U bespućima FB-a (grupa ‘ilirskim tragovima’) pronašli smo jedan interesantan tekst na temu nacionalne samosvijesti Bošnjaka u prošlosti, uz određena poređenja sa nama susjednim narodom – Hrvatima..
1. Uvod: Kad su Bošnjaci tjerali careve
Godine 1812., u srcu Bosne, kod Viteza, odigrao se događaj koji bi u svakoj drugoj evropskoj zemlji bio slavljen kao temelj nacionalnog ponosa: narod je oružjem protjerao carskog vezira.
Nepismeni i surovi Derendeli Ali-paša, koga je sultan poslao da “umiri” Bosnu, suočio se s oružanim otporom domaćih kapetana, ajana i naroda.
Njegova vojska — sastavljena od “Turaka”, kako ih Jakov Baltić bilježi — sukobila se s Bošnjacima, koji su, kako zapis kaže, “Turke dobili”.
Vezir je, prema istom svjedočanstvu, bosonog pobjegao iz Travnika, preko Vitovlja i Jajca, sve do Stambola.
Ta scena, iako sačuvana samo u rukopisima ljetopisaca, nosi neprolaznu simboliku: Bosna je jedina provincija Osmanskog Carstva u kojoj narod nije čekao slobodu — već ju je sam branio od tuđeg činovnika.
—
2. Bosanska samosvijest: između “Turaka” i “Bošnjaka”
Baltićev tekst ne koristi terminologiju moderne nacije, ali sadrži njenu srž: razlikovanje između “nas” i “njih”.
U njegovom jeziku “Turci” nisu sinonim za muslimane — već za stranu vlast.
“Bošnjaci” su oni koji tu vlast ne prihvataju kao svoju.
To razlikovanje nije vjersko, nego političko i identitetsko.
Baltić, kao franjevac, piše s distance, ali njegovo svjedočanstvo otkriva duboku unutrašnju svijest jednog naroda koji sebe vidi kao posebno biće Carstva — ne kao njegovu produženu ruku.
Bošnjak nije “Turčin”, iako mu je vjera ista; nije ni “krstjanin”, jer mu je kultura drugačija; on je sin zemlje Bosne.
Taj osjećaj posebnosti, potvrđen kroz otpor, jeste ono što će kasniji autori — od Hamdije Kreševljakovića do Muhameda Hadžijahića — nazvati bošnjačkom samosviješću: tradicija neposlušnosti, osjećaj domaće nadmoći nad dovedenim gospodarima, svijest o Bosni kao o sebi, a ne o pokrajini.
—
3. Historijski kontinuitet otpora
Derendelijin poraz kod Viteza nije izolovan slučaj, već karika u lancu.
1737. Bošnjaci odbijaju austrijsku invaziju kod Banje Luke, sami, bez Istanbula.
1784. protjeruju Mehmed-pašu Kapidžića iz Sarajeva.
1812. pobjeđuju Derendeliju.
1831. Husein-kapetan Gradaščević diže Bosnu protiv sultana i proglašava autonomiju.
1850. posljednji ajani padaju protiv Omer-paše Latasa, ali Bosna se ne pokorava duhovno.
U svim tim epizodama, osnovni obrazac je isti:
Bošnjak ne čeka da mu slobodu donese neko izvana, nego je čuva, makar protiv vlastite carevine.
To je državni refleks, ne pobuna iz gladi, nego iz dostojanstva.
—
4. Hrvatski model: lojalnost kao sudbina
U isto vrijeme kad Bošnjaci kod Viteza tjeraju carskog vezira, Hrvatska ne poznaje ništa slično.
Nakon 1527. godine, Hrvatski sabor u Cetinu dobrovoljno priznaje Habsburge za kraljeve.
Od tada, sve do raspada Monarhije, nijedan carski činovnik nije istjeran, nijedna buna nije imala karakter nacionalnog otpora.
Umjesto ustanka — peticije.
Umjesto bune — kletva na vjernost caru.
Kada su Mađari 1848. tražili slobodu od Beča, Hrvati su im poslali bana Jelačića, general-guvernera carskog dvora, da tu slobodu uguši.
Tako je hrvatska povijest postala povijest odane službe caru, a ne borbe protiv njega.
—
5. Karakter naroda: oružje i pero
Bošnjačka svijest o posebnosti ne rađa se u salonima nego u taborima.
U Bosni, “domovina” nije poetski pojam nego granična linija, utvrda, begluk, kapetanija.
U Hrvatskoj, naprotiv, politička svijest rađa se u kancelariji — kroz književni pokret, akademiju i odanost Beču.
Zato su i simboli različiti:
Bosna ima kapetana koji ustaje protiv sultana,
Hrvatska ima bana koji služi caru.
Taj kontrast nije samo historijski, nego i psihološki:
Bosna se kroz otpor definira,
Hrvatska kroz poslušnost opstaje.
—
6. Jezik i termin kao dokaz identiteta
Baltić piše “Bošnjaci dobiše Turke”.
U to doba, u Hrvatskoj se riječ “Hrvat” uopće ne koristi u smislu naroda u Dalmaciji ili Slavoniji — tek kao administrativni naslov unutar Habsburške države.
Bosanski franjevci, i kad pišu latinicom, govore o “bosanskom narodu”, “bosanskom jeziku”, “Bosni svojoj”.
Hrvatski autori tog vremena govore o “našem kralju”, “ugarskoj braći”, “našim pravima”, ali rijetko o samostalnoj zemlji.
Dakle, dok Bošnjak razlikuje sebe od sultana, Hrvat ne razlikuje sebe od cara.
Jedan se osjeća nosilac teritorija, drugi podanik imperije.
—
7. Epilog: razlika koja traje
Kad se Derendeli Ali-paša bosonog povlačio iz Travnika, to nije bio samo poraz jednog čovjeka, nego poraz jedne politike — politike koja Bosnu vidi kao tuđu provinciju.
Tog trenutka, u bosanskoj svijesti zauvijek se urezalo: “Ovdje se vlast mora zaslužiti, ne donijeti.”
Hrvatska, s druge strane, nikada nije imala taj trenutak.
Njena povijest je niz zakletvi, carevih dekreta i “Banovina” koje su drugi crtali.
Zato u hrvatskom sjećanju nema bitke kod Viteza — jer nikada nije bilo naroda koji bi carskog vezira natjerao da bježi bosonog.
—
8. Zaključak
Bošnjačka samosvijest nije rođena u knjigama, nego na bojnom polju, u otporu.
Ona se ne mjeri deklaracijom nego djelom: “Bošnjaci dobiše Turke.”
To je rečenica koja vrijedi više od hiljadu političkih programa.
U njoj je sadržana ideja naroda koji zna da se sloboda ne moli, nego brani.
Nasuprot tome, hrvatska politička tradicija ostaje u okviru podaništva i imitacije — narod koji traži potvrdu od cara, a ne od zemlje.
U toj razlici — između onih koji su tjerali careve i onih koji su ih služili — leži temeljni kontrast jugoistočne historije:
Bosna kao duhovni pojam otpora,
Hrvatska kao politički pojam poslušnosti.
