Prenosimo tekst srbijanskog pisca Stefana Simića, koji redovno na svom FB profilu komentariše društvena zbivanja na Balkanu. O Bosni piše često, na jedan lijep način.
– Možda i jedina dobra stvar od raspada Jugoslavije, to je što sada ne navijamo za jedan tim, nego za šest.
Tako je i mene maloprije iz dna duše dirnula pobjeda Bosne i Hercegovine, nad Grčkom, nevjerovatnim preokretom.
Otpisani, bez najboljeg igrača, pokazali su kako se bori, iako igrali protiv neuporedivo “skupljeg” tima.
Posebno boli što dobar dio njihovih sunarodnika navija protiv tima vlastite države.
Kao da su rođeni na Marsu, a ne u Bosni.
Umjesto da se sjedine i ujedine, rade na zajedničkom dobru, ubijeđeni su da su im prava braća preko Drine (a Vučić ih samo laže i zloupotrebljava), a ne oni sa kojima žive i dijele i dobro i zlo.
Zato je i sjajno što igra Aleksandar Lazić, da ih demantuje,
kao dokaz da je u Bosni svako dobrodošao, pod uslovom da je čovjek.
Bosna i Hercegovina uvijek igra najemotivnije utakmice. Nemaju ni jaku ligu, ni sredstva, da im teren bude jedina briga, nego moraju mnogo mnogo više da se daju.
Zato je ova pobjeda tako velika, ne samo košarkaški, nego i ljudski.
Bosna bi, da je sve kako treba, mogla da sastavi još jedan podjednako jak tim, a možda i jači, da im igrači ne igraju za druge države.
Ali sve je to realnost sa kojom se bore, da ne kažem politika…
Pošto sam relativno često tamo, znam koliko im sve ovo znači, i da je to nešto mnogo više,
Iako odavno nema Mirze Delibašića na terenu,
Osjeti se njegovo prisustvo, u mladićima koji su se rodili nakon rata, i neće morati kao on, nakon karijere da spašavaju živu glavu,
I da ih ne ubije rat, nego posljedice…
Ovo momci ispisuju neku sasvim drugu priču i stranice historije, zagledani u budućnost, a ne u prošlost, i to je ono najljepše.
Što su, kao i u Srbiji, došli neki novi klinci…
Uglavnom, navijaš za ljude, ne samo za dres.
Za sve ono što su prošli, a ne samo za ono što igraju.
Pobjeda koja vraća vjeru u zajedništvo,
Kao dokaz, što kaže dragi Pejaković, da ima Bosne, i te kako ima.
I treba navijati za nju, sretna Bosna, sretni i svi mi zajedno sa njom,
jer ko je doživio, zna o čemu pričam.
Bosna i Hercegovina, kao Božić i Ramazan za istim stolom.
Kao ponos i prkos, koji huči kao Neretva…
Kao emocija koja ujedinjuje i spaja, a ne razdvaja.
Ne mora čovjek da bude Bosanac da bi to razumio, dovoljno je da bude čovjek,
kome je stalo do ljudi,
kome je stalo do čovjeka.
Nakon ove, Simić se prisjetio jedne ranije objave na temu bosanskih košarkaša.
– Prije tri godine,
kada je Bosna pobijedila Sloveniju na evropskom prvenstvu,
kamera snimila Luku Dončića kako u afektu kaže – od koga mi ovo gubimo… –
potcjenjujući Bosnu.
Tada je igrao Emir Sulejmanović,
koji je rođen 13. jula 1995. u Srebrenici, da ne kažem u kojim uslovima i kako.
Napisao sam tekst o tome,
i napravio paralelu između djece koja su se rađala na sigurnom,
uključujući i mene, koji dugo nisam ni znao da su bili ratovi na ovim prostorima,
sve do 1999. kada su počele da padaju bombe i da lete avioni i iznad moje glave.
Uglavnom,
iako je evropsko bilo uveliko u toku, Emir mi je poslao poruku i zahvalio se.
Nema ga na ovom prvenstvu, ali to je jedna od onih priča,
koje prevazilaze sport.
Gdje ni ne znamo puteve mnoge od te djece,
i da im je lopta bila spas.
Prije koju godinu bio sam u Štutgartu na okupljanju uspješnih Bosanaca iz cijelog svijeta,
bilo ih je na stotine,
iz svih oblasti.
I imao sam tu privilegiju da budem jedini koji nije iz Bosne,
nema ni porijeklo,
Ali je nekim dragim ljudima značilo da dođem…
Tek tu sam shvatio koliko svi ti ljudi,
koji su bježali od ratova,
nisu otišli negdje tamo, tek da budu,
nego su postali najbolji ambasadori u svojim oblastima.
Emir Sulejmanović je samo jedan od njih,
i mnogi drugi.
Bosna i dan danas krvari, 30 godina nakon rata.
To sam najbolje osjetio kada god bih napisao neku lijepu riječ,
odmah bi me druga strana sasula takvom patološkom mržnjom,
kakvu u životu nisam doživio.
A radi se o sljedećem:
ako ti je stalo do ljudi, želiš Bosnu i Hercegovinu zajedno,
ako ti je stalo do nacija, Bosna se ukida i gotovo.
Zato je Pejakovićev izraz toliko zaživio –
kako, bolan, nema Bosne.
I dalje se živi u strahu, umjesto da se gleda u sutra, gleda se u juče,
zato podvizi, uključujući i današnji, toliko odjekuju.
Zato što nedostaju lijepe vijesti, radosne, životne,
a ne samo one druge.
Pogledajte veličanstvenu seriju “Znam kako dišeš”,
i biće vam jasno o čemu pričam,
koliko Bosna ima šta da ponudi.
Zato mi je uvijek jedna od prvih destinacija,
i kada bih da se odmorim, odem u Sarajevo, šetam onom dugom bajkovitom stazom uz Miljacku,
uveče gledam predstave,
i utonem u mir, koji me dugo poslije drži.
(MiruhBosne)
