Dvije godine ratovanja donijele su smrt, bijedu i propast za dva milionima stanovnika Gaze. Dok se raspravlja o novom planu prekida vatre, Reuters analizira priču jedne porodice o strašnim gubicima i krhkoj nadi.
Palestinski blizanci Uday i Hamza Abu Odah ne poznaju ništa osim rata otkako su rođeni u Gazi, manje od mjesec dana nakon početka sukoba 7. oktobra 2023. godine.
Njihove živote je definirala i obuhvatila razorna vojna ofanziva Izraela, pokrenuta kao odgovor na smrtonosni napad palestinske militantne grupe Hamas na južni Izrael prije tačno dvije godine.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu prihvatio je plan američkog predsjednika Donalda Trumpa za Gazu, a Hamas ga je djelimično prihvatio, ali nema sigurnosti kada će ili hoće li plan okončati borbe.
Majčini snovi o boljoj budućnosti.
Otkako su rođeni 2. novembra 2023. godine, blizanci su izgubili svoj dom i žive u šatorima i na ulici. Njihov otac je poginuo tražeći pomoć, a dva brata su ranjena.
Patili su od stalne gladi, čestih napada bolesti i ponovljenih epizoda zastrašujućeg bombardiranja. Sada žive u prepunom kampu na plaži, uz gotovo stalni plač ljudi oko njih, vrisku uličnih prodavača, prijeteće zujanje ratnih aviona i pucnjeve oružja u daljini.
Njihova majka Iman želi drugačiju budućnost za njih: mir, hranu, dom i školovanje.
Dječaci su već traumatizirani i sporo se razvijaju. Ona se boji da će, ako se izraelski napad nastavi, oni – i nova generacija stanovnika Gaze – biti još više pogođeni.
“Bojimo se da ovaj rat nikada neće prestati, da ima početak i nema kraj.”
Radost i tuga
Porodica je na početku rata pobjegla iz svog doma blizu prve linije fronta i potražila sklonište u prepunoj školi. Bilo je malo goriva i kada se Iman počela porađati, morala je pješačiti do bolnice. Porodilište je bilo prepuno ranjenika.
„Pješice sam otišla u bolnicu Al-Nasser da se porodim. Sišla sam niz stepenice i bila sam u trudovima, pukao mi je vodenjak, a nije bilo nikoga da se brine o meni, nikoga. Nazvala sam muža, on je pošao sa mnom i hodali smo zajedno.“
Pucnjava, pogrebne povorke i jauci iz obližnje mrtvačnice miješali su se s plačem novorođenčadi, prisjetio se Mohammed Salem, Reutersov fotograf koji je tog dana tamo radio.
„Osjećaj među doktorima i pacijentima na odjeljenju bio je čudan, emocionalna mješavina radosti i tuge“, rekao je.
Iman se porodila ubrzo nakon dolaska, a njeni blizanci su težili po 3 kg.
Izrael je na početku rata prekinuo sve dotoke u Gazu i vladala je nestašica dječje hrane i drugih potrepština poput pelena. To je omogućilo da određena pomoć ponovo počne pristizati u Gazu nekoliko sedmica nakon početka rata, ali humanitarne agencije su saopštile da je stigao samo dio onoga što je bilo potrebno.
„Išla bih po porodilištu do žena koje su tamo ležale i pitala bih ih ‘Koja od vas djevojaka ima viška mlijeka?’“, rekla je Iman, nadajući se da će pronaći dojilje koje bi mogle donirati malo mlijeka u prahu.
S obzirom na to da je bilo malo dostupnih kreveta, morala se istog dana pješice vratiti u sklonište – udaljeno skoro kilometar – sa svojim bebama, rekla je.
Oktobar 2023.
Rat, najnovija i najkrvavija epizoda u decenijama sukoba, započeo je kada su naoružani pripadnici Hamasa probili odbranu 7. oktobra 2023. godine, ubivši 1.200 ljudi i zarobivši oko 250 talaca, prema izraelskim podacima.
Do dana rođenja blizanaca 2. novembra, u Gazi je već ubijeno više od 9.000 ljudi, saopštile su lokalne zdravstvene vlasti tog dana.
Izraelski vojni odgovor, s deklariranim ciljem uništenja Hamasa, traje već dvije godine i ubio je više od 67.000 Palestinaca, prema podacima lokalnih zdravstvenih vlasti.
Gotovo svi stanovnici Gaze, uskog, gusto naseljenog pojasa zemlje na Sredozemnom moru, protjerani su iz svojih domova, a gradovi su sravnjeni sa zemljom u onome što kritičari Izraela nazivaju neselektivnim napadima.
Izrael tvrdi da pokušava izbjeći ubijanje civila, ali da se Hamas krije među civilnim stanovništvom i da vojska napada tu grupu gdje god se pojavi. Hamas negira da se krije među civilima.
Februar 2024.
Tokom prve zime blizanaca, izraelske vojne operacije su se fokusirale na bolnicu Nasser u blizini škole u kojoj se porodica sklonila.
Područje je bilo opkoljeno, a oni su pobjegli kroz teško bombardiranje, završivši u Mawasiju, području plaže koje je proglašeno sigurnom zonom.
Zbog napada na bolnicu Nasser, hiljade ljudi su tokom nekoliko dana pobjegle iz tog dijela Khan Younisa u Rafah i Mawasi.
Zima je bila teška u šatoru, s temperaturama koje su noću padale na nekoliko stepeni iznad nule.
Nije bilo kanalizacije i malo čiste vode u blizini, a djeca su patila od dijareje.
Budući da nije imala pelene, Iman je izrezala trake tkanine koje su se mogle očistiti i ponovo upotrijebiti, te ih pričvrstila na plastične vrećice. Uprkos tome, bebe su dobile rane i osip.
Kako je 2024. godina odmicala, postajalo je sve teže pronaći hranu. Oca blizanaca, Aymana, ubile su izraelske snage dok je kupovao povrće 27. jula te godine, rekla je Iman.
„Bili smo gladni. Nije bilo apsolutno ničega. Kada je izašao napolje, šrapneli su ga pogodili u vrat i odmah je umro. Šta je bila njegova krivica? Išao je po hranu za svoju djecu“, rekla je.
Kada je u januaru proglašeno primirje, Iman i djeca su se vratili u oštećenu porodičnu kuću.
Stotine hiljada ljudi bilo je u pokretu, mnogi su se vraćali s juga, gdje je živjela porodica Abu Odah, u područja sjeverne Gaze iz kojih su bili prisiljeni pobjeći.
Ali predah je bio kratkotrajan i Izrael je uveo potpunu blokadu i nastavio vojne operacije u martu. Morali su ponovo bježati. Bez šatora, živjeli su na ulici pored bolnice Nasser nekoliko sedmica prije nego što su se vratili u Mawasi i otkrili da im je kuća uništena.
Maj 2025.
Glad u Gazi se brzo pogoršavala kako je stupila na snagu potpuna blokada pomoći. Slike mršave djece počele su kružiti. Izrael i Sjedinjene Američke Države uvele su novi sistem pomoći koji su UN kritikovale kao neefikasan, sa stotinama poginulih ili ranjenih koji su pokušavali doći do hrane. Izrael i Sjedinjene Američke Države odbacile su kritike operacije pomoći, rekavši da je novi sistem neophodan kako bi se spriječilo da Hamas krade pomoć. Hamas je to negirao.
Iman nije jela dovoljno da bi svojim majčinim mlijekom prehranila blizance i nije mogla pronaći formulu. Napravila je čaj od bilja i umakala hljeb u njega da ih nahrani. Gladni i uplašeni, mrmljali su u snu ili se budili noću plačući, rekla je.
Očekivalo se da će Uday i Hamza početi hodati do maja, kada napune 18 mjeseci, ali dok je Uday počeo praviti nekoliko koraka, Hamza je još uvijek samo puzao. Doktor je rekao Iman da imaju nedostatak kalcija, što usporava njihov razvoj.
„Trenutno bi trebali hodati i igrati se s drugom djecom, ali zbog neuhranjenosti i užasnih uvjeta u kojima živimo, nema zdrave hrane, nema raznolikosti (u hrani), nema voća ili povrća da ih nahranimo, nema zamjena za bilo šta da ih nahranimo, nema mlijeka uopće, mlijeko jednostavno nije dostupno, nema adaptiranog mlijeka, nema pelena. Ovo dvoje djece bi već trebalo hodati, ali čak i sada jedan dječak jedva hoda, a drugi uopće ne može hodati.“
August 2025.
Svjetski monitor gladi, IPC, utvrdio je da u Gazi vlada glad. Izrael je odbacio njihove nalaze.
Sada skoro dvije godine, blizanci još uvijek jedva hodaju i mogu izgovoriti samo nekoliko riječi, uključujući “mama” i imena svoje braće i sestara, rekla je Iman.
Njihova najstarija sestra Hala, koja ima 20 godina, provodi najviše vremena s njima – igrajući se, pomažući im da hodaju, hraneći ih i stavljajući ih u krevet.
Kada ih Iman kupa, koristi istu kantu u kojoj pere odjeću, a vodu donosi preko kampa u teškim plastičnim posudama.
Septembar 2025.
Novi izraelski napad na grad Gazu potjerao je stotine hiljada ljudi nazad prema jugu, povećavajući gužvu u Mawasiju i povećavajući pritisak na opterećene zdravstvene ustanove i zalihe hrane i čiste vode.
Jednom ili dva puta sedmično, ovisno o djeci, sa svojom braćom i sestrama ili s majkom, ili svi zajedno. More je udaljeno oko 1 kilometar od njihovog šatora za raseljenike u Al-Mawasiju.
Vole izlaziti i sjediti uz obalu. Sjede u valovima i smiju se.
„Bojimo se za djecu, da će se njihovo psihičko stanje pogoršati, da će razviti depresiju zbog situacije u kojoj živimo, naravno. Prošle su dvije godine, dvije godine naših života, dvije godine rata, dvije godine beskućništva, dvije godine raseljenja. Mislim, nadamo se da ćemo izaći (iz ovog rata) u najboljem stanju, boljem od situacije u kojoj sada živimo. Nadam se da će naša djeca odrasti i napredovati, da će ići u parkove, igrati se na ljuljačkama, ići u školu.“
