Bosanski franjevci i historičari kao što su Ivan Jukić, Ivan Stažeman i Nikola Lašvanin, bez zadrške su pisali o posljednjim danima Bosanskog kraljevstva – o posljednjem kralju, pretposljednjoj kraljici i njenom sinu… Koliko se tekstovi o historiji Bosne pisani 18. i 19. vijeka razlikuju od kasnijih radova i onoga što preovladava u historiografiji posljednjih vijek i po?
Kratki uvid u nastavku…
Ivan Stažeman (Kopijarević):
»U grobu tomu pokopan je zadnji kralj Bosne Stjepan, bez kraljevske krune i bez kože. Sam je oca lišio kraljevstva, konopom pogubivši
I uskrati gospodaru svomu ugovoreni danak
I stoga je po pravdi Božjoj, i sudbini zguljen bio sav pod bogatom tvrđom, lakomi čovjek,
Učite se ljudi, roditelje poštivati
I jedanput zadanu vjeru nikada ne kršiti. Slabo je kraljevstvo i još slabije, kad se zlo steče. Oružjem se zaštiti ne da. Radi obadva ova zla propade Bosna.«
Nikola Lašvanin:
Lašvanin navodi da se bosanski kralj Tomaš pobratio s Mehmedom II ‘pomiješavši s njime krv’, kao i to da je mlađahni Stjepan, na nagovor ugarskog kralja, ubio zakonitog bosanskog vladara – kralja Tomaša.
‘Kad je za to čuo ugarski kralj Matija, silno se razgnjevi. Stade nastojati da Tomu uhvati i kazni zbog očite izdaje. No ovaj je, saznavši za to, postao oprezniji pa se i vani i kod kuće čuvao. A Matija, preko potajnih glasnika, predobije Tomina sina Stjepana i Tomina brata Radivoja…’
‘1461. Toma, kr/alj/ bosanski — zašto je s turskim carom otajno držao prijateljstvo i primio ga u svoj dvor, i častio i pobratio /se s < njim/u Jajcu, gradu, — od svoga sina Stipana i brata Radivoja, po nagovoru kr/alja/ Matijaša, u Bilajskom polju, budući onde s vojskom, umoren bi. A! ova dva prokleta kraljomorca bosansko kraljestvo među sobom razdiliše.’
‘Kad je kraljica saznala da je Stjepan ubio oca, poslala je barbarinu /tj. Mehmedu/ glasnike i kod njega uporno nastojala /da osveti smrt svoga muža/, jer je mrzila Stjepanov zločin prema vlastitom ocu.
Molila je djevera, radi ljubavi koju — kako je sam govorio — gaji prema svom preminulom bratu /= pobratimu/ Tomi, da dođe s vojskom, zbaci spomenutog očitog ocoubojicu i da dadne kraljevstvo njoj dok bude živjela.
No Mehmed je kraljičinim glasnicima izjavio da žali Tominu pogibiju i da mu je mrzak onaj bezdušni postupak, ali da je sada spriječen važnim poslovima da poduzme takvo putovanje. Obećao je, u zgodno vrijeme, osvetiti sramotnu smrt svoga pobratima i prijatelja i udovoljiti pravednim zahtjevima udovice.
Ali, stranačke borbe nisu se ni tim smirile Veći dio i prvaka i puka teško je podnosio da im kraljem bude Stjepan i zbog njegova nezakonitog rođenja i zbog ogavnog ocoubojstva, pa je želio /za kralja/ mladog Radivoja. A bilo je i onih koji su zastupali želju za vlašću kraljice udovice.’
Ivan Jukić (Slavoljub Bošnjak):
– Sin i ubojica svog otca, nastupi godine 1460. na prestolje. Očitovavši se, da je svog otca ubijo, mnogi se plemići od njega odvratile. Katarina pozove svog priatelja Mehmeda II. da osveti smert njezinog čovieka.
– Tomašević posliednji kralj, bivši nezakonit sin i ubojica svog otca, kao taki kod plemićah i puka ozloglašen, nikakve snage nije imao, nit su podložnici njegove zapoviedi slušali. Kralj bieži iz Bobovca u Jajce, iz Jajca u Ključ ! bez vojske ! gdie su mu plemići, veliki vojvode, herceg sa sinovima, knezovi, župani i vlasteli? sve se je ušutilo : gledaju propast svog kralja, nadaju se od Turčina većem bogatstvu i sreći ; tako biva s narodom bezbožnim , kog su zloće i opačine obuzele: nad paklom stoji, propast svoju gleda a nevidi sliep ! Prosti narod — kmeti — sa svim od gospodarah pritisnut, nije mogao a niti je znao braniti sebe i svog kralja, oni su bili uperili oči u svoju gospodu, koja kad sramotno svog kralja iznevieri , začudjeni gladahu; osim toga kralja Tomaša zakoniti sin, Sigismundo, bivši se još davno poturčio, a sad nahodeći se u carevoj vojsci, ne samo plemiće, već isti prosti narod bunio je protiva kralju, da se podlože dragovoljno caru – navodi Jukić uz ostalo, otkrivajući tako još jednu prešućivanu istinu o bosanskom plemiću iz loze Kotromanića – Sigismundu/Ishak-begu.
– Kralj, doisto bio je čoviek nerazborit: njega je mudra žena mati Vojača svietovala, da tako naglo i nerazborito nerazmeće s Turcima priateljstva, mećući mu pred oči neposlušnost plemićah, primljući, hoće li obećana od pape, Ugrah i Mletčanah pomoć stignuti ol nestignuti na vrieme al zaludu on posluša više pobožnog neg razumnog papina poslanika.
(MiruhBosne)
