Riječ je o akademskom radniku koji je imao presudnu ulogu u očuvanju i unapređenju univerzitetskog izučavanja islama u Turskoj u najtežem periodu prošlog stoljeća. Iako je živio
u periodu kad su bile ograničene slobode i u njegovoj domovini i u Turskoj, Okiću to nije predstavljalo prepreku već izazov da se upusti u generacijski projekat.
O Tajibu Okiću više se pisalo u Turskoj nego u Bosni i Hercegovini. U Turskoj je poslije njegove smrti na Univerzitetu u Ankari izašla Spomenica M. Tajibu Okiću s radovima njegovih studenata i kolega, a koji imaju veliku naučnu vrijednost. S druge strane, svega je nekoliko naučnika u Bosni i Hercegovini pisalo o njemu. Najveći doprinos armaciji djela Muhameda Tajiba Okića dao je mr. Kemal Bašić knjigom Muhamed Tajib Okić – život i djelo, objavljenom 2015. godine u Sarajevu.
Okić je svoj entuzijazam i veliku ljubav prema nauci naslijedio od svojih predaka koji su kroz četrnaest generacija bili imami u Sinan-begovoj džamiji u Jajcu.
U decembru 1902. godine, u vrijeme Tajibova rođenja, njegov otac, koji je studirao u Istanbulu i bio kurra haz, Mehmed Teuk ef. Okić bio je u Gračanici na dužnosti muderisa Osmankapetanove medrese. U ovom gradu Tajib je ostao do 1910. godine, kada je njegov otac izabran za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu.
Svoje obrazovanje Muhamed Tajib Okić počeo je u Sarajevu u Hadži Hasan Bozadžinom mektebu, a zatim nastavio u ruždiji na Bentbaši te u Okružnoj medresi u Sarajevu. Nakon
toga, završava Šerijatsku sudačku školu. Poslije studija u Zagrebu i Beogradu odlazi u Pariz na Sorbonu, gdje je magistrirao na Fakultetu književnosti. U Parizu je pripremio doktorsku
disertaciju o Hasanu Kaji Pruščaku, ali zbog smrti oca nije ju odbranio. U Školi orijentalnih jezika stječe diplomu iz arapskog, turskog i perzijskog jezika i književnosti. Nakon toga, Okić odlazi u Tunis na Univerzitet Zejtunija, na kojem specijalizira arapski jezik i književnost.
U bosanskohercegovačkoj literaturi Muhamed Tajib Okić prvi se put javlja kao pjesnik, a kasnije i kao prevodilac proze s arapskog i turskog jezika. I kroz svoje obrazovanje bio je zagovornik i pristalica napretka Bošnjaka koji se uspješno odupro negiranju i prisvajanju našeg identiteta iz Zagreba i Beograda.
Prije odlaska u Tursku pisao je za brojne listove u Jugoslaviji, a istraživao je i srednjovjekovnu historiju Bosne i Hercegovine. Njegova odanost domovini ogleda se i u brojnim prijevodima knjiga i naučnih radova na turski jezik, od kojih najveću vrijednost ima prijevod naše najpoznatije balade Hasanaginica s tekstom Alije Isakovića povodom 200 godina ove balade.
Osim što je bio poliglota (njemački, francuski, engleski, arapski, turski, slovenski, češki, poljski, makedonski, bugarski, a služio se i perzijskim, ruskim i latinskim), Okić je vrijedno
radio i na prikupljanju izvora i rukopisa za više naučnih disciplina, kojima se kasnije koristio i izvan domovine. Izbijanje Drugog svjetskog rata i nacističku okupaciju dočekao je na mjestu
službenika Ambasade Turske u Beogradu. Kasnije je zarobljen i interniran u Njemačku. Poslije rata odlazi u Istanbul, gdje u arhivu Vlade Turske narednih pet godina proučava prošlost Bosne prije i u okviru Osmanskog carstva, Bošnjaka, bogumila i pojedinaca značajnih za kulturnu i duhovnu prošlost domovine.
Jedan od tri najutjecajnije osobe u Turskoj u 20. stoljeću
Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u
Turskoj vratio akademski dignitet. U vrijeme kada su vjerske škole svih nivoa u Turskoj bile zatvorene, on počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.
Osnivanje katedre u Atatürkovoj prijestolnici Ankari iziskivalo je veliku hrabrost i napor budući da je u to vrijeme kroz vladavinu Atatürkove Narodne republikanske stranke dominirao sekularizam u Turskoj, a islam je stavljan u drugi plan.
Tajib Okić je kroz svoj akademski rad na univerzitetima u više turskih gradova (Ankara, Konya, İzmir, Erzurum) iza sebe ostavio respektabilno kadrovsko jezgro koje su činili njegovi
najbolji studenti koji su nastavili Okićev put. Jedan od njegovih učenika bio je i bivši predsjednik Diyaneta Mehmet Görmez, koji prilikom posjete Sarajevu redovno obilazi Tajibov mezar na Barama, što čine i brojne turske delegacije uz obilazak Kovača, odnosno mezara Alije Izetbegovića.
Muhamed Tajib Okić je umro 9. marta 1977. godine u Turskoj. Na vlastiti zahtjev, ukopan je u Sarajevu, na Gradskom groblju Bare.
Pred smrt je kazao: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa, molim vas ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.” Njegovoj dženazi u haremu Begove džamije, pored njegovih studenata, prisustvovao je i rahmetli Erbakan, što potvrđuje kasniju tezu mnogih analitičara da su upravo Okić, Erbakan (54. premijer Turske) i Turgut Özal (8. predsjednik Turske) tri najutjecajnije ličnosti u Turskoj u 20. stoljeću.
Veličinu Okićeva djela svjedoče i susreti Bošnjaka s turskom ulemom koja s ponosom ističe da je upravo Muhamed Tajib Okić bio njihov profesor.
Od velikog broja njegovih učenika izdvajaju se četverica koja su danas vrlo značajna imena u Turskoj, a koje je i sam Okić nazivao svojim sinovima zato što su pratili njegovu naučnu misao i djelovanje. To su prof. dr. Mehmed Said Hatiboğlu, prof. dr. Ismail Cerahhoğlu, prof. dr. Talat Koçyiğit i prof. dr. Süleyman Ateş.
Najveća Okićeva prednost i vrijednost bila je u tome što je pripadao muslimanskoj inteligenciji školovanoj u Evropi. S takvim znanjima i predispozicijama uspješno je u turskom društvu razbijao predrasude prema Zapadu.
On je uz dr. Smaila Balića bio jedan od kandidata za profesora na Islamskom teološkom fakultetu (danas FIN), ali tadašnje vlasti koje su bile više svjesne kvaliteta Okića nego Bošnjaci
tada (a nažalost i danas) su spriječile njegov povratak u Sarajevo.
Danas je u Turskoj gotovo nemoguće govoriti o islamu na akademskom nivou bez spominjanja Muhameda Tajiba Okića. Profesor Okić posjedovao je veoma bogatu biblioteku koja se danas čuva na Teološkom fakultetu u İzmiru.
Nije se ženio, ali se zato prema svojim studentima očinski odnosio. Njegovi studenti koji su postali profesori širom Turske i njegova djela od kojih brojna još čekaju na štampanje njegov
su trajni vakuf koji zadužuje današnje generacije bošnjačkih studenata da proučavaju i armiraju djelo Muhameda Tajiba Okića.
U Turskoj trenutno studira više stotina mladih Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Jedna grupa svršenika islamskih fakulteta u Turskoj upravo radi na prijevodu sabranih djela
Taiba Okića sa turskog na bosanski jezik, što je jedan od načina da se oduže svojoj domovini i državi u kojoj su studirali.
Mnogi su od njih Tursku odabrali zbog blizine, sigurnosti i kvalitete studija, ali i arapskog jezika. Studentima koji žele naučiti arapski jezik Turska pruža mogućnost da dio ili cijeli svoj
studij realiziraju na arapskom jeziku. Zbog dešavanja na Bliskom istoku nakon Arapskog proljeća i manjka sloboda Turska će još dugo biti najsigurnije mjesto za naše studente koji
žele studirati na arapskom jeziku.
Autor: Sanadin Voloder – Preporod, 2019.
(MiruhBosne)
