Postgenocidno otimanje za ijekavicu
Masovne grobnice ikavskog jezika
Autor Safet Kadić (1949‒2021), profesor bosanskog jezika i književnosti, asistent i lektor, novinar, urednik i esejista.
Dok crnogorski jezikoslovac Vojislav Nikčević poručuje da je “ijekavski izgovor prenešen od početka XV. stoljeća s područja crnogorskog jezika”, a dekan Filološkog fakulteta u Beogradu Radmilo Marojević se hvali da je, braneći četničkog zlikovca Milana Lukića u Haškom tribunalu, “odbranio srpski jezik i srpsku ijekavicu”, dotle bosanski pisnik Abdulah Sidran glorifikuje “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”
“Ovdi gori je izgorila djevojka”, reče sprolitja 2009. godine sedamdestpetprocentno ikavski jedna Višegrađanka Bošnjakinja u tv-kameru povodom haške presude višegradskom monstrumu, zlikovcu nad zlikovcima, Milanu Lukiću. Za Lukićevo ime veže se jedan od najmonstruoznijih pojedinačnih srbskih genocidnih zločina tokom protekle agresije: u jednu kuću u višegradskoj Pionirskoj ulici on je, pod pritnjom kame i kalašnjikova, stirao sedamdeset civila, komšija Bošnjaka: muškaraca, žena i dice, iz naselja Koritnik i sve ih žive spalio. (Za takav zločin dobio je u Hagu samo doživotnu robiju.) Iako je Lukić bosanski Srbin ijekavac, kakvi su svi Srbi u Bosni, naseljeni uglavnom iz istočne Hercegovine i današnje Crne Gore, njega je prid Tribunalom u Den Haagu branio ekavski Srbin iz Beograda (raniji naziv Biograd), a ne neki bosanski ijekavski Srbin, jer i Lukić nije “branio” samo Srbe u Bosni, nego svekoliko srbstvo. Zato Lukić, kao ni Milorad Dodik, ne želi da u svom nacionalnom određenju ima atribuciju “bosanski” (bosanski Srbin), nego (veliko)Srbin.
(Ijekavskom bosanskom Srbinu iz Bosne vlaškog prezimena, Dodiku, lahko je se sporazumiti sa ekavskim Srbima u Srbiji kad ode u svoju vilu u Beogradu, koju je kupio s leđa “ijekavskih Srba” iz Bosne i Hercegovine, jer časkom poltronski konvertira u ekavski.) Svidok odbrane Milana Lukića, u liku dekana Filološkog fakulteta iz Beograda, po imenu Radmilo Marojević, svidočio je kao jezički višćak, pa kaže: “Ja sam na Sudu odbranio srpski jezik i srpsku ijekavicu”.
Na Marojevićevu sriću, tu izjavu nije upratio vodeći crnogorski jezikoslovac i akademik Vojislav Nikčević, inače bi se odmah ščepali za jezikoslovne vratove, jer za Nikčevića “u štokavskom dijasistemu kao osnovici bosanskoga, crnogorskog, hrvatskoga i srpskog standardnoga jezika izvorno je ijekavski izgovor crnogorski i hrvatski(dubrovački), ikavski hrvatski i bosanski i ekavski srpski i hrvatski.”
Bosanski ikavski jezik je definitivno pokopan u nebrojenim masovnim grobnicama i novouzpostavljenom bošnjačkom suicidnom normom kao još jedna žrtva i poklonjenje svojim katilima, a suprotno svojem autentičnom nasliđu. „Ijekavski izgovor je prenešen masovnijem seobama stanovništva pred najezdom Turaka od početka XV stoljeća s područja crnogorskoga jezika“ – tvrdi Nikčević. Težko je dokučiti šta Nikčević podrazumiva pod pojmom “područje crnogorskoga jezika”, jer do Berlinskog kongresa Crnu Goru su sačinjavale četiri nahije: Vasojevići, Piperi, Morača i Katuni sa sjedišćem u Cetinju, a većinsko stanovništvo ostalih kasaba današnje Crne Gore (Podgorica, Nikšić, Berane, Bar, Herceg-Novi i dr.) činili su Bošnjaci sa svojim ikavskim jezikom. Najbolji primirak za to je današnja crnogorska pristolnica Podgorica. Kako svidoči dr. Adnan Čirgić u svojoj doktorskoj disertaciji, ikavski govor podgoričkih muslimana je najupadljivija karakteristika njihovog govora. „Osnovna fonetska obilježja govora podgoričkih muslimana (Bošnaka, op.a.) u odnosu na hrišćane Podgorice su ikavica, čije porijeklo ni do danas nije sa sigurnošću utvrđeno, sudbina glasa h, sudbina glasa v u intervokalnom položaju, dosljedna desonorizacija zvučnih suglasnika na kraju riječi“, tvrdi Čirgić.
Bošnjačko stanovništvo je bilo dominantno, i u demografskom, i u ekonomskom, i u kulturnom pogledu i njihov ikavski jezik, uz također obćebošnjački princip haka (izrazita jezikotvornost glasa h), najizrazitije ih je diferencirao od ostalog stanovništva. Zar to ne znači, Nikčevićevim jezikom rečeno, da je to bio prostor bosanskog (ikavskog), a ne crnogorskog (ijekavskog) jezika, bez obzira što je za vrime turske uprave Podgorica administrativno uglavnom pripadala Skadarskom, a ne Bosanskom vilajetu i što je danas najbolje očuvan taj nekadašnji podgorički govor kod (bošnjačkih, op.a.) iseljenika u Skadru, a ne Podgorici. Kako svidoči profesor srbskog jezika, Mehmed Muminović, u svojoj knjizi “Moji Tuzi”, taj bosanski govor, sa ikavicom i orijentalizmima, (te glasom h, op.a.) kao posebnim odlikama, duže su se zadržali u Tuzima, nego u Podgorici. Nikčeviću je najbolje replicirati kompilacijom njegova citata: “Ikavski izgovor je prognan masovnim seobama stanovništva pred najezdom Crnogoraca od početka XIX stoljeća s područja bosanskoga jezika.”
Jer bosanski jezik se prostirao sve dokle se prostirala i Tvrtkova sridovikovna Bosna, potom pod Turcima i šire.
Vjerovatno u skladu sa aktuelnim ideoložkim konceptom jedinstvene crnogorske nacije sa više vjera, ovdi se jezičke razlike tretiraju kao vjerski, a ne kao etnički fenomen. U citatu koji slidi dr. Čirgić je sve objasnio: „Današnje razlike u govoru Podgoričana tiču se uglavnom stepena obrazovanja govornih predstavnika i zbog toga je mlađim generacijama nemoguće odrediti vjersku pripadnost na osnovu govora. U vrijeme kad je vjerska pripadnost igrala važnu ulogu u životu ovoga grada- i govorne razlike bile su uočljivije. U posljednje vrijeme, naročito od drugog svjetskog rata, razlike među školovanijim govornim predstavnicima su se potpuno neutralisale. Muslimani su se po govornim osobenostima približavali većinskom pravoslavnom stanovništvu, a i jedni i drugi su svoj govor, pod uticajem školstva i medija, počeli upravljati prema jezičkom standardu.“ Nešto slično tvrdi i Mihailo Stevanović u pomenutom dilu, ali se njegov stav u potpunosti ne može prihvatiti. On navodi: “Samo starije stanovništvo i ono što ne izlazi iz svojih mahala staroga dela varoši, ima tipičan izgovor. U mlađeg sveta, koji je već svuda, sem u crkvi, zajedno sa pravoslavnim življem, današnja vrednost ï nije ni ī ni iî, a ni iê, nego isto ono što kod njihovih pravoslavnih sugrađana –ije, iîe ili ie, prema tome da li je taj glas j jak, slabiji ili potpuno reduciran. Ne može se sporiti da se i energičnije izgovara nego e, (…)”.
Nikčević smatra da su zapadnobalkanski Slaveni: Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi svoj izgovor naslijedili iz “pradomovinske baltoslovjenske etničke i jezičke zajednice”, a Josip Hamm postulira da je glas ‘jat’ “sa svojim refleksima postao jedna od najglavnijih diskriminanata po kojima se slavenski jezici i danas među sobom razlikuju”. Nikčevićev stav o vrimenu i načinu ijekavizacije je podložan strogom kritičkom naučnom priispitivanju, ali jedno je sigurno – proces ijekvizacije bosanskog ikavskog jezika, odnosno narastanja ijekavskog na ikavski, došao je sa te strane, odnosno sa jugoiztoka. Historijski posmatrano, u Bosni i Hercegovini Bošnjaci i Hrvati su ikavci, a Srbi ijekavci.
Uzprkos stopedesetgodišnjim strogim zabranama u državnoj administraciji, školskom drilu, tzv. književnojezičkoj politici i bezobzirnom medijskom anatemisanju, ikavski izraz, kao prvobitni organski idiom Bošnjana/Bošnjaka, ipak se zadržao u narodnim govorima, i to kod svih kategorija stanovništva i na cilom prostoru BiH, na kojem je historijski egzistirao kao i njegovi nosioci Bošnjaci i bh. Hrvati, a ne kako je to ideološki postavljeno po modelu srpsko – hrvatske polarizacije bosanskog bića i diktatu velikonacionalnih politika, ekspliciranih u cvetković-mačekovskoj podili, po kojoj je zapadna Bosna ikavska i triba pripasti Hrvatskoj, a istočna ijekavska i triba pripasti (ekavskoj) Srbiji. Takvoj vrsti dioba i polarizacije bosanskog jezičkog bića prihvatili su i velikonacionalni lingvisti, primarno dijalektolozi, a kasnije i neki bošnjački dijalektolozi nekritički priuzeli.
Čak ni antiikavska norma u administraciji, školstvu i medijima nije mogla iztirati starije ikavske oblike. Za ilustraciju dovoljno je navesti neke slučajno zabilježene izkaze izvornih govornika u javnoj komunikaciji. I ne samo kod Bošnjaka.
Tako će legendarna nana Fata Orlović, od Bratunca, povodom bezobzirne srbske harange i sudske farse protiv nje, samo zato što je tražila da se ukloni crkva, nelegalno sagrađena u njenoj avliji dok je ona bila u progonstvu, između ostalog, reći: „Svemu svitu na sramotu šta se radi“, a uplašena Zeničanka nakon zemljotresa priča: „Svît je nȁpolju bȉō.“ Jedan odpušćeni radnik “Mitalstila” u bivšoj Zeničkoj željezari na TV se jada: Ja mogu radit. Istirali su me… Isti ikavski oblik ovog glagola, ali i drugih riči, upotribljuje u jednoj dokumentarno-reportažnoj tv-emisiji Suhbija Frašto (posebna je priča kako mu je srbski matičar unakazio ime Suhbija, umjesto pravilnog Subhija) iz sela Paunci kod Foče, svidočeći o svojoj golgoti prid srbočetničkim zlikovcima, pa između ostalog, kaže: “Natiralo me, vjerujte…Ne znam kuda ću, ni gori, ni doli… Ženu mi zapalili u ovoj ovdi sobi…Rožnici spali doli… Valja mi naći vrijeme kada ću pobići Drîni doli.” Isto govori i Srebreničanka Remzíja Delić: „Došla sam ovdi…sišli doli u logor…nadio mi sin…U Liskovíku žena pet sinóva izgubila… „Ovo je sìkira“ – objašnjava majstor Salko iz Piskavice u sjeveroistočnoj Bosni jednom ljubopitcu, ali će sarajevski list, čiji je vlastnik upravo Gusinjanin, ijekavizirati tu riječ u sjekira, i to u naslovu, sa nevjerovatno prizemnim, prostačkim asocijacijama i jezički neinventivnim zvukovnim analogijama: “Sjekira je moj sekjuriti”.
A u Banjaluci je zabiliženo pridime Sikiraš. Izvorni ikavski oblik sikira upotrebljava i zaštićeni svidok Hažkog tužilaštva protiv Radovana Karadžića, (Bošnjak između 65-70 godina, koji je priživio striljanje hiljadu Bošnjaka u Kravicama), svidočeći o logorskim patnjama kroz koje je ranije prošao i zlostavljanju obtuženika: „Donosio je krvavu sikiru da nam pokaže šta rade sa zatvorenicima.“ Spomenio je sikiru 5-6 puta, ali i jednoć sikirište, a ne primarno sikirišće. Sikira se nasađuje na držalicu, odnosno na sikirišće ili toporišće (ijekavsko-štakavska varijanta: sjekirište, toporište).
Servirka na ORL KCUS, Rogatičanka, upozorava: „Čaj je još vrio.“ Olovljak Nezir Karaga kaže: „Nísu me nàšli zà misēc“, a Sarajlija Vedran Smajlović, poznati čelista iz obkoljenog Sarajeva, ovako navodi staru bosansku uzrečicu: „Izio vuk magarca.“ Sakib Tokalija iz Sopotnice kod Kaknja zadovoljan je kupljenom motornom pilom (testerom, žagom) pa kaže: „Dòbro rȉžē.“ Nekadašnji rukovodilac tehničke kontrole izlivenih profila čelika, sedamdesetpetogošnji Mehmed Durmić iz Gornje Zenice, sića se da njihova kuća nikad nije bila bez mlíka i hvali starinske, domaće sorte voća, od kojih se pravio i kvalitetan pekmez: „Sidàci su plaho sočni i lahko hi je tucat u stupi“, kaže Durmić. Istu krušku (sìdac) i isto mišljenje o njoj ima i njegov vrstnik i radni kolega Akif Tarahija iz Počulice kod Viteza, ali se žali da “često prirodi, brate, pa mu se skrše grane i opada po putu”. Istu krušku ima i osamdesetpetogodišnji penzioner, Mustafa Kadić, nekadašnji željezarac-mašinovođa iz sela Gora, dvadesetak kilometara jugoistočno, ali je on češće naziva síjedac, nego sídac (“k’o babo”).
Fratar iz Ovčareva u fojničkom kraju navodi: „Ispod te kapelice izvire vrȉlo. … Góspino vrȉlo … Vrȉlo je ìzviralo…“, a postarije žene tamošnjeg KUD-a pjevaju: „Smilje, bilje, beru l’ te divôjke.“
Ikavski zbori i jedan katolik, oženjen Bošnjakinjom muslimankom, u Conjinoj emisiji: „Priko zime, priko lita… Imam svoju dicu.“ Pedesetogodišnji Travničanin, Bošnjak, kaže da je vlašićke proplanke zaposila srȉmuža/srȉmuša. Ova biljka bila je u maju ove godine u udarnim vistima, jer se jedan postariji bračni par iz okolice Pridora otrovao na izletu u prirodu jedući neku sličnu biljku, a misleći da je srimuža. Mediji su je upotrebljavali u ijekavskom obliku: srȉjemož. Narodni naziv srȉmuža za diviju lukovičastu jestivu biljku, sa sabljastim listovima iz korina, ljuta okusa i mirisa, poput saransaka, bilog luka, s kojim je u srodstvu, karakterističan je ne samo po ikavskom obliku nego i po ženskom rodu na –a. Bošnjakinja, oko 65 godina, iz Tarčina, kaže: „Ja sam se posli infuzije zȁnīla (onesvijestila se, op.a.) Devla Arapović, Bošnjakinja, oko 70 god, selo Žitovo, spominje „… ljetošnje dviske…“ „Nismo nigdi…“ jada se Hatidža Mehmedović, jedna od unesrećenih majki Srebrenice, kojoj su Srbi pobili sinove i druge srodnike 1995. godine u srebreničkom genocidu.
Poimeničenje ovoga pridloga nigdìna (daleki, nepoznati, neodređeni, zamišljeni, nepostojeći prostor) još uvik odoliva ijekavizaciji, kao i još neke riječi: osvit, krvoproliće, nalivpero, neprikosnoven, linguz, proricati, izričaj, izričit, i sl. Još uvik je u narodu živa jedna cinična doskočica: Sidi di si, ni za di si – nisi!
Zanimljivo je dovijanje glavnog lika Izeta Fazlinovića u humorističkoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, koji smišlja bosanske nazive za misece, kako bi trebao biti naziv za misec august – zvîzdanj „zato što se kaže: ùpekō zvìzdan“! Možda mu je na pameti bilo brezime aktuelnog predsidatelja Vića ministara Zvizdića, a možda ona stara bosanska sevdahlinka u sedmercu: „Zvizda tira miseca/Za goru ga zatira/Za goricom vodica/Na vodici curica/Bilo lice umiva//Daj mi, curo, vodice/Iz te bile ručice!/Ne dam, dragi, ni kapi/Da ti duša izkapi/Zbog sinošnje beside./Drugoj daješ rumene,/Meni mladoj uvehle/Uvehla ti duša ta.“
Upotreba sveslavenskog nominalnog (pridjevski) i glagolskog prefiksa pri/pre- (< prasl. *per-), u svim njegovim funkcijama vrlo je frekventna i raširena po svim dilovima BiH. (U ekavskom je pre-, a u ijekavskom se nalazi u dva vida: prije- u dugim slogovima (tip prijegled) i pre- u kratkim slogovima (tip pregledati). U značenju ‘ponovo obaviti radnju’ upotrebljava ga jedan penzionisani kakanjski rudar, govoreći o strogim rudarskim procedurama: „Nejma lampe! Nije pridata lampa i haj nazad! (…) Dȍli je žíviō niže Zàraća, sela…granćurom otirala. Priuze ope’ šuma, priuze breza.“ Šestdesetogodišnji Zeničanin Suad Kaljić, koji ima anatomski ekskluzivitet – srce na desnoj strani, kaže: „Ništa, doktori prigledaju i upućuju dalje…“ Identičan oblik upotribio je sedamdesetogodišnji Ibrišim Gušić iz Han-Pi(je)ska, kao pacijent na sarajevskoj ORL, objašnjavajući svojoj pridošloj bolničkoj positi: „…prigledaju me…bio malo sìdio…“
Prefiks pri- sasvim prirodno funkcionira u postverbalima, npr. prisada, prilaz, prilog, prikaz. Tako se N.N. supruga Mehmeda Šarića iz Trnova u čuđenju pita: „Šta, ima prívoz?“ i napominje da „… ona šćédī…“ Ali će voditeljica BHT dnevnika Svjetlana Topalić, ekavizirati (nepravilno) jedan od ovakvih postverbala (<pri-liti): „… dolazi do préliva sredstávā“ (priliv sredstava : priliti). Za razliku od nje, načelnica MUP-a Kantona Sarajevo, Sabina Bukva, navodi „priliv predmeta“ kao faktor koji utiče na brzinu registracije vozila u Sarajevu. (Ovaj primjer je višestruko zanimljiv: po brkanju prefiksa pri- i pre- (i u ekavskom je priliv); zatim, po tome što, čak, i osoba koja je negramatički, nepravilno, ekavizirala prefiks pri-, u pre-, upotrijebila je pravilan oblik postverbala ‘preliv’, prema glagolu ‘liti’, a on je nastao od glagola preliti i označuje pripremljen sadržaj koji se prilije priko čega: kolača, pite, musake i sl.) Ali, nije Svjetlana jedina koja pogrišno upotribljava riči sa prefiksima pri- i pre-, kojima se diferencira značenje. Čini to i šef kriminalističke policije SBK, koji kaže: „Dana… prestupila je …“ (u značenju pristupila, došla, prišla, pridošla). Da je prestupila, napravila bi prestup i bila bi prestupnik. Prestupiti može atletičarka u skoku udalj, i tada čini prestup preko/priko linije, ali ona može i pristupiti nekom atletskom klubu kada joj se odobri pristup i kada podpiše pristupnicu. Istu grišku pravi i sportski komentator Zoran Šuko (inače, nešto profesionalniji novinar od mnogih drugih) kada kaže: „… da dio krivice prepišu golmanu West Ham-a.“ Ne znamo da li je Zoran u školi od koga šta izpravno prepisivao, ali ovdi se radi o glagolu pripisati, u značenju pribrojiti nekome nešto, staviti nekome nešto u pripadanje, kao osobinu ili nadležnost. Drugo je glagol prepisati koji znači: pisanjem priniti sadržaj napisanog sa jednog predložka na drugi.
Kvaziekavizam upotribila je i Srebreničanka Hatidža Mehmedović, ogorčena postupkom policije RS-a povodom hapšenja Midhata Salihovića, koji je došao na dženazu u Potočare: „… da se naša djeca policijski prevode“, umjesto pravilnog privode. Drugo je nekada bilo privest s jezika na jezik, kao što je fra Matija Divković 1611. godine priveo Nauk karstianski za narod slovinski.
Simpatični tv-lik dr. Điđimilović brka druga dva glagola različitih prefiksa, kada kaže: „Da ti prepišem ozbiljnu terapiju“, umisto pravilnog: propišem. Isti ikavski oblik glagola prići upotribit će tri Bosanca iz tri različita bosanska mjesta, različitog etno-nacionalnog identiteta i različitog zanimanja.
Obućar Hamdo Hadžiomerović iz Visokog sića se nekog poznanika: „Pȍslī je prìšō u Vìsokō… Da kalàišū sùdje.“ „Oni su bili prišli u Srbiju“, kaže četrdesetogodišnji Biljinac Rahman Isić, roditelj dice koja su na početku srbske agresije 1992. oteta u Biljini. Pedesetogodišnji načelnik Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove u Opštini Laktaši Milenko Bajić, objašnjava: „Da bi stanovništvo iz Žúpe moglo da prîđē na drugu stranu“ (rijeke). „Čuj, prepast…„ čudi se jedan doseljenik iz Bosanske krajine u Vojvodinu (kolonisti) na govor svog zemljaka, koji se jezikom već prilagodio mještanima ekavcima: kod njega je „pripast“. I kod političara Sulejmana Tihića iz Bosanskog Šamca je ‘pripast’: „…kad se jedan poslanik pripao i pobjegao …“, svdoči Tihić. I u južnijim dijelovima Bosne prisutni su izvorni ikavski oblici. Tako će jedan pedesetogodišnji Stolčanin pravdati svog prijatelja u kahvanskom društvu u vrime održavanja “Slova Gorčina”: „On je prisp’o jutros. Mahmuran je bio, sigurno.“
Enver Halilović, komandant 404. brigade ARBiH iz Konjica, objašnjava: „Da se prisijeku svi putovi i tragovi.“ Dok na jednoj skorašnjoj tv-stanici ekavski savjetuju gledaoce: Foliju je potrebno prelijepiti (umjesto prilijepiti), dotle već stoljećima na mnogim bosanskim stećcima stoji upozorenje: Proklet kto će privalit’ (a ne: k o će prevaliti). Djevojčica Kristina, na rehabilitaciji u “Reumalu” u Fojnici, ovako objašnjava odakle je: „Misto Rika kod Jajca…prema Vincu.“ Zanimljivo je navesti naziv mjesta Pridjel Donji kod Doboja, jer je pola ikavski, a pola ijekavski, ali je znakovito spomeniti i izvorni toponim Bili Brig kod Gruda u ikavskoj Zapadnoj Hercegovini za razliku od skorašnjeg naziva za bivšu Lišticu – Široki Brijeg.
Franjevac Filip Lastrić priredio je „Nediļnik dvostruk o.f. Filipa iz Oćevije… to jest po dva govoreńa za svaku nediļu priko godine… data na svitlost 1766. u Mleci.“ Mleci nisu izpravljali Lastrića, a dva i pol stoljeća kasnije sam sebe izpravlja nogometni ex-
reprezentativac Vlatko Glavaš kada kaže: „… koji će nam omogućiti da priko… (pa se brzo izpravi) … preko Nogometnog saveza…“ Da je, makar, u privatnoj javnoj upotrebi (mediji) ozvaničen izvorni bosanski ikavski izraz, Vlatko Glavaš ne bi morao javno sam sebe izpravljati sa svog rodnog ikavskog na tuđi ekavski.
_______________________
Razpolućeni Sandžak
Sandžak je najupečatljiviji urnek kako se instrumentima tzv. književnojezičke politike (školstvo, administracija, mediji) može prominiti jezik cilog naroda za relativno kratko vrime. Nekada jedinstveno etničko i kulturno biće Bošnjaka Sandžaka jezički je razpolućeno podilom Sanžaka na dva dila između Srbije i Crne Gore nakon balkanskih ratova. Koristeći razpad Otomanskog carstva i podpunu dezorijentaciju Bošnjaka, ekavski Srbi i ijekavski Crnogorci su 1912. godine okupirali Sandžak i podijelili ga između sebe. Za nepunih stotinu godina u “srbijanskom” dilu Sandžaka Bošnjaci su ekavci, a u “crnogorskom” dilu ijekavci, tako da je danas, za razliku od svojih didova, Bošnjak Rasim Ljajić (jezički) bliži Srbinu Borisu Tadiću, nego Bošnjaku Ćamilu Sijariću. U sandžaku je bilo čuveno i prezime Zvizdić.
_____________________________
No, da se sa ove ikavske digresije vratimo otimanju za ijekavicu. Šta bi radio i kako bi u sporu Marojevića i Nikčevića prošao “najveći živi pjesnik u Bošnjaka” i bosanski poetski akademik, Abdulah Sidran, sa svojom “najboljom tradicijom bosanske ijekavice”. Ovu sintagmu Sidran je upotribio u svojoj kolumni na TV Hayat povodom smrti bosanske pisnikinje Mubere Pašić u Beogradu, a kasnije ponovio u emisiji o Andriću na FTV. Lamentirajući nad sudbinom ove pisnikinje, rodom iz Sarajeva, Sidran iztiče da je ona pisala poeziju na ekavskom, a da je poslidnju pismu napisala u maniru “najbolje tradicije bosanske ijekavice”, nastojeći da ilustruje tezu da se svako prid smrt vraća svojim korinima, svome rodnom ili duhovnom zavičaju, svome identitetu. Prisitimo se, Sarajka Mubera Pašić bila je životna saputnica srbijanskog ekavca i zagriženog andrićevca, Radovana Vučkovića, koji je do početka agresije na BiH predavao srpsku književnost 20. vika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a onda početkom srpske agresije vratio se pod skute matice u Beograd.
Teško je razabrati šta Sidran podrazumiva pod “najboljom tradicijom bosanske ijekavice”: je li to nametnuta “original ijekavica” hajduka i guslara Vuka Karadžića, koja, između ostalog, obuhvaća tzv. tvrdu pridivsko-zaminičku prominu (našijem, onijeh, vjernijeh) i najnovije jotovanje (đevojka, polećeti), štakavizam (kršten, osvještati), nasilnu ijekavizaciju bosanskih ikavskih postnominala (goriti, letiti) pa čak ijekavizaciju praslavenskog /i/ (liti) ili /e/ (letiti) u iterativima. Karadžićev istočnohercegovačko-crnogorski ijekavski dosljedno je slidio Hercegovac Mićo Ljubibratić, pop koji je sačinio prvi prevod Qur’ana na jedan južnoslavenski jezik, savremeni privodilac Qur’ana, prof. dr. Esad Duraković, ali i Bošnjaci, Ljubibratićevi savremenici, Nevesinjac Safvet-beg Bašagić i Ljubušak Mehmed-beg Kapetanović. Je li Sidran mislio na Bihorca Ćamila Sijarića, Krajišnika Skendera Kulenovića ili Stolčanina Mehmedaliju Maka Dizdara ili, možda, Tuzlaka Mehmeda Mešu Selimovića, poriklom Bilećanina, čije je prvo izdanje sabranih dila objavljeno u Novom Sadu na ekavskom. Da li je, možda, Sidran mislio na “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”, koju u posljednjih petnaestak godina dosljedno provodi u milionskim primjercima “najtiražniji bh. politički dnevnik”, koji ni za milimetar ne odstupa od srbsko-hrvatske standardnojezičke norme, kao da standardnojezička norma bosanskoga jezika i ne postoji, sedimentirajući tako novoijekavski (pseudo)identitet u bosanske glave za sva vrimena, jer se tako, neponovljivom ironijom sudbine, povistni krug bosanskog ikavskog jezika konačno zatvara medijskom egzekucijom ovoga lista, čiji vlastnik vodi poriklo “s područja crnogorskog jezika” kao i spomenuti Nikčević. Pritom se bezobzirno falsifikuju čak i bosanski toponimi (poznati primjer štakavizacije Okolišća, Vrtlišća i Gradišća), često i živa riječ ljudi. Taj list će bezobzirno ijekavizirati sve živo. Tako je povodom prošlogodišnjeg paljenja tek obnovljene džamije u Kuli Fazlagića kod Gacka, mišćanin Lutvo Fazlagić reporteru sa lica mista Goranu Karanoviću u kamere BHT-a govorio da je gorilo i da je džamija izgorila, a “Dnevni avaz” u svojoj informaciji krivotvori istog Fazlagića, citirajući ga da, navodno, kaže: “Džamija je počela gorjeti”. I reporter Karanović drži se izvornog bosanskog izgovora, pa izvješćuje: “Potpuno je izgorila krovna konstrukcija”. I slidići slučaj svidoči kako se falsifikuje jezik, kako se minja govorna slika i jezički identitet izvornih govornika. U informaciji o navodnom poskupljenju struje citiraju se riči direktora “Elektroprivrede BiH” Jerlagića, među kojima se uopće ne nalazi rič poskupjeti, koju mu u usta stavlja “Dnevni avaz” i izvlači naslov: “Jerlagić: Ni ugalj ni struja neće poskupjeti”, podmećući tako sagovorniku i stvarajući lažnu sliku o jeziku sredine. Čak i u križaljkama koje objavljuje ovaj list ne poštuje se jezički princip haka u Bošnjaka kao izrazita odlika njihova jezika i njihov jezički amblem, nego se čak riječi ukršćaju na slovima koja predstavljaju sekundarne glasove, npr. slovu /j/, (čoja i ajvar, prema srpsko-crnogorskoj normi), umjesto na slovu /h/ (čoha i hajvar, prema bosanskoj normi). U spomenutom listu redovan je i kvazijekavizam u iterativnim oblicima glagola ‘liti’ iako te oblike demantuje i struka i govorna praksa.
Ništa bolja situacija nije ni u drugim medijima koji diluju u sredinama sa bošnjačkom većinom. Tako se npr. u “Hayatovoj“ kuhinji upotribljuju “dva čena bijelog luka” i pored toga što je riječ čehno u bosanskom jeziku naslijeđena još od praslavenskog i tako je navedena i u Rječniku bosanskog jezika pa i u Rečniku Matice srpske, a na sarajevskoj kantonalnoj televiziji (u titlovima) stalno “vjetar duva” i množe se “žutouvi pingvini”, umisto izvornog i pravilnog “vjetar puše (ili: duha)” i “žutouhi pingvini”.
Kad se govori o glagolu liti, iz čijeg je semantičkog jezgra razuđen čitav sliv riči, tipičan je uzorak najnovije hiperjekavizacije, zapravo kvazijekavizacije u službi diskriminantnosti po svaku cinu, izgleda samo zato što se smatra ikavskim oblikom: umisto etimologijskih izvornih oblika, kako ih je, uglavnom, propisivala i ranija norma i u ekavskom i u ijekavskom standardu: liti, livati, prolivati, odlivak, liv, sliv, izliv (krvi u mozak), priliv (novčanih sredstava), odliv (mozgova), proliv, zaliv, livnica, slitina, nalivpero, ulivak, krvoproliće, i sl. – najnovijom normom se forsiraju ijekavski oblici: ljev, ljevati, ljevaonica, zaljev, izljev, proljev, ali nikako im se ne da ijekavizirati infinitiv liti ili navedenih ustaljenih frazeologizama. Tako će kod Anića sliv biti slijêv sa dugosilaznim akcentom na ‘e’, množina sljåvovi, a Rečnik je propisao i u ekavskom i u ijekavskom slîv, dopušćajući u ijekavskom i slȉjev. Za razliku od poznate zeničke livnice u sastavu Željezare Zenica, koja izliva gvožđe više stotina godina (sivi liv), u novije vrime u javnom obticaju je sve više ljevaonica aluminija u Mostaru.
U TV istupima predstavnika ovih kompanija redovno jasno se uočavaju polarizirani i:je-oblici ovih riječi, samo se još ne zna kako će se, ne tehnoložki, nego jezički, rišiti problem slitine ili legure, ako se bude u toj tvornici počeo praviti dur-aluminijum ili neka druga slitina. Neće, valjda, biti sljetina ili šljetina. I neće je, valjda, nametnuti i zeničkim gvožđarima u Željezari.
Nasuprot tom vištačkom ijekaviziranju, u javnoj komunikaciji svakodnevno susrećemo od izvornih govornika izvorne oblike u svim dilovima BiH i iz svih etničkih zajednica. U ad hoc iztraživanju metodom slučajnog uzorka zabilježeno je mnogo takvih primjera, od kojih navodimo neke. „…i da imamo jednu modernu livnicu“, kaže jedan tuzlanski privrednik, koji sanja o njenoj modernizaciji. Posebno su važna svidočenja najmlađih. Tako će petogodišnja divojčica Minja iz Banjaluke ditinje iskreno i prirodno reći “… trava…zaliva se…” Daleko odatle, od grada na Vrbasu, na siveroistok Bosne, u Brčkom na Savi, kandidat za gradonačelnika ovog distrikta, u predizbornoj kampanji kaže da pripada partiji „…koja uliva veliko povjerenje.” Aktuelni dopredsidnik Federacije BiH, Sarajlija Svetozar Pudarić, dok je bio zastupnik SDP-a u Parlamentu FBiH, govorio je: „Argumentacija se preliva…“ Isti oblik upotrebljava i Adil Pezerović iz ravne Posavine kada tvrdi: „Ovo nam uliva nadu.“ Javno dižući glas protiv pljačke bosanskog prirodnog bogatstva, radnik u rudniku „Sase“ – Srebrenica, Rado Cvjetinović, objašnjava: „Pare se prelivaju u tuđe džepove.“ Voditeljica emisije “Da, možda, ne” na RTRS-u, Olivera Kovačević, se pita: „Kako smo došli do toga da gledamo sve veće izlive mržnje.“ Već citirani Podgoričanin Adnan Čirgić tvrdi da su se “odlivom islamskog stanovništva i prilivom hrišćanskog – običaji, kultura i govor muslimana Podgorice našli pod većim uticajem pravoslavnog stanovništva”.
Njegova stogodišnja sugrađanka Fahrija sića se da je u ditinjstvu osnovnu virsku nastavu, mekteb, pohađala slušajući predavanja iz usta hafiza Sulejmana – Suke, koja su, kako kaže, „tekla kao med i ulivala znanje.“ Govoreći o brzini registracije vozila u Sarajevu, načelnica u MUP-u KS navodi da to zavisi i od „priliva predmeta“. S druge strane, zemljoradnik sa plahovite Drine, iz glasovite Janje kod Bijeljine, svidoči o težkom i neizvjestnom težačkom životu, jadajući se prid tv-kamerama da im je suša 2011. godine uništila ljetinu: „Paprike zalivamo svaki drugi-treći dan…“
Ovakvi uzorci prisutni su i u stručnoj, lingvističkoj, i u umjetničkoj literaturi. Čak i rodonačelnik ijekavske književnojezičke norme, Vuk Karadžić, u svome prvom “Srpskom rječniku” iz 1818. godine kaže da su ponekad u Pivi i Drobnjaku morali “izlívati đeci strȁu” (strȁhu/strȁvu, op. a.). U Akademijinu rječniku strava se objašnjava kao “salitak od olova” I u Rečniku je saliti (“Salila se nesavršena moja povijest u vredniji spomenik.”), saliveno (“Sve na njemu bijaše kao saliveno.”), sliva (“… koji se stvara na mestima gde se sliva tekuća voda.” Srbska književnica Isidora Sekulić, dočekujući muslimanske pisce u Beogradu 1941. godine, reče: “Bosanski jezik i književnost – to je jedna livada koja se guši od rasta, cveća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa seme”. Ovaj citat prenosi dr. Muhamed Huković, porijeklom Čajničanin, i komentariše: “Plodovi se prelijevaju i svoje sjeme otresaju u bosansku zemlju”. Kako možemo primititi, Srbkinja i ekavka Isidora, upotrebljava pravilan oblik sa korijenskim ‘i’ preliva, a Muhammed, Bošnjak, pretvara u nepravilan pseudoijekavski oblik prelijevaju. Ako to radi jezikoslovac, nije se onda čuditi običnom narodu, kojeg ovakve jezičke zavrzlame samo zbunjuju i unose nepotrebne nedoumice. Od brojnih uzoraka u umitničkoj literaturi izdvajamo dva velika pisnika. Neponovljivi i nedostižni bosanski pisnik, Mak Dizdar, u “Kamenom spavaču” ima veoma ekspresivan stih: „O logama krvi što ih istraga crna proliva“, a njegov hrvatski kolega, tragični tvorac ratne poeme “Jama”, Ivan Goran Kovačić, u pismi “Usnula draga” izlio je stihove: „I san svih zvijezda na njoj sniva/Na grudi joj se bijele sliva.“ Ovakav oblik potvrđuju brojni toponimi, kao što su npr. naselje Slîvno kod Breze ili oranica Pòslīvnica u Gori kod Lašve u centralnoj Bosni. Izvorni narodni oblik potvrđuju i bosanske narodne poslovice, kakva je, primjerice: “Kahva nalivena i žena odkrivena ne mogu čekat”.
I neprevaziđena bosanska ljubavna narodna pisma – sevdahlinka, svjedoči kontinuitet narodnog oblika ovoga glagola. Jedan izvođač na “Bihać sevdah festu” 2008. godine piva izvorno stihove poznate sevdahlinke: „Ružo moja, mladost sam ti dala/Svojom sam te suzom zalivala.“ Za razliku od nedostižnih stihova sevdahlinke, neinventivni novokomponovani stihoklepci, nošeni kompleksaškom samomržnjom, ne samo da ne znaju i ne poštuju narodni izraz, nego razbijaju pravu rimu u stihovima. Tako hor Kulturnog centra u Bihaću piva pismu pod nazivom “Dert”, čiji je autor rukovodilac Centra, u kojoj su stihovi: “Djevojka lice umiva/I mnoge suze proljeva“,u kojoj, čak, radi kvaziijekavizacije razbija jaku rimu/srok. Nažalost, i neki bosanski pisnici podlegli su toj tendenciji hiperijekavizacije, kao što čitamo u stihu bosanskog pisnika Hadžema Hajdarevića, koji je dugo iterativno ī glagola sniti – snīvati hiperijekavizirao u snijevati, kao da u bosanskom jeziku ne postoji (praslavensko) dugo ī: „Još je bolnije da te snijevamo u vodi.“ Za razliku od njega, srpski romantičarski pjesnik Laza Kostić, kao ekavac, upotriljava u svojim poznatim stihovima pravilan oblik ovoga iterativa: “Snove snivam, snujem snove”. Tako je postupio i hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić u svojim naprid citiranim stihovima.
Novokomponovani bosanski mediji, također, unose kvazijekavizam. Tako u jednom od njih čitamo naslov da je “Janu pretukla Nijemica, a urednik “državne” televizije, Saša Deli,ć upoznaje bosanske gledaoce šta se desilo “nakon izlijevanja rijeke Rzav.” Tako se vremenom, malo-pomalo, došlo do izljeva proljeva u zaljev, iako se čak ni aktuelna hrvatska ministrica za evropske integracije, Petra Barišić, ne drži propisane hrvatske norme, nego bosanske narodne, kada govori o “odlivu mozgova”. Za razliku od nje, domaći bosanski lik u jednom serijalu kaže: Dobit ću izljev krvi u mozak. Ali neki sporedni lik, dakle iz naroda, u istoj seriji reći će izvorno: Stoji ti ko saliveno (odijelo, op.a.). „Nema opasnosti od izlijevanja“, slušamo u dnevniku TVSA. „Suho drvo je džaba zalivat“, kaže stara narodna poslovica. Jedna demonstrantkinja na protestima građana u Banjaluci citira ovu poslovicu kako ju je, kaže, rekao Milorad Dodik: Suvo drvo je džaba zalivat . U kontroverznoj seriji Federalne televizije glavni lik podučava praunuka: „Višak kapitala se prelijeva…“ Najdalje je otišao jedan sportski komentator gimnastičkog programa na OI u Londonu, koji čak ijekavizira i ruske patronime. Nastradala je ruska gimnastičarka Ксения Афанасева (Ksenija Afanasjeva), koju on izgovara kao Afanasíjeva. Koliko je kod njega prisutna ta ijekavska zaslipljenost vidi se po tome što mu je malo bilo da umetne nepostojeće ‘i’, nego ga je, čak, uduplao u dugo ‘i’ sa uzlaznom intonacijom.
_______________________
Nedeljko pored Nediljka
Ime i prezime nekadašnjeg vrstnog interpretatora bosanskih narodnih pisama krajem šezdesetih godina, Nedeljka Bilkića iz Bugojna, prava je paradigma jezičkog stanja u BiH i tokova razvoja bosanskog jezika. Kao što se odmah primićuje, ime mu je ekavsko, a prezime ikavsko. Bugojno je ikavski kraj, ali je masovniji pristup školstvu u socijalističkoj Jugoslaviji i ijekavska norma, a najčešće ekavski nastavnici (ili nešto treće) doprinili da se ovo ime ekavizira. Taj fenomen je jednostavno objasniti. Imena su, inače, podložnija prominama, nego prezimena, posebno ove vrste, nastala prema nekoj općeznačnoj leksemi, pa se susreću imena u sva tri oblika: pored rečenog Nedeljka Bilkića, tu je i ikavski Nediljko Rimac, načelnik općine Livno, pa ijekavski Nedjeljko Opančić, dugogodišnji radijski i televizijski novinar i voditelj te vrsni humorista, kao i adeš mu Kovinjalo i dr.
U Bosni se može susresti i ekavski pandan Bilkićevom prezimenu, kao što je prezime Beriza Belkića, visokog funkcionera u Parlamentarnoj skupštini BiH i Stranci za BiH. Često je prezime Bilić (npr. Nikola, neponovljivi bosanski sportski novinar u penziji, koji je prvi 1978. godine iz Atine objavio vist da je Sarajevo dobilo organizaciju ZOI ’84) i Bijelić (poznati slikar Jovan ili novinar Tihomir, dopisnik BHT iz Posavine), a u Srbiji Belić (npr. Aleksandar, ‘otac srbskog jezikoslovlja’). Međutim, na Palama živi Slaviša sa ikavskim prezimenom Bilinac. Ikavsko prezime zagrebačke glumice Livaković ijekavski alternira prezime Ljevaković, čiji je nosilac Irfan iz Okolice Tešnja, poznat u javnosti po tome što je bio optužen za terorizam u predmetu “Pogorelica”, ali i po tome što je uništio sarajevske “Večernje novine” kriminalnom privatizacijom. Slično je sa imenima i prezimenima u kojima alternira glas ‘h’. Tako u Sarajevu koegzistiraju bivši fudbaler “Želje” Milomir Odović, povremeno trener novopečenog prvoligaša ‘Slavije’ iz jugoistočnog sarajevskog pridgrađa Lukavice, a u Visokom Senad Hodović, direktor Zavičajnog muzeja.
Televizijski režiser Ratko Orozović je prezimenjak sa istaknutim bosanskim književnikom iz Banjaluke Irfanom Horozovićem. Novinar iz Tuzle Samir Kahrović je po tome prezimenjak zeničkog muzičkog pedagoga Milenka Karovića ili nekadašnjeg crnogorskog pjevača Nikole Karovića, kod kojeg je u skladu sa crnogorskom tradicijom, ‘h’ izgubljeno u govoru pa se shodno pravilu Srbina-Crnogorca Vuka Karadžića, porijeklom iz Drobnjaka: “Piši kao što govoriš!”, taj manir prenio i na pismo. Odnedavno ministar za boračka pitanjau Vladi FBiH Zukan Helez nosi isto prezime kao i osuđeni kriminalac sa Pala Darko Elez, Sejad Herceg iz Novog Travnika i Vlado Erceg iz Posušja.
___________________________
Treba nedvojbeno kazati da je bosanski ikavski jezik naslijedio iz praslavenskog jezika iterativno duljenje osnovnog vokala ‘i’, ali to duljenje, osim promine kvantiteta, nije imalo i prominu kvaliteta kao u ijekavskom: od liti je lívati, od letiti je létati. Ali će ijekavci ovo dugo ‘i’ i ‘e’ pretvoriti u ‘ije’. “Mladinska knjiga” iz Ljubljane ijekavski smatra hrvatskom svojinom, a ekavski srbskom. Bošnjaka i Crnogoraca nema nigdi. Tako je najnovije trodijelno DVD izdanje “Putovanje života”, sa putopisima po ciloj zemaljskoj kugli, koje se distribuira po BiH, ‘pokriveno’ naracijom “samo na hrvatskom ijekavskom i srbskom ekavskom”, kako navode u sarajevskom predstavništvu ove izdavačke kuće, iztičući da nema izdanja na bosanskom.
Držeći se krilatice da mrtva usta ne pušćaju avaza, jezikoslovac Radmilo Marojević nije negirao samo “najbolju tradiciju bosanske ijekavice”, nego i Bošnjake i srbski genocid nad njima, podastirući svoje zaumne “argumente”: “Tu nije bilo genocida, jer su se Srbi međusobno ubijali. Srbi su ubijali Srbe, muslimane i katolike. U Bosni žive samo Srbi sa tri vere: Srbi pravoslavci, Srbi katolici i Srbi muslimani”, objašnjavao je Marojević Karadžićevim tezama od prije dvjestotinjak godina, iznesenim u članku „Srbi svi i svuda“, objavljenom u „Kovčežiću“. Ovakve fašistoidne teze zastupa i Marojevićev i Dodikov beogradski sugrađanin i član zloglasne SANU, a rodom iz hercegovačkog sela Hortiješa, Asim Peco, u svojoj čuvenoj izjavi u kojoj razvijajući tezu poznatog slaviste Vatroslava Jagića, naglašuje da su se “Muslimani razvili u krilu srpskog naroda pa je i njihov jezik srpski”. Što se tiče Marojevića, on trenutno gazduje fakultetom u zadužbini Ilije Milosavljevića – Kolarca, srbskog veletrgovca koji se obogatio liferacijom stoke, najviše krmadi, iz Kneževine Srbije priko Save i Dunava u Austro-Ugarsku u drugoj polovici 19. stolitja. Ono što je javnosti manje poznato, to je da je ta ista zadužbina finansirala štampanje privoda “Korana” Hercegovca, popa Miće Ljubibratića u glavnom gradu Kraljevine Srbije Biogradu 1895. godine. (O jeziku toga prevoda, drugi put). Ovom prilikom nezaobilazno je primititi da priređivač reprint-izdanja ovoga dila stotinjak godina kasnije, 1990. godine u Sarajevu, islamski teolog dr. Enes Karić, „prevod Miće Ljubibratića cijeni kao prvorazredni ‘ekumenski događaj’ na našim prostorima na prelazu XIX u XX vijek“.
Danas, nakon stotinu godina, mora se primititi da su efekti tog “ekumenskog događaja” sabrani u priko pet stotina masovnih grobnica Bošnjaka diljem BiH i toliko su upečatljivi da ih ljudski um ne može pojmiti, a Srpska pravoslavna crkva ne samo da je to ritualno blagosiljala, nego i pridvodila u svom “svetom” pohodu. Neka ostane zabiliženo i to da neki čitaoci smatraju spomenuti privod jednim od najperfidnijih instrumenata asimilatorskog “jezičkog prozelitizma” i dovršetka ijekavskog konvertitstva Bošnjaka ili, kako bi se reklo u Ljubibratićevoj tradiciji, završni udarac, odnosno ‘posljednji čavao’ u bošnjačkom mrtvačkom sanduku ikavskog jezika. Dakle, privod je bio direktno u funkciji velikosrpske politike zatiranja i jezičke asimilacije Bošnjaka kao muslimana, odnosno njihovog pretvaranja u Karadžićeve (Vukove i Radovanove) te Marojevićeve “Srbe muslimane” koje su potom onako bratski efikasno klali Marojevićevi “Srbi pravoslavci”. Karićeva težnja za ekumenizmom pokazala se u historijskom kontekstu o kojem govorimo kao onaj biblijski stav da je uzalud sterati bisere pred svinje. S obzirom na takve poslidice toga Karićevog “ekumenskog događaja” u vitar su otišle i Karićeve observacije u kontekstu ovoga privoda da islam nedvosmisleno promiče lingvistički pluralizam, jednakost jezikâ “pred Bogom” i govori o jeziku kao o jednoj od bitnih čovikovih karakteristika. Zato, smatra Karić, islam ne poznaje lingvistički nacionalizam, u Kur’anu čitamo o Bogu koji svoju poruku upućuje svim narodima na njihovim jezicima, citirajući qur’anski ajet “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio”. (Q.XIV.4.)
Dvadeset pet godina nakon tog reprinta i nakon dokazanog srbskog genocida nad Bošnjacima, srebroljubac Karić ide i korak dalje u svom pravoslavnom prozelitizmu, praveći suicidni salto mortale: povodom otvaranje obnovljene Ferhadije ponovo izdaje reprint izdanje toga popovog privoda (2016), ide sa bratijom Gavrilom Grahovcem i Ivanom Lovrenovićem na noge osvidočenom neprijatelju Bosne, Miloradu Dodiku, i vrše promociju tog popovog ‘Korana’ u Banskim dvorima u Banjaluci, koji su najveći simbol velikosrbske okupacije Bosne 1918. godine i dvadesetogodišnjeg zatiranja Bošnjaka u korinu. Popov ‘Koran’ završio je u mihrabu Ferhadije, a Karić na sedždi na Dodikovom ćilimu. Da se niikad ne zaboravi: ovo gnusno dilo štampala je izdavačka kuća Rijaseta IZ u BiH, El Kalem, lažući da je jezik prilagođen kur’anskoj terminologiji u bosanskom jeziku. Istina je da je jezik toga prevoda crkvenoslavenski kao i u Vukovoom privodu Starog zavita.
Treba li, na kraju, podsititi da je za identitet Bošnjaka presudno važno da se bosanski organski ikavsko-šćakavski idiom ustavno i politički pozicionira ravnopravno sa nametnutim karadžićevskim ijekavsko-štakavskim. Taj avaz je još živ, što svidoči i izkaz one Višegrađanke sa početka teksta u kojem su prve tri riči ikavske (ovdi, gori, izgorila), a četvrta ijekavska (djevojka). Ako je tako u Višegradu, koji je prvi na udaru “pred najezdom ijekavskog izgovora sa područja crnogorskog jezika”, kako je tek u ostalim dilovima Bosne, posebno zapadnoj, kao i u zapadnoj Hercegovini. Uzimajući u obzir ove činjenice, logično bi bilo pridpostaviti da bi taj zahtiv, bar u federalnom bosanskom entitetu, morao imati punu podržku. U Federaciji bi to moralo imati stopostotnu podržku. Toga se ne treba niko bojati, jer to danas ima izključivo simboličko značenje za identitet Bošnjaka, a ne bi imalo gotovo nikakve praktične poslidice, pošto je danas gotovo nemoguće propisati ovaj bošnjački etnički idiom kao standardnojezički idiom u službenoj upotrebi, jer ga je “najbolja tradicija bosanske ijekavice”, haman, progutala, ali bi bio legaliziran makar u privatnoj upotrebi i slobodnom ličnom izboru u javnoj upotrebi.
Ali nije tako. Na krilima “matice”, “hercegbosanski turbohrvatski”, kompleksaški će ijekavizirat svako ‘i’ (ili ‘e’) na koje naiđu, makar se svilo i u sivi kamen hercegovački ili zatvorilo u čuvenu krašku jamu Vitrenica, kojoj su pridili ime u Vjetrenica. Taj zavičajni zapadnohercegovački ikavski jezik pokušava afirmirati i udahnuti mu dah (književnog) života pisnik Miro Petrović u dičijem listu “Cvitak”, pokrenutom u Mostaru nakon okončanja agresije, ali se taj avaz slabo čuje, dok je u isto vrime jedan svakodnevni ijekavski avaz u Sarajevu procvitao u punom cvatu. Na prostorima stare Bosne, gdje su Bošnjaci ratnim demografskim inžinjeringom stirani sa svojih širih povistnih etničkih prostora, nema ni takvog simboličnog pokušaja da se bosanski ikavski jezik afirmiše kao stub bošnjačkog identiteta. Suviše je mnogo među njima Karadžićevih ijekavsko-štakavskih “spavača”, koji su dobro razpoređeni po ključnim mistima i koji budno bdiju, kao Makove nespine ili nemilosrdni badci. Takvi se sa rasističkim prezirom i odbojnošću odnose prema tome izvornom i najstarijem bosanskom jezičkom naslijeđu, a svoju ijekavsku pravovjernost, kad im zatreba, dokazuju čak i etničkim “argumentima”, kao što to čini spomenuta Gačanka muslimanskog imena, naučna saradnica u sarajevskom Institutu za jezik, potežući kao posljednji adut svoju baku iz crnogorskog plemena Martinovića. Skloni su falsifikatima, potvorama i podvalama.
– Mi ne normiramo narodni, nego standardni jezik; nećemo primitivni, seljački, zaostali ikavski i šćakavski, nego moderni, napredni ijekavski, kojim se govori posljednjih deset godina kao “bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom”
– kaže ona. Ovo je podpuno izvrtanje stvari, totalna zamina teza, zloslutni lavež hijene, izrazito antibosanski stav sa dalekosežnim implikacijama. Pa, valjda, i treba normirati narodni jezik toga naroda za koga se normira. Tako je uradio i njen idol Vuk Karadžić, uzevši stočarski narodni i istočnohercegovački ijekavski jezik kao književni, a odbacujući učeni slavenoserbski. Upravo su taj njegov jezik njegovi oponenti, Dositej Obradović, Jovan Hadžić i arhimandrit Stratimirović smatrali prostačkim i govedarskim, a on je nametnut Bošnjacima iako su svi oni, od kraljevske dinastije, priko plemstva, gospode, učenih ljudi, do neobrazovanog svita govorili istim narodnim ikavsko-šćakavskim jezikom.
Među članovima peteročlanog leksikografskog tima Instituta za jezik u Sarajevu, u vrime izrade Riječnika bosanskog jezika, bilo je dosta neslaganja, nesporazuma i razmirica pa bi se ponekad i sporičkali. U skladu sa svojim jasno izraženim stavom da u ričniku treba dubletno normirati izvorne narodne ikavske i šćakavske oblike riči uporedo sa usvojenim ijekavskim i štakavskim, navodeći, pored ostalog, i uzorak pridloga gori/gore, doli/dole, prid/pred, priko/preko i sl. kao izraz bošnjačkog jezičkog identiteta, spomenuta zadojena ijekavka, porijeklom iz Gacka, rezolutno je ponovila da u normi mogu biti samo (ekavski) oblici gore, dole, pred, preko. „Da li ti preferiraš uklon prema srpskom ekavskom ili prema bosanskom ikavskom?“ – pitao sam je. „Prema dosadašnjem!“ – odgovorila je. „Ali to je ekavski!“ podsitio sam. „Neka je! Nećemo se vraćati na staro!“ Ova naučno titulirana dijalektologinja navela je 1983. godine u Upitniku za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora, ko zna iz kojih karijerističkih razloga, da se u sarajevskoj mahali Bjelave govori ekavski iako svi stanovnici i svi povistni dokumenti svidoče da se ovaj prostrani sarajevski, sivero-iztočni, padinski lokalitet u prošlosti, naprotiv, zvao Bilave, sve do prije stotinjak godina kada je “pred najezdom ijekavskog izgovora sa područja crnogorskog ijezika” ijekavizirano u Bjelave. Svoju ljubav prema tom naselju, koje je tako priližno prigrlilo njihovo ime, Crnogorci su izrazili posebno nakon Drugog svitskog rata, kada su crnogorske studentske brigade, kako navodi Nijazija Koštović u knjizi “Sarajevo između dobročinstva i zla”, ekshumirale veliko i staro bošnjačko bilavsko grebje i na tom mistu su podignuti studentski domovi da bi se oni mogli tu nastaniti i studirati. Šta su i kako studirali vidili smo tokom poslidnje agresije i genocida a i posli u liku njihovog potomka na čelu eresovske skupštine. Ovu drzku laž i podvalu danas niko ne provirava, nego uzima zdravo za gotovo, i to ne samo srbijanski dijalektolozi kad im zatreba argumenat za tobožnje srbsko poriklo bosanskog jezika, nego i bosanski. “Ekavska je zamjena dugog ‘jata’ na području Bosne i Hercegovine (…) potvrđena osamdesetih godina prošlog stoljeća i u govoru sarajevskih Bjelava…”, kaže jedan tuzlanski kvaziliingvista.
Mrtva usta iz masovnih grobnica ne pušćaju avaza, a po Bosni su se razgmizali zloslutni drekavci: jedna usta – hiljadu avaza! Šćenad pušćena, a kamenje svezano, kako bi metaforično kazao čuveni Nasrudin-hodža. Bošnjaci ne samo da nemaju jedinstven stav o standardnojezičkoj normi svoga jezika, nego ni osnovne poluge u svojim rukama za njenu provedbu, to jest: državnu administraciju, školski sistem i medije. I zato smo tu gdi jesmo i zato nam je tako kako nam je!
(2009)
(Tekst iz knjige „Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida“, objavljene krajem 2014. godine)
