Bosanska plemićka porodica Sudić: Vitezovi čiji je potomak postao vodeći teolog islamskog svijeta

Plemićka porodica Sudić veoma je ugledna među bosanskim plemstvom. Sudići su preselili u Poljica. Na vjenčanju kralja Stjepana Tomaša s Katarinom Kosačom-Vukčić bio je prisutan Sudić (ime mu nepoznato), vitez iz Poljica.

Mehmed Ebussuud, član plemićke porodice Sudić, bio je šejh-ul-islam kod osmanskog sultana Sulejmana El Kanunija/Zakonodavca.

O ovom velikanu, osmanski historičar (također Bošnjak porijeklom) Ibrahim Alajbegović Pečevija piše sljedeće:

Šejhulislam Ebussuud-efendi. Bio je časni efendija poznat i kao Hodža Čelebi (učeni profesor). Najučeniji od svih učenjaka Istoka i Zapada, sposoban razriješiti probleme svih mezheba, veliko more svoga vremena u retoričkoj znanosti , možda drugi Numan (Numan b. Sabit Ebu Hanifa Imam-i Azam).

U pravedno vrijeme uzvišenog sultana koji je Božija sjena na zemlji, napisao je tefsir Kur’ana i to takav da se ni u vrijeme ijednog sultana nije pojavio takav. Kad je Ebussuud-efendi napisai tefsir do sure ‘Sad’, padišah svijeta mu je poslao pismo po ćehaji kapidžija tražeći tefsir. Ebussuud-efendi je uz ćehaju poslao Malulzade-efendiju i , uz jedno pismo, poslao je sultanu Sulejmanu-hanu tefsir. Padišah je bogato nagradio mollu koji je bio posrednik i mladića koji je donio tefsir. Posebno je nagradio šejhulislama na taj način da mu je plaću koja je bila trista akči povećao za još dvjesto akči dnevno, a kad završi preostali dio još za sto akči dnevno.

Otac Ebussuud-efendije, šejh Yavsi-efendi, bio je halifa šejha Ibrahima Tebrizija. Rahmetli Ebussuud-efendi učio je kod svoga oca Muhtasarat, Hašiye-i tedžrid, a kasnije i Šerh-i Miftah i Šerh-i Mevakif.

Onda je postao pripravnik kod Sadi-čelebija, zatim je postavljen u medresu u Inegol uz plaću od trideset akči, odatle je otpušten, ali je brzo postavljen u Davud-pašinu medresu uz plaću od 40 akči dnevno, poslje toga do kraja službovanja nije otpušten.

Odatle je dobio posao na Semaniye medresi, a onda je postavljen za kadiju Burse, pa Istanbula, zatim je osam godina bio rumelijski kazasker i na kraju je postao šejhulislam.

Godine 925. h (1545.) postao je muftija (šejhulislam), a 982. (1574-75.) prispio je u milost Božju (umro). Dženazu namaz mu je klanjao Muhašši Sinan-efendi.

Ebussuud-efendi napisao je jednu knjižicu o tome kako je ispravno uvakufiti novac, tako je u toj temi otklonio razlike koje su se pojavljivale kod učenjaka, također je izdao značajne fetve o zemljišnim pitanjima i razriješio teškoće s kojima se svi susreću.

Ebussuud-efendi je bio visok, mršava lica, nije pridavao pažnje smotavanju saruka, stanje i držanje bilo mu je potpuno hodžijsko. Do danas ga niko nije nadomjestio. Jedino je Ali-efendi za njega rekao da mu je nedostatak što nije ušao ni u jedan tarkat. Međutim, njegov rahmetli otac je bio muršid i šejh tarikata i pošto je Ebussuud pohađao nastavu kod svoga oca, ove Ali-efendijine riječi nemaju nemaju uporišta – ističe Pečevija.

 
Korišteni izvori: Fojnički grbovnik, 

Historija 1520-1576. – Ibrahim Alajbegović Pečevija, prijevod prof. dr. Fehim Nametak

(MiruhBosne)