Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Borića jeste ban Kulin, “veliki ban”, “plemeniti i moćni muž”, kako ga u svom izvještaju 1203. časti papski izaslanik Ivan de Kazamaris. Kulin je možda došao na vlast još prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal.
Iz knjige Mustafe Imamovića ‘Historija Bošnjaka’…
Ono što je bitno jeste da se nakon 1180. Bosna u mozaiku južnoslavenskih zemalja javlja kao već izgrađena i čvrsta država, koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus) regija (terra, districtus), banovina (banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susreće i naziv “bosanski rusag“, što je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi ország, u značenju zemlja, država ili nacija. Bosanska se država u doba bana Kulina prostirala od Drine do Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane.
S obzirom na njenu teritorijalnu rasprostranjenost, papski izaslanik Ivan de Kazamaris predložio je 1203. da se u Bosni uspostavetri–četiri biskupije, jer je Kulinova zemlja prostrana, velika deset i više dana hoda.
Ban Kulin je vjerovatno najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji i narodnoj poslovici: “Od Kulina bana i dobrijeh dana.“
U vrijeme potpune feudalne anarhije u Bosni početkom XV st. jedna skupina bosanske vlastele obratila se napuljskom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje su imale za vrijeme bana Kulina.
To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj feudalnim rasulom, i dva stoljeća nakon bana Kulina čuvala uspomena na njegovu vladavinu kao doba postojanosti i državničke mudrosti. Boreći se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se pravitii nevješt – kako ne razumije u čemu su doktrinarne vjerske razlike između katoličanstva i patarenstva, samo da bi i sebi i Bosni skinuo s vrata papu i ugarskog kralja. Ban Kulin, više nego i najmoćniji bosanski vladar kraljTvrtko I, simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje.
Za vladavinu bana Kulina, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom.
Iz ugovora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom općinom 29. VIII 1189, može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti. Kulin se ponašao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar.
On se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija.
Kao gospodar Bosne on jamči Dubrovčanima slobodu trgovine i kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnih nasilja njegovih “časnika”. Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija, što obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije.
Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne postojala država sa svojom osobenom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom. Ona istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovačkim vezama Bosne sa Dubrovnikom, koje su sigurno od ranije postojale. Ugovorom se, prema tome, samo uređuje jedna već uhodana praksa trgovačkog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Jačanjem tog prometa i veza i u Bosni se vremenom razvijaju mala trgovačka središta. Tri glavna trga bili su Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod ušća rijeke Krupe.
Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Knez Vukan piše da se “u zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana“.
Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko različitih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati. U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shvaćeni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete određene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasiječe. Papa se na prvom mjestu već 1200. obratio pismom ugarskom kralju Emeriku, tražeći njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nužna ne samo radi Bosne nego i radi toga “da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast”.
Emerik je odmah prihvatio papin poziv, videći u intervenciji mogućnost da uz podršku rimske kurije ostvari svoje političke pretenzije na Bosnu.
Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko–hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti.
Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su “patareni” ili “babuni”, bilo muslimani, nije više nikada prekidala.
(mb)
