Bosansko bogumilstvo (Nastavak 5.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 5.)

Autor: Prof. dr. Enver Imamović

Križarski pohodi na Bosnu

Da su bosanski bogumili predstavljali ne samo vjersku nego i političku snagu zemlje, vidi se iz slučaja koji se zbio 1304. godine. Naime, Bosni su u to vrijeme nametnuli vlast hrvatski bribirski knezovi Šubići koji su iskoristili smrt bana Stjepana II iza kojeg su ostala maloljetna djeca. Akciju za njeno oslobođenje poveli su upravo bogumilske starješine. Borbe su bile veoma teške pa je u njima 1304. godine poginuo nametnuti tuđinac, bribirski knez Mladen Šubić. U izvještaju o tim događajima doslovno stoji da je dotični poginuo u Bosni “od nevjernih heretika”.

Bošnjani su predvođeni bogumilskim starješinama zadali odlučan udarac tuđinskoj vojsci, oslobodili zemlju i na prijestolje vratili svoje Kotromaniće. Nakon toga ugled i politička moć bogumila je još više porasla. Ali što su bogumili više jačali, Rimska kurija je sve više pojačavala borbu protiv njih. Može se sasvim pouzdano reći da se ni s jednom drugom herezom nije tako dugo bavila a da je polučila manje uspjeha kakav je bio slučaj s bosanskim bogumilima. Koliko god su pape bili uporni i odlučni u namjeri da im stanu ukraj, toliko su Bošnjani bili ustrajni da je odbrane i u njoj opstanu. To ih je stajalo rijeke i potoke krvi, ali se ni po tu cijenu nisu htjeli odreći svojih vjerskih ubjeđenja koja su svojim sadržajem savršeno odgovarala njegovom duhu i mentalitetu.

Prva ozbiljnija i ratom zapriječena intervencija od strane rimske kurije protiv bosanskih heretika za koju se historijski zna, bila je ona iz 1203. godine. Nju je, međutim, ban Kulin diplomatski izbjegao, ubjedivši papu i poslane inkvizitore da će ubuduće sve biti po želji Rima. Iako su bogumili pristali na sve što je papin legat od njih tražio, ipak ovaj je napustio Bosnu pun slutnji za prosperitet katoličke crkve u toj zemlji. Pokazalo se brzo da je bio u pravu jer je nekoliko godina iza toga tamo hereza opet toliko zavladala da je 1221. godine papa Honorije III počeo s novim pripremama za križarski pohod. I ovoga puta organizaciju je povjerio madžarskom kralju. Ovaj je bio svjestan težine zadatka pa je sa svoje strane u akciju uključio svog nadbiskupa da i on pripomogne da se Bosna očisti od heretika.

Križari su pozivani i iz drugih zemalja i sve je upućivalo da se Bosni opet sprema velika nesreća. Zadovoljan tokom priprema, papa je uputio nadbiskupu pismo puno pohvalnih riječi što je “hrabro pripasao križarski mač da goni heretike u Bosni”. Zanimljive su dalje papine upute nadbiskupu u vezi pripremanog rata. Da bi se postigao puni uspjeh papa savjetuje nadbiskupa da u onim zemljama (to jest Bosni) “podstiče vjernike protiv nevjernika” (fideles contra infideles exortando), to jest katolike protiv bogumila, dakle sugerira vjerski rat i krvoproliće unutar samog naroda. Koliko se zna, ni tada ni kasnije u Bosni nije nikada vođen građanski rat po toj osnovi.

Navedena papina sugestija zorno ilustrira domet politike stranaca koji nisu birali sredstva, pa ni najkrvavije metode, kad su bili u pitanju njihovi interesi u ovoj zemlji.

“Bosna – leglo zmija i grabežljivih ptica”

Pred svaki križarski pohod na Bosnu stanje u njoj se opisivalo najcrnjim bojama. U jednom papinom aktu iz 1234. godine, poslat svim nadbiskupima, biskupima, prelatima i svim vjernicima u Kranjskoj, Istri, Dalmaciji, Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama, daje se ovakva slika: “U Bosni i susjednim oblastima naraslo je mnoštvo nevjernika a zemlja je zarasla u trnje i koprive, i postala je leglom zmija i grabežljivih ptica”.

Rimska kurija je otpočela s pripremama za novi križarski rat. Papa je poslao svog legata u one krajeve da propagira rat, i da “oslobodi one duše koje je vrag prevario”. Ovlastio je bosanskog biskupa (inače stranca sa sjedištem izvan Bosne), da daje oprost od grijeha i sve druge povlastice svakome onome ko stupi u križarsku vojnu i pođe u borbu za uništenje heretika. Oprost su mogli dobiti čak i palikuće, razbojnici, pa i ubojice koji su digli ruku na crkvena lica. Iz toga se vidi kakvu je vojsku vodila Evropa i Rimska kurija da istrijebi bosanske bogumile, odnosno njen narod.

Za vojskovođu ove i ovakve vojske imenovan je sin madžarskog kralja Koloman, tadašnji namjesnik u Hrvatskoj. Papa mu je posebnim aktom “dozvolio” da osvojenu bosansku državu stavi pod svoju vlast, što jasno pokazuje političku pozadinu ovakvih i sličnih akcija protiv nje. Ovaj kao i svaki drugi rat koji je vođen protiv Bosne, smatran je od strane bosanskog naroda kao pokušaj da se zemlja pokori i ukine njena samostalnost. Zato je i ovaj napad ujedinio sve snage zemlje, i heretike, i vlastelu, i vladara, pa je pružen žestok otpor zavojevaču. Izvorna građa bilježi da je samo jedan velikaš iskazao vjernost papi i da je čak stao na stranu neprijatelja svoje zemlje. Bio je to usorski knez Sebislav, kojeg papa Grgur IX u pismu od 8. augusta 1236. godine zbog toga hvali i kaže da je on “ljiljan među trnjem”, to jest jedini katolik među bosanskom heretičkom vlastelom. Bosanski bogumili su, naime, sebe poistovjećivali sa ljiljanima, pa papa s time u vezi i pravi aluziju, htijući time reći da je knez Sebislav “ljiljan”, njegovi sunarodnjaci (bogumili) su trnje.

Ovakva i ovolika opasnost digla je je sve na noge u zemlji. Ban Ninoslav je stao na čelo svojih Bošnjana i suprotstavio se neprijatelju. O tome kako je tekao razvoj događaja najbolje govori slučaj da je već prve godine rata bosanski biskup Ivan molio papu da ga razriješi te dužnosti, uz obrazloženje da ne može izići na kraj s bogumilima. Papa ga u pismu od 20. septembra 1235. godine odvraća od te namjere i hrabri da ustraje u svojoj teškoj borbi, i savjetuje ga: “Ne bježi do smrti od svoje teške službe. Nego da na heretike i ostale protivnike katoličke vjere muški i jakom rukom udariš”. Hrabrenje, međutim, nije pomoglo jer je, izgleda, biskup poginuo u borbama pošto je malo iza toga za bosanskog biskupa imenovan dominikanac Ponsa.

Iako je neprijateljska vojska prošla svom Bosnom i Humom, prolila mnogo krvi, pljačkala i palila, nije ništa ostvareno od onoga zbog čega je papa poveo ovaj rat. Pod jakim pritiskom neprijateljska vojska se morala povući i u Bosni se nastavilo po starom. Nisu pomogle ni brojne tvrđave koje je ugarski nadbiskup sagradio u rubnim dijelovima zemlje iz kojih je ugarska posada štitila “pravu vjeru”. U nekim mjestima katoličke crkve su bile čak utvrđene bedemima, ali je sve to u kratkom razdoblju bilo razoreno od strane bogumila.

Nasilno pokrštavanje bogumila

U satiranju bosanskog bogumilstva uvijek su aktivno sudjelovali i srpski vladari. Kralj Dragutin je, kao madžarski vazal, u privremeno zaposjednutom sjeveroistočnom dijelu Bosne (Soli i Usora), poduzimao krvave progone domaćih vjernika 1284.godine. To je obavljao tako temeljito (svirepo), da ga domaći (srpski) izvori na sva usta hvale jer je “u zemlji bosanskoj mnoge od heretika obratio na veru hristjansku i pokrstio ih”. Srpski izvori su puni pogrda za bosanske bogumile. Jedan izvor iz 1339. godine za njih kaže da su to “bezbožni i pogani babuni Bosne”, a jedan drugi da su to “zli heretici i trikleti babuni koji se ne klanjaju svetim ikonama i krstu častnomu”. Srbi su i kasnije koristili svaku priliku da ih zlostavljaju i nasilno prevode na pravoslavlje, prije svega one s područja Podrinja.

U izvještaju starješine bosanskih franjevaca Ivana Kapistrana, od 4. jula 1455. godine upućen papi Kalistu III, govori se kako raški mitropolita nastoji pokrstiti bosanske heretike, ali “ovi radije umiru u nevjeri nego da prime pravoslavlje”.

Unatoč svim pokušajima da se stane ukraj bogumilima i da im se zemlja podvrgne papinskom autoritetu, u tome se nije uspijevalo. Nakon protjerivanja Hrvata i obnavljanja vladavine domaće diinastije Kotromanića, Bosna je počela ubrzano jačati, kako politički tako i privredno i vjerski.Nakon duge vladavine ban Stjepana II (1314-1253), na prijstolje dolazi moćni kralj Tvtko (1353.1391. g.). Prvo razdoblje njegove vladavine proteklo je uznaku žestokih krvavih križarskih napada kojima su po pravilu na čelu bili Madžari, onovremena evropska velesila. I sada se sve pripremalo i odvijalo na inicijativu, uz pomoć i blagoslav pape. Pritisak je bio toliki da su samo tokom jedne godine (1363.) na Bosnu bile poslate čak dvije vojske ali su obje doživjele težak poraz. Jednu je osobno predvodio madžarski kralj Ladislav, ali ni to nije pomoglo. Druga je u teškom boju pod Srebrenikom u sjeveroistočnoj Bosni bila skoro potpuno uništena. Izginile su brojne velmože, a ostatak vojske je sramno uzmakao pod vodstvom madžarskog nadibiskupa.

Ovim pobjedama Bosna je za duže vrijeme osigurala mir, a to je značilo i mirniji život bez uplitanja stranaca.Vremenom je bilo sve manje onih koji su bili spremni krenuti na Bosnu. Vijest koje su stizale o onome šta bogumili u Bosni čine uhvaćenim katoličkim misionarima, inkvizitotima, pa i vojskama, obeshrabrilo je i najsmjelije. Stoljetni napadi tokom kojih su nad bosanskim narodom vršeni stravični zličini opredjelilo ih je da po cijenu najtežih stradanja ne pokleknu nego da do kraja ustraju u odbrani sboje vjere i zemlje. Shvatili su da mogu opstati samo ako se suprotstave napadačima i uzvrate im istom mjerom.

Osvete bogumila

Iako je bogumilskim vjernicima bilo strano svako nasilje, čak nad životinjama i biljkama, u situaciji kad se radilo o opstanku, tada nije bilo dvojbe. Kako su god križari i inkvizitori njih proganjali i ubijali na najsvirepiji način (sakatili, čerećili, spaljivali na lomači i sl.), ni bogumili im nisu ostajali dužni. Uzvraćali su im istom mjerom, vraćali im “milo zadrago”. Navest ćemo neke slučajeve za koje historija zna a koji govore šta su križari, inkvizitori i misionari doživjeli u Bosni. Godine 1222. bogumili su ubili čak 32 dominikanska misionara, odnosno inkvizitore. Godine 1223. gubi se svaki trag papinom legatu Askonciju kojeg je papa zadužio da podigne križarsku vojsku na Bosnu. Godine 1239. u Bosnu je krenula skupina od 26 dominikanaca iz Češke predvođena blaženim Andrijanom, među kojima je bio i jedan Dubrovčanin (valjda kao vodič), izvjesni fra Mihajlo. Ni za njih se nije nikada više ništa čulo. Bez sumnje su ih bogumili uhvatili i pobili. Isto se desilo vrhovnom inkvizitoru za Dalmaciju i Bosnu, prioru zadarskog Dominikanskog samotana, Pavlu Hungarusu. Kronike su zabilježie da su ga bogumili uhvatili, lancima vezali za kolac i živa spalili. Crkva ga je kasnije zbog mučeničke smrti proglasila blaženim. Tokom teških okršaja bogumili su rušili i palili sve što je bilo katoličko. Kronike su zabilježile mnogo slučajeva rušenja crkava i samostana. Godine 1242. sravnili su sa zemljom skoro završenu katedralu sv. Petra u Vrhbosni (nedaleko današnjeg Sarajeva). Kronika priora iz Bordoga (u Madžarskoj) spominje rušenje dva dominikanska samostana s crkvom itd.

Kakav je bio položaj kršćanstva u Bosni govori podatak da su neke crkve bile čak utvrđene bedemima. Ni to ih, međutim, nije moglo sačuvati. Tokom križarskog rata 1235. godine bogumili su ih sve sravnili sa zemljom.Isto se dešavalo stotinu godina kasnije. Spominje se slučaj iz 1450. godine kada je među brojnim crkvama i samostanima spaljen i razoren franjevački samostam u Milima (današnji Arnautovići kod Visokog). To je bilo u vrijeme krvavih progona pa se na okrutan način odgovaralo istom mjerom. Obračun bogumila s katolicima nastavio se i nakon turskog osvajanja zemlje. U nekrologiji franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci zabilježeno je kako su 1465. godine “heretici okrutno ubili pet franjevaca u samostanu Sv. Marije blizu Visokog”. Ljetopisac nas izvještava da su bogumili katoličke djelatnike prvo mučili a onda sve pobili.

Ustvari, čitava polovoca 15. stoljeća bila je u znaku teških sukoba između katoličke crkve i bogumila. Njen položaj je bi takav da je 1402.godine papa Grgur XII morao osobno intervenirati i uložito velike napore da sprijeći bijeg franjevaca iz Bosne koji su vršili misionarsko pokrštavanja Bogumila. Izvještaj o tome dalje kaže da su franjevci stalno živjeli u strahu.

Bogumili su se, ustvari, samo branili od nasrtaja i pokušaja pa ih pokrste. S time u vezi, slikovite su riječi dominikanskog djelatnika Tome Tomasinia iz tog vremna koji je zapisao da pred inkvizicijom “bogumili nestaju kao vosak na vatri”.

Ima puno razloga da se ova specifična vjera održala za sve vrijeme postojanja srednjovjekovne bosanske države unatoč svim nedaćama s kojim je živjela. Nije ju uspjela slomiti ni inkvizocija ni nebrojene križarske vojne za razliku od sličnih vjerskih pokreta u drugim evropskim zemljama čiji su sljedbenici nestajali kroz dva-tri križarska pohoda. Podsjetimo da su moćni katari u Južnoj Francuskoj definitivno uništeni 1244. godine na isti način kako su inkvizicija i križari radili u Bosni. Nakon pada njihovg glavnog uporišta Mon Segura (kod Tuluza), samo na jednoj lomači spaljeno ih je 200. Spomenimo da su upravo tih godina i u Bosni križari palili i žarili, ali za razliku od francuskih katara, s kojima su bosanski bogumili održavali prisne veze, s bogumilima križari nisu mogli izići na kraj. Svakako zato što je u Bosni to bila vjera cijele zemlje i njenog naroda, ili kako se u dokumentima često kaže “sve Bosne”.

Bosansko bogumilstvo

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 2.)

Bosansko bogumilstvo (Nastavak 3.)

Bosansko bogumilstvo (4.)

Previous Svijetu prijeti nestašica metala kojeg na granici Bosne i Srbije ima u izobilju
Next Novi napad na Partizansko spomen groblje u Mostaru

You might also like

HISTORIJA

Bosna – jedina cjelovita od svih južnoslavenskih teritorija u Osmanskom carstvu

.. I pored četverostoljetne osmanske vlasti, stanovništvo Bosne i Hercegovine čuvalo je ime i jezik svoje domovine. Neposredno po osvajanju, Osmanlije su prvi formirani sandžak nazvali po imenu zemlje, a

HISTORIJA

Milošević, Jović i Kadijević: Crna trojka koja je rasturila Jugoslaviju

Na pitanje koja republika se prva otcijepila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – mnogi bi odgovorili: naravno, Slovenija. I ne bi bili upravu. Istina je da se od SFRJ prva

HISTORIJA

Dinastija Jablanić-Radenović-Pavlović

Oni su srednjevjekovna obitelj koja je u doba kraljevine Bosne (kraj XIV i prva polovica XV stoljeća) upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne. Rodonačelnik im je bio Jablan, a