– Tokom kasnog srednjeg vijeka, Bosanci su održavali relativno razvijenu državnu tradiciju vezanu za relativno stabilnu teritoriju. Veće države koje su kasnije uključile Bosnu u svoj sastav — Osmansko carstvo, Austro-Ugarska i Jugoslavija — poštovale su i učvrstile tu tradiciju priznajući Bosnu kao administrativnu jedinicu.
Tako je Bosna zadržala svoj teritorijalni integritet, osim u kratkim razdobljima, više od 500 godina nakon nestanka srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva. Uprkos tvrdnjama srpskih i hrvatskih nacionalista da je Bosna umjetna tvorevina koja nema tradiciju, historijski zapis pokazuje da je, zahvaljujući približno istim granicama od trinaestog stoljeća do danas, Bosna pokazala veću postojanost nego bilo koja teritorijalna država ili jedinica koju su sastavili Srbi ili Hrvati.
Osmanlije su osvojile Bosnu i Hercegovinu u petnaestom stoljeću. U svojoj administrativnoj strukturi priznavali su Bosnu kao koherentnu cjelinu, a tokom većeg dijela svoje vladavine, od 1554. do 1878. godine, Bosna je bila beglerbegluk ili vilajet sa vlastitom upravom (koji se sastojao od najmanje tri sandžaka: Bosna, Zvornik i Hercegovina).
Osmanlije su stanovništvo razvrstavale ne prema etničkim oznakama nego prema vjerskim: muslimani, pravoslavci, katolici i Jevreji. U osmanskom periodu također su se dogodile migracije velikih razmjera i višesmjerne konverzije. Zatim, konačno, u devetnaestom stoljeću, a posebno pod austrijskom okupacijom koja je počela 1878. godine, zagovornici nacionalizma počeli su širiti svoje ideje. Prema njihovom učenju, koje je postepeno, ali sve više nalazilo prijemčivu publiku, ako je neko bio katolik, bio je Hrvat; a ako je neko bio pravoslavac, bio je Srbin. Ali, kada je riječ o stvarnom porijeklu bosanskih katolika i pravoslavaca, takav zaključak nije imao smisla. Stanovništvo je bilo veoma izmiješano kao rezultat različitih migracija i mnogih konverzija. Stoga nije bilo moguće s bilo kakvom tačnošću utvrditi da li, naprimjer, neki savremeni pravoslavni kršćanin potječe od srednjovjekovnog pravoslavnog vjernika, srednjovjekovnog katolika ili pripadnika Bosanske crkve.
Štaviše, prenošenje nečije vjerske pripadnosti u srpsku ili hrvatsku nacionalnost također nije imalo nikakve veze sa stanovništvom ovog područja, jer se Bosanci prije devetnaestog stoljeća nisu opisivali ni kao Srbi ni kao Hrvati. – piše Robert J. Donia u knjizi ‘BOSNA I HERCEGOVINA: iznevjerena tradicija‘ – 1994.
- Robert Donia rođen je 1945. godine u Kalamazoo, Michigan, SAD. Studij historije završio je na Hope College u Hollandu 1967. godine. Već tada zainteresovao se za historijsku problematiku južnoslavenskih zemalja i kao stipendista fakultetskog udruženja Great Lakes boravio 1965. godine u Ljubljani, magistrirao na Univerzitetu u Michiganu 1974, te doktorirao 1976. godine. Tome je prethodio istraživački rad u arhivama i bibliotekama u Sarajevu, Beču, Budimpešti i Londonu. Kao Fullbrightov stipendista u Sarajevu boravio je u periodu 1974−1975. godine, gdje je uz studijski boravak na Univerzitetu istraživao u Arhivu Bosne i Hercegovine.
Donia je i autor knjige Sarajevo: biografija grada te još nekoliko knjiga koje se tiču historije Bosne u 19. i 20. vijeku.
(MiruhBosne)
