… Bosanski vlastelin srednjega vijeka odjeven u svečano ruho na svom konju, zaodjetom zlatnim „pohvama”, doista je morao prikazati sliku junaštva, moći i bogastva, a to su bila tri glavna svojstva, bez kojih u srednjem vijeku niko nije bio kader da nadvisi ostalu masu naroda, da stupi u kolo prvaka.
Svaki i najzadnji plemić ponosio se svojim plemstvom i svojom „plemenitom baštinom”, svaki je branio ono mjesto na koje se uzdigao i tražio onu počast, koja mu je po nazorima onoga vremena dolikovala.
Osobito se gledalo, da im Dubrovčani, s kojima su Bošnjaci bili u neprekidnoj svezi iskažu ono štovanje, koje je dolikovalo bosanskom vlastelinu, a Dubrovčani time i nijesu štedili.
Istina, to se štovanje nije uvijek ravnalo po osobnim vrlinama pojedinca viastelina, nego više prema tome, da li su ga se bojali ili se imali od njega nadati kojoj novoj povlastici ili polakšici u prilog svoje trgovine.
Tako se u Dubrovniku bosansko plemstvo skoro klasifikovalo u razne grupe, pa dok je u Bosni svaki vlastelin bio knez, te mu dolikovao kao i samome kralju naslov „plemenstvo vi”, u Dubrovniku počinje se osjećati razlika već u titulaturi, koja se u općinskoj kancelariji udomila.
5. oktobra 1433. izdala je dubrovačka republika svomu poklisaru Ivanu Dubrovčaninu na koncilu u Baselu instrukciju, u kojoj se razlaže, kako će poklisar o bosanskim prilikama govoriti, a u toj instrukciji sadržana je i titulatura pojedinih prvaka tadanje Bosne.
U njoj vele Dubrovčani: „Kralju Tvrtku velimo, ako mu pišemo „prevedrome kralju”, a drugi vele „svijetlome”.
Vojvodi Sandalju, koji je najviši od gospode i vlastele bosanske, piše se: ,,Uzmožnom i moćnom gospodinu S., vrhovnom vojvodi bosanskom”, a vojvodi Radosavu se piše „moćnom gospodinu Radosavu Pavloviću, velikom vojvodi kraljevstva bosanskog”…
Dalje se navode i crkovna dostojanstva bogumilske vjere: „Prvak njihov zove se djed, drugi gost, treći starac, četvrti strojnik. Sva ta četvorica prvaka su pristaše hereze i nevjere bosanske”.
Iskazujući svoju počast bosanskome plemstvu, nijesu vlastela „vladuštago grada” Dubrovnika ostala pri pukim titulaturama, već su ustanovila čitavi ceremonijal, koga su se držala, kada bi koji otmjeni velmoža bosanski počastio Dubrovnik svojom posjetom. Ti obredi bili su tako bogati, da su u jednu ruku laskali onome koga bi njima častili, u drugu su opet u njem poticali udivljenje i osjećaj bogatstva i sjaja, kojima je slovila mala, ali moćna gradska republika dubrovačka.
Kao primjer kolike su časti čekale bosanskog velmožu, kada bi službeno dolazio u Dubrovnik, navodim ceremonijal, koji je bio ustanovljen prigodom dolaska velikog vojvode bosanskog. Sandalj bijaše istina mogućan i snažan, kadikad ie možda osjećao da nadvisuje i samog kralja, ali je ipak sjaj dočeka u Dubrovniku nadmašio sve njegove nade. Bijaše obrekao doći februara 1426. u Dubrovnik, a dubrovačko vijeće nije cijeli januar gotovo o drugome vijećalo nego o tome, kako će što sjajnije dočekati bosanskog gosta. Sjednica za sjednicom obdržavala se u velikom i malom vijeću, da se ustanovi program te svečanosti, a tai program bio je ukratko ovaj:
Dubrovnik slao je pred vojvodu galiju, kojom će upravljati vlastelin dubrovački. Kada stupi na dubrovačku granicu, dočekaće ga državni brigantin sa dvije oružane barke, a Ivan Gundulić izručiće mu sa tri vlastelina svečano poziv, da posieti Dubrovnik. U Konavlima podvoriće Sandalja i njegovu družbu pogačom, vinom i ovnujskim mesom, a hranu njemu i družini namicaće odsele dubrovačka općina sve do časa, dok vojvoda ne ostavi dubrovački teritorij. Na konavoskoj megji dočekaće Sandalja konavoski knez sa 100 ljudi te ce ga pratiti do mjesta, gdje će se vojevoda i družba mu ukrcati izmegju Cavtata i Novoga. …
(Izvod iz teksta ‘Bosanska vlastela srednjega vijeka’ ĆIRO TRUHELKA – NADA, 01.11.1901.)
Naslovna ilustracija – Grb bosanske plemićke kuće Pavlović.