina, posebno pojas Gaze, bila bi dobro mjesto za početak.
Autor: Yvonne Ridley, MEMO
