Kada se Bosna i Hercegovina kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo, zarazno uzbuđenje se proširilo zemljom. To je bilo više od obične fudbalske groznice.
Tri decenije nakon završetka rata, nakon što smo preživjeli genocid i sada već neslavni Daytonski sporazum, vratili smo se na teritoriju SAD-a kako bismo pokazali da konačno možemo početi sanjati o tome da prevaziđemo taj loš dogovor, koji nam je nametnuo štetne političke strukture i ostavio našu zemlju u luđačkoj košulji.
Zaista, fudbal je iznio suštinu onoga što znači biti Bosanac: mi smo i najmekše i najtvrđe duše, dajemo sve od sebe u nevolji, ali smo strogi prema sebi u miru. Mi smo zmajevi, ali smo i ljiljani.
24. juna, kada je naš tim pobijedio Katar i plasirao se u nokaut fazu prvi put u svojoj historiji, zemlja je bila oduševljena. Nije to bila samo ekstremna sreća, već i osjećaj slobode i jedinstva. Mi Bosanci možda briljiramo u svađama, neslaganju i samokritici, ali, Bože, kako volimo ovu tvrdoglavu zemlju. I volimo te plave momke.
Ogromne mase ljudi odjevenih u plavo preuzele su ne samo ulice Seattlea i Sarajeva, već svaki grad i mjesto na svijetu gdje žive Bosanci. Čak su i Bosanci na odmoru na egzotičnim mjestima organizirali zabave gledanja filma u hotelima i izvodili druge goste na ulice da pjevaju u slavlju.
U Republici Srpskoj, oni na vlasti su i u prošlosti podržavali protivnike bosanskog tima. Ali ovaj put, mnogi ljudi nisu nasjeli na mržnju i slavili su kod kuće ispred televizora. Neki su se čak usudili javno pokazati svoju radost.
U susjednoj Srbiji i Hrvatskoj, ljudi su također prkosili etničkoj politici i otvoreno slavili s Bosancima, objavljujući poruke podrške našem timu na društvenim mrežama.
Slike bosanskih navijača kako marširaju ulicama kanadskih i američkih gradova dospjele su u međunarodne vijesti. Uoči utakmice sa Švicarskom, gomila bosanskih navijača zapanjila je lokalno stanovništvo dok su se kretali kroz ozloglašeno naselje u Inglewoodu, skandirajući “Palestina! Palestina!”.
Između skandiranja, pjevali su navijači. Ali to nisu bile ponosne nacionalističke pjesme kakve često viđamo u takvim kontekstima. To nisu bile pjesme koje su velike zvijezde pripremile posebno za Svjetsko prvenstvo. Ne, to su bile stare pjesme koje su se organski vezale za igru i koje u velikoj mjeri odražavaju nacionalnu psihu.
Prva je satirična pjesma popularnog benda Dubioza Kolektiv, “I am from Bosnia, take me to America,” („Ja sam iz Bosne, odvedi me u Ameriku“), pjesma koja duboko zadire u iluziju američkog sna i traži od Bosanaca koji se lako asimiliraju da sanjaju drugi san, veći san, san o domovini. Smiješno i nostalgično. Urnebesno i sentimentalno.
Druga pjesma, koja je još veća, je ljubavna pjesma pokojnog folk zvijezde Halida Bešlića,
“Poljem se širi miris ljiljana
Miriše cvijeće kô moja dragana
A male laste s juga dolaze
Kô da mi ljubav tvoju donose,
U ovom gradu ja nemam nikoga
Umrijeću dušo ako si njegova.”
Da, naša zemlja je bila u ratu prije samo 30 godina, ali mi ne pjevamo ratničke pjesme tipa “mi smo najbolji” ili “zdrobimo ih sve”.
Ovo je nečuveno. Ovo je potpuno nekonvencionalno. Naš izbor pjesama svjedoči o tome kako vidimo sebe: žilavi smo i nosimo ožiljke rata, ali se rugamo svemu (uglavnom sebi) i pjevamo o ljubavi.
Zovemo se Zmajevi, što je referenca na poznatog bosanskog vojnog zapovjednika i pobunjenika Huseina Gradaščevića (1802-1835). Ali također se zovemo i ljiljani, kao u Bešlićevoj pjesmi.
Trebali smo biti izbrisani, ali smo preživjeli i pretvorili se u sjeme. Zato, pored službene plavo-žute zastave sa zvijezdama, vidite bijele zastave s grbom i zlatnim ljiljanima. Bijela zastava je zastava nezavisne Bosne, zastave pod kojom smo preživjeli i pod kojom smo primljeni u Ujedinjene nacije.
Druga zastava je bila kompromis, još jedan loš dogovor – baš kao Dayton, baš kao i nacionalna himna, za koju je dogovoreno da bude bez teksta nakon što naši lideri koji se bave etničkom politikom nisu mogli da smisle ujedinjujući tekst.
Ali mi nismo narod bez tekstova. I to se vidi na Svjetskom prvenstvu. Čujete nas kako pjevamo o ljiljanima i vidite ih kako cvjetaju na fudbalskom terenu.
Osim iskusnih zvijezda poput Edina Džeke, naš tim je mlad. Polovina igrača su momci rođeni od roditelja izbjeglica daleko od domovine koja ima oblik srca.
Ovo su djeca za koju se mislilo da nikada neće postojati, čiji su roditelji bili progonjeni i prisiljeni da napuste svoje domove. Danas trče po zelenim poljima Seattlea kao da se igraju na bosanskim livadama.
Bore se, ali se ne bore prljavo.
Taj gol Kerima Alajbegovića u utakmici protiv Katara, koji je upravo dospio na listu najmlađih strijelaca na Svjetskom prvenstvu, bio je umjetničko djelo.
Podsjetilo me je na graciozan, ali žestok penal koji je Esmir Bajraktarević postigao i savladao četverostrukog osvajača Svjetskog prvenstva, Italiju, u kvalifikacijama. Teško je ponovo gledati taj gol, a da se ne pomisli koliko je nevjerovatno simboličan: dijete preživjelih genocida iz Srebrenice, rođeno i odraslo u SAD-u, član nove generacije zlatnih ljiljana. Bosansko-američki dječak koji će sada morati igrati protiv svoje druge domovine, SAD-a, 2. jula.
Jednim udarcem, sa par golova, ovi momci su uništili svu onu gnusnu političku retoriku koja nastoji podijeliti i osigurati moć korumpiranih elita. To su Edin, Esmir, Jovo, Ermin, Kerim, Martin, Osman, Sead, Dennis, Tarik, Nihad, Stjepan, Nidal, Amir, Benjamin, Armin, Dženis, Ermedin, Samed, Haris, dvojica Nikola, dva Ivana i dva Amara. A trener je Sergej. Većina njih ne igra u velikim klubovima. Nisu skupi (još). Tu su da ostanu.
Pomozite im da posiu sjeme. Pogledajte sljedeću utakmicu. Gledajte kako se najmanji suočavaju s najvećima na njihovom terenu. Navijajte za njih. I pjevajte zajedno.
