Bosansko posuđe ‘najvažnija umjetnička forma srednjovjekovne Bosne’

M. Wencel je svojim istraživanjima došla čak do zaključka “da najvažnija umjetnička forma srednjovjekovne Bosne u XIV I XV stoljeću nisu stećci. Glavna bosanska umjetnička forma bile su tucane, ornamentisane srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma.”

Pored pojaseva posebno mjesto među izrađevinama od srebra zauzima bosansko posuđe. Čini se da je najveći interes van Bosne pokazivan upravo za bosansko srebreno posuđe, pa ga iz tog razloga nalazimo u posjedu ne samo susjednih vladara i vlastele, nego i u posjedu stanovnika mnogih primorskih gradova.

Nikola Kotoranin, kancelar despota Đurađa, u svom testamentu pisanom u Smederevu 1445. godine razlikuje “kup izrađen na bosanski način” (cuppa lavorata al modo bosninexe), od “čaša izrađenih na ugarski način” i bokala izrađenog na turski način.

M. Wencel je svojim istraživanjima došla čak do zaključka “da najvažnija umjetnička forma srednjovjekovne Bosne u XIV I XV stoljeću nisu stećci. Glavna bosanska umjetnička forma bile su tucane, ornamentisane srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma.”

Ona konstatuje da proizvodi poput luksuznih posuda izrađenih u srebru ili pozlaćenih, te heraldički prstenovi nikada nisu proglašeni kao bosanska umjetnost, a zapravo su u najbližem srodstvu sa stećcima.

Stilskom analizom srebrenih i pozlaćenih zdjela, M. Wencel dokazuje da su one i po formi i po ornamentici pripadale specifičnom bosanskom stilu. Time ona osporava Anđelićevu tvrdnju da se ne može znati “da li su tzv. bosanske srebrene zdjele bile bosanske po formi ili po ornamentici; sigurno je samo da su bile umjetnički ukrašene (lavorate) i obično pozlaćene”.

Hanap, srebro, kraj 14. ili početak 15. st.? Hercegovina ili Zadar?, Muzej za umjetnost i obrt Zagreb (foto: S. Budek)

Luksuzno srebreno posuđe bosanske izrade (pladnjevi, zdjele, čaše, kupe, pehari i dr.) u pisanim dokumentima se spominju početkom XV stoljeća.

Srebreno posuđe često je imalo na sebi žig vlasnika. Jedna plitica (tacna) sa žigom bosanskog kralja Tvrtka poklonjena Mihi Madiju spominje se kao zalog u Splitu 1429. godine, a dvije srebrene plitice (tacne), od kojih također jedna sa kraljevskim žigom, spominju se u ostavštini Dujma, sina protomajstora Ivana, klesara iz Splita.

Srebreno posuđe je bilo predmet poklanjanja u diplomatskim misijama bosanskog poslanstva. Godine 1451. bosansko poslanstvo je donijelo na poklon u kraljevo ime, duždu u Veneciji, četiri srebrene kupe.

Posebno su u Veneciji bili cijenjeni hercegovi pokloni, zbog svoje izrade i vrijednosti. Čini se da je i jedna velika srebrena tacna bosanske izrade, sa cvjetnom dekoracijom u sredini, bila poklonjena Sliku, kancelaru Fridriha III, o čemu postoji jedna bilješka zapisana od splitskog notara 1494. godine.

Detalj hanapa – lavovi

Određenu vrstu bosanskog srebrenog posuđa nalazimo i založenu kod dubrovačkih trgovaca, kako u bosanskim gradskim sredinama, tako i u Dubrovniku.

Bosanska kraljica Gruba založila je 1399. godine 12 srebrenih zdjela, a kraljica Katarina 1469. godine jedan srebreni pehar “specijalne izrade”.

Maroje Veseoković, dubrovački trgovac u Fojnici u popisu zaloga svojih dužnika ima i 20 čaša, a Radojko Dobrojević, trgovac sa Neretve, 10 čaša.

Marija Kotromanić je njemačkom grofu Ulrihu X Helfensteinu donijela u miraz između ostalog i dvije srebrene tacne, 11 srebrenih zdjela, četiri srebrene zdjele s nožicama, dva vrča, 16 čaša za piće, tri srebrena tanjira, te četiri kašike i četiri noža.

Vojvoda Sandalj Hranić je nekoliko puta naručivao da mu se izradi pozlaćeno i srebreno posuđe; 1422 godine, to su srebrene stolne posude, 1425. godine dvije plitice, skovane u finom zlatu od 22 karata, a 1431. godine naručio je od Živka Gojakovića srebreni vrč, sličan onom kojeg mu je ranije skovao. Dakle, posuđe na dvoru Kosača izrađivali su dubrovački, ali i domaći majstori. Tu je bilo i posuđa koje im je stizalo na poklon.

U posjedu Kosača svakako je bilo najviše predmeta rađenih na bosanski način, o čemu govore pisani dokumenti koji se odnose na depozit Kosača, njihove testamente, ali i zaloge koje čine iza 1463. godine. Naime, od oko 300 predmeta koji se navode u vlasništvu Kosača, za većinu njih se ne kaže kako su nastali i ko ih je izradio. Izuzetak su predmeti za koje se naglašava da ih je izradio zlatar Rambot iz Briža, “bucat, sud za vodu i vino, serpentin napravljen zlatom koje učini Rambot” i konđer koji je od Rambota, koji je od kamena jaspara (de lapide serpentino), kao i “dvije kupe sa dva kamenka, koje su skovane u našoj (Dubrovnik) ceki od dukat prinesenih od gospodina Sandalja”.

Hanap, srebro, prva polovina 15. st., domaći bosanski majstor (foto: S. Budek)

Da je još nešto od toga skovano u Dubrovniku bilo bi to vjerovatno naglašeno. Zbog toga je za pretpostaviti da je najviše suđa skovano u radionicama na dvoru Kosača, bez obzira da li se radilo o radu domaćih ili dubrovačkih majstora.

Među posuđem koje se navodi u depozitu i testamentima Kosača najbrojnije su razne vrste srebrenih, zlatnih i pozlaćenih čaša; uglaste, okrugle, s ručicama, s držačima, zatim krigle i vrčevi sa i bez poklopca, kupe sa i bez poklopca, “kupe na stopah”, možulovi (žmulovi), sa i bez pokrivača, peharovi, a potom bokali, konđeri (flaschum magnum), od kojih je jedan “s pokrivačem i s povezom kožiem”, a drugi veliki srebreni gospodina Sandalja.

Iza posuda za vodu i vino, najbrojnije su zdjele, zatim, tacne (pitice i ladice), te kašike, viljuške (pirune) i noževi, srebreni i zlatni, ili rađeni u kombinaciji sa koraljima ili kristalom.

Bosansko srebreno posuđe, osim kod bosanskih vladara i vlastele, nalazi se u posjedu Dubrovčana, Splićana i drugih.

Po mišćlenju M. Šunjića, svi koji su držali do sebe po dalmatinskim gradovima imali su u kućama bosanskog srebrenog posuđa. U ostavštini splićanina Jeronima Maričića 1488. godine nalaze se i dvije “taze bosnexe”, dok je splitski trgovac Batista d’ Augubio imao cijelu kolekciju bosanskog srebrenog posuđa, među kojem je bilo 19 pozlaćenih zdjela, velikih i malih, kašika, viljuški, pa čak i jedna posuda za bombone. I splitski trgovac Radić Radosalić (iz Jajca) je imao kod sebe bosanskog posuđa. Njegova žena Stanica, koja se poslije njegove smrti nastavila baviti trgovačkim poslovima, razlikuje tri srebrene kašike izrađene u bosanskom stilu od četiri talijanske izrade.

Hanap, srebro, domaći bosanski majstor, 15. st., Franjevački samostan, Fojnica

Bosanska kraljica Katarina založila je u Splitu pozlaćeni srebreni pehar specijalne izrade, koji joj je vraćen 1469. godine u Rim, gdje se sklonila nakon pada Bosne pod osmansku vlast.

Vladislav Kosača 1474. godine deponuje u Zadru svoju srebreninu, u kojoj se pored ostalog nalaze: vrčevi, srebreni, iznutra pozlaćeni, čaše, slanici, kutlače, viljuške, veliki i nešto manji srebreni i iznutra pozlaćeni pehari (cupam), veliki pladnjevi sa utisnutim vojvodinim žigom, a na jednom od njih uokolo ispisanom legendom “bosanskim pismom”.

Svojim testamentom iz 1478. godine kraljica Katarina ostavlja djece pored ostalog i dvije srebrene tacne, te dva srebrena vrča sa poklopcima, a njena dvorkinja Mara Mišljenović svojim testamentom iz 1485. godine ostavlja svom sinu Petru 20 dukata, dvije srebrene čaše, tri prstena i neku odjeću.

Izvor: ‘Bosanski stil – jedna od osobenosti bosanskog srednjovjekovlja’, Vesna Mušeta-Ašćerić

Fotografije iz rada ‘Prilog poznavanju bosanskih hanapa’, Arijana Koprčina

(MiruhBosne)