Bošnjaci-muslimani početkom 17. vijeka činili tri četvrtine stanovništva, ali sredinom 19. vijeka broj muslimana iznosi jedva 40%

.. U neprestanim ratovima muslimansko stanovništvo Bosne neprestano strada i smanjuje se. Sasvim je pogrešno tvrditi da se ono povećalo u broju poslije rata 1683-1689 g.

Naprotiv, u tim ratovima najviše su ginuli Bošnjaci muslimani, i povlačenje muslimana iz Ugarske nije moglo da nadoknadi te gubitke.; uostalom, ti muslimani u Ugarskoj bili su većinom bosanskog porijekla, oni su se samo vraćali u svoj zavičaj. To se vidi iz podataka proučenih od T. Smičiklasa.

Od 1671 g. Bošnjaci-muslimani vojuju u Besarabaiji i u Podoliji protiv Poljaka i Kozaka. Koliko ih je palo pod Hotinom 1673 i 1678 g.

Malo ne svake godine spremali su brojnu vojsku put Poljske i Rusije.

-U velikom pohodu na Beč 1683 morali su učestvovati listom bosansko-hercegovačke kadije s brojnom pješadijom. U porazima pod Beča, a osobito kod Ostrogona, bojno polje pokrivaše hiljade naših zemljaka, među njima i bosanski namjesnik Hizr paša.
Ulazak Mlečića u rat i neprestani porazi u Ugarskoj (bitka kod Zente) prorijediše redove muslimana u Bosni.

U zemlji je strašno harala kuga i vladala velika glad. Hiljade bosanskih porodica ostalo je u Ugarskoj, veoma mali broj vratio se u domovinu, veli S. Bašagić.

To su bili teški dani za Bosnu i Hercegovinu, a naročito za muslimane. U neprestanim bojevima ginuli su svaki dan, sad kuga i glad prorijediše i ono malo što ih je ostalo, pa ti ostaci moraju još odbijati česte provale u Bosnu, što je takođe dosta krvi stajalo.

Smanjuje se broj muslimana, smanjuje se i broj katolika, usljed seobe u ratu. Stevan Janković odvede 1688 g. do 400 katoličkih porodica iz Rame u Dalmaciju, g. 1691 gen. Perčinlija odvede 3000 katolika preko Save iz okoline Tuzle, 1697 g. princ Jevgenije povede sobom 4000 katolika iz centra Bosne, poslije požara Sarajeva.

Povećava se broj pravoslavnih po selima, neprestane imigracije iz Sandžaka, Hercegovine i Crne Gore dovode žilavo srpsko stanovništvo u opustjela muslimanska i katolička sela (na pr. u Sarajevsko Polje).
U gradovima Srbi i Cincari postepeno potiskuju muslimane i uzimaju u svoje ruke čaršiju: trgovački kapital prelazi u njihove ruke.

Tokom cijelog XVIII vijeka traje taj proces, muslimansko stanovništvo gubi u broju. Na primjer 1727 g. hercegovački beglerbeg i kliški sandžak otišli su sa 10 hiljada spahija i plaćene vojske u Perziju: od toga broja vratilo se u Bosnu oko 500 vojnika.

Poznata je katastrofa bosanske vojske u Oziji (Odžakovu) u jesen 1737 g. Beglerbeg Čengić poveo je 20930 bosansko-hercegovačkih vojnika da brane tu tvrđavu. Veći je dio vojske poginuo, a od 7743 zarobljenika vratilo se poslije pet godina jedva 1340.

Iza toga pojavila se u Bosni kuga koja je mnogo naroda pomorila, da su mnoge kuće, dapače mnoga sela ostala pusta (Bašagić).

Navedeni uzroci objašnjavaju nam zašto se broj muslimana smanjuje. Početkom XVII vijeka oni su činili tri četvrtine stanovništva. Za XVIII vijek nemamo podataka. Ali sredinom XIX vijeka broj muslimana iznosi jedva 40 od sto, t. j. relativno se prepolovio.

Međutim, pravoslavni kojih je u prvoj pol. XVII vijeka bilo jedva 12 ili 15 od sto, sredinom XIX vijeka pod turskom upravom popeše se na prvo mjesto, do 52 od sto (prema fra Jukiću). Dakle, njihov se broj učetvorostručio kroz ta dva vijeka turskih nedaća.

Izvor: ‘Nestanak Bogumilstva i islamizacija Bosne i Hercegovine’, Aleksandar Solovjev – Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1949.

(MiruhBosne)