-Svjesni činjenice da se društveni procesi prije završene (izvršene) nacionalizacije ne mogu i ne smiju sagledavati iz vizure savremenosti i etnonacionalnih odnosa koji važe danas, umjesto klasičnih nacionalnih identitarnih pitanja ovdje iznutra propitujemo određene elemente drugih, sličnih identiteta, na primjeru bosanskih franjevaca Ambrože Matića i Augustina Miletića, koji su poznati po udžbenicima koje su izrađivali upravo u vrijeme početka razvoja modernog bh. školstva savremenijeg tipa (posebna školska zgrada, angažman svjetovnih učitelja, definiran plan i program nastave i slično).
Iako se i u evropskom i američkom kontekstu moderniji školski sistem kontekstualizira tek u prvim decenijama XIX vijeka, takvo što, u formalnom smislu, važi i za nas. Kao prva ili jedna od prvih obrazovnih ustanova modernijeg tipa kod nas uzima se osnovna škola u Tolisi kod Orašja, iz 1823. godine, u kojoj je fra Ambroža Matić svojevremeno i službovao.
Fra Ambrožu Matića ovdje prije svega uzimamo u obzir kao autora jednog od prvih svjetovnih školskih udžbenika kod nas, a koji direktno afirmišu nominaciju bosanski jezik, kao što je slučaj s Matićevim matematičkim priručnikom.
U Matićevo vrijeme je djelovao i fra Augustin Miletić, koji, baš kao i Matić, kao sastavljač udžbeničke školske literature u više navrata afirmira bosanski jezički identitet, direktno u kontekstu početaka razvoja modernijeg bosanskog školstva savremenijeg tipa, odnosno razvoja domaćeg odgojno-obrazovnog sistema uopće.
Rasprave o disperzivnom identitetu bosanskih franjevaca su široke i mnogo više obuhvatne nego što će nam to pružiti rasprava pokrenuta postavljenom temom, i ovdje, kako rekosmo,
nemamo namjeru usko vezati bosanske franjevce za neki savremeni nacionalni koncept, što ne znači da ipak nećemo ili ne možemo propitivati i neke srodne identitete, kao što je npr. izrazito
njegovani i postojani njihov rodoljubni, narodni ili jezički identitet, ne ulazeći pod svaku cijenu u potrebu dodatnog tumačenja, kontekstualiziranja, razvrstavanja, pripisivanja ili dodjeljivanja nekog dodatnog značenja svemu tome.
Zadržavajući se na jezičkom identitetu, govorimo li generalno o identitarnim pitanjima u srodnostima literarnog jezičkog izraza Hrvata i Bošnjaka u XVI,
XVII i XVIII vijeku, odnosno prije druge polovine XIX vijeka, suočavamo se s početnim problemom:
neki pisci koje danas uobičavamo zvati Hrvatima sami su se, koliko god bili i pristalice i nekih širih koncepcijskih društvenih stremljenja, naprosto počesto izjednačavali s bošnjaštvom, kako god mi to danas doživljavali. Naravno, govorimo ovdje i o onim bosanskim franjevcima koje, i pored najbolje namjere, ne možemo u identitarnom smislu odvojiti ni od bošnjaštva, ni od bosanskog jezika.
U kontekstu razvoja modernog školstva kod nas, odnosno u vezi sa samim počecima razvoja domaćeg školstva savremenijeg tipa, naročito je važno pratiti udžbeničku politiku i propitati statusna pitanja bosanskog jezika u konkretnim počecima uspostave modernog odgojno-obrazovnog sistema na bosanskom tlu. U novije vrijeme su aktualizirana saznanja o službenom bosanskom jeziku u bosanskoj osmanskoj administraciji, naročito u školstvu pred kraj osmanske vladavine, posebno u vrijeme uspostave Bosanskog vilajeta, pa i prije i kasnije;
čak i prije otvaranja Vilajetske štamparije i zvaničnog razvoja domaće udžbeničke politike (up. Papić, 1978; Solak 2014). No, ovdje govorimo o periodu prije zvaničnih osmanskih reformi tadašnjeg obrazovnog sistema, proučavajući domaću udžbeničku literaturu s početka XIX vijeka.
Nominacija bosanski jezik u Matićevim i Miletićevim udžbenicima
Fra Ambroža Matić je, prilikom svog službovanja u Tolisi i Kraljevoj Sutjesci, kao učitelj u tamošnjim
školama napisao udžbenik matematike Racsun za pervu i drugu godinu shkulsku, kao prijevod nekog od sličnih matematičkih udžbenika s kojima se Matić susretao tokom svoga školovanja u inostranstvu, pa tako na navedenom udžbeniku stoji: “iz latinskog’ u bosanski jezik prinese P. Ambroxa Mathich, reda s. Frane od obs. derxave bosanske misnik i shkula grammaticski ucsitelj”, s naznačenom godinom 1827. (v. Matić, 1827).
Potvrda da je Matićev predani rad i službovanje u ranom bosanskom školstvu bio pokretački motiv i za izradu udžbenika, uzimajući u obzir činjenicu da je na naslovnim stranicama svojih udžbenika Matić isticao upravo bosanski jezik, dovoljno govori o dodatnoj vrijednosti njegova rada.
Fra Ilija Starčević je dozvolom Husein-kapetana Gradaščevića 1823. pokrenuo u Tolisi kod Orašja školu (v. Baotić i dr.,
1973; Nedić, 2013; Dubravac, 2008), pa se morao snalaziti i za učitelje i za udžbenike:
… fra Iliji Starčeviću su u poslu poučavanja pomagali i njegovi kapelani. Osobito je vrijedan bio rad fra Ambroža Matića (Blaževac, 1795. – Garevac, 1849.), koji je bio oduševljen Starčevićevim prosvjetnim radom te je za vrijeme boravka u Tolisi (1823. – 1826.) napisao matematički priručnik za učenike Racsun za pervu i drugu godinu shkulsku iz latinskog u bosanski jezik … (istakao J. H.) (Nedić,2013: 145)
Iz dostupnih izvještaja postoje direktni podaci o tome šta je bio program prve bosanskohercegovačke škole modernog tipa, osnovne škole u Tolisi, osnovane već 1823. godine. Naravno, iako škola
modernog tipa, ipak je to bila škola vezana za vjersku instituciju i dosta skromna škola, ali za ondašnje uslove naročito važna, kao ipak jedna forma klasične škole, i sa svjetovnim predmetima, učiteljima i školskom zgradom (up. Dubravac, 2008). U školi se učilo najosnovnije: čitanje, pisanje, računanje i pjevanje.
Tačnije: “Šta se je učilo u ovoj školi zapisao nam je fra Martin Nedić u ‘Knjizi crkvenih
troškova’ na str. 205. On naime piše: ‘U istom učilištu (govori o toliškoj školi) podučava se štiti, pisat, računat, pjevat bosanskim jezikom svetu misu’.” (istakao J. H.) (Mijić, 1973: 23).
Naravno, u ranom periodu školstva nije ni bilo potrebe imenovanja nastavnog predmeta imenom maternjeg jezika jer se, jednostavno, učilo čitanje i pisanje, što naročito važi ako u datoj školi nemamo i neki strani jezik (pa se domaći jezik podrazumijeva). Međutim, bogosluženje na maternjem idiomu nije uvijek podrazumijevajuća stvar, i stoga
po prethodnom izvještaju imamo i direktno imenovanje jezika.
Slično, takvo je stanje i u korištenim zvaničnim udžbenicima, gdje se jezik već imenuje bosanskim, pa tako A. Matić u odnosu prema stranom jeziku svoj (naš) domaći idiom u više navrata
direktno imenuje bosanskim, bilo da je riječ o naslovnoj stranici, bilo unutar samog udžbenika:
…zatosam Racsun toliko u Ucsionici (shkulli) tomacsio, i pridavo, koliko na ocsitomu Izkushanju (Examine)iztomacsita od istiMladicha, pomljivo izizkivo, i videchi iz Pisma slabu pomoch, hasnu
i korist, pokraj slabog’ zdravlja, malloumnog’, i mallorazumnog’ Nauka moga, kogasam na onim stranama chuo, primio, i zafatio u istomu Racsunu, ussilovo se jesam recheni Racsun za vechu
lasnost, pomoch, i korist Mladexi bosanske, iz latinskog’ u nash bosanski Jezik, razdielivshiga u dvie godine shkulske, … (istakao J. H.) (Matić, 1827) (v. Sl. 1.)
Također, u nekoliko navrata Matić u svojim kazivanjima spominje mladiće bosanske, tj. bosansku omladinu kojoj su njegovi udžbenici namijenjeni, pa i jezik svojih đaka prirodno imenuje bosanskim. Inače, Matićevo dobro poznavanje latinskog dalo mu je za pravo da sastavi i jedan priručnik za učenje latinskog jezika, naslovljen kao Knjixica rucsna s’ upravam koristnim, i uveshtbanjem lasnim za mladiche latinski jezik ucseche, u bosanski izgovor sloxena, i na svitlost dana izdana, s navedenom 1832. godinom (v. Sl. 2). Zanimljivo je da poslije napisanog i prije potpisanog predgovora za ovaj udžbenik Matić navodi 1828. godinu, što će reći da je udžbenik napisan četiri godine ranije.
Sl. 2. Knjixica Rucsna (Matić, 1832)
U predgovoru Knjižici ručnoj Matić spominje kako su svi narodi koji su ljubitelji znanja i nauke, koji s velikom pažnjom po stranim državama svijeta nauku traže, imaju običaj nastojati takvo
znanje prenijeti u svoju domovinu, tako što će izraditi knjige svakojake vrste kojima će “iz drugi razlicsiti Jezika u svoj vlastiti prinositi, i s’takim pomljivim nacsinom koliko istoj Otacsbini,
toliko svoim mladichima vehoma koristni biti” (istakao J. H.) (Matić, 1832: 3). Inače, A. Matić u svojim tekstovima koristi izraze narod, domovina, kraljevstvo, otadžbina, država, a naročito je
interesantno da navodi kako je njegov rad, potaknut napretkom drugih naroda, usmjeren za, kako kaže: “mladicha moji Domorodaca napredak i vechu fajdu” (Matić, 1832: 4). Matićeva djelatnost, dakle, ima i izrazitu rodoljubnu crtu. No, pitane je da li identitarno (u smislu jezičke identifikacije) svu tu aktivnost u konačnici pripisati hrvatstvu, ili pak bošnjaštvu, šta god ono kao takvo podrazumijevalo.
Jedno od opravdanih mišljenja je da je i u narodnom i u jezičkom smislu nemoguće bosanske franjevce (koji to sami nisu činili) odvojiti od bošnjaštva
i bosanstva, koliko god se ono moglo utapati i u neki širi kontekst. Potvrdu za prethodnu tvrdnju imamo i u zapažanju da (je): “Idiom koji je izabran za osnovicu bosanske franjevačke književnosti,
imenovan kao ‘jezik slovinski kako se u Bosni govor’ ili čak ‘pravi i istiniti jezik bosanski’ (Nauk, 1611: 42)” (Nakaš, 2014: 259), po čemu možemo potpunu paralelu povući s onim danas. Jer, i danas
govorimo o naporednostima i posebnostima unutar šireg južnoslavenskog dijasistema, koje jesu takve da čuvaju i ono što je na širem planu jedinstveno, makar se izrazite različitosti očitovale na užem planu, pa ono što je “u staro (je) vrijeme bilo moguće definirati kao bosansko narječje ilirskoga jezika” (Nakaš, 2014: 259), danas je bosanski jezik unutar južnoslavenske međujezičke zajednice. Međutim, neće biti uputno jednu ili drugu užu naporednost, bilo da je riječ o sadašnjem ili o prošlom periodu, identificirati prvo sa širim kontekstom, s kojim se identificira i neka treća, prvoj ili drugoj srodna naporednost, da bismo je nakon toga identificirali kao bilo koju od njih i samo ne kao onu koja stvarno to jest, jer bi se time svaka naporednost izgubila u zajedničkoj cjelini i naporedne posebnosti time ne bi ni postojale.
Jasnije, sasvim je nepotrebno npr. bosanski jezički idiom u identifikaciji sa širim ilirskim naknadno mijenjati za, u širem ilirskom, njemu naporedni hrvatski, što ne sprječava neku njegovu identifikaciju po drugim vrstama srodnosti, religijskim na primjer. Ali, ove identitete ne bi trebalo miješati. To nam, uostalom, i u religijskom diskursu direktno pokazuje Matija Petar Karančić,
koji u predgovoru Svetom pismu (izdanom u jezik “slavno-ilirički, izgovora bosanskog”, v. Sl. 3.) kaže: “sluxiosamse Pravopisom, koi vlastitosti nasheg jezika a izgovoru Bosanskom najpodobnii
vidishe” (Katančić, 1831), jer upravo Katančić u istom tekstu navodi i Bošnjake kao i druge “Slavnoiliričke” narode. Pa s kojim od njih će identificirati bosanski jezički izraz ako ne s Bošnjacima kojespominje? U suprotnom, Katančićev “odabir” kao takav ne bi imao nikakvog smisla.
Zapravo, nije pogrešno tvrditi da je bosanski jezik u ono vrijeme bio sinonim za štokavštinu, što je potvrđeno u više navrata i u široj južnoslavenskoj literaturi.
Štokavština kao sinonim za standardni jezički izraz unutar južnoslavenskog dijasistema, direktno se poistovjećuje s bosanskim jezikom, ali upravo preko
toga i s njemu srodnim drugim jezičkim standardima. Međutim, to ne znači da će, u dosadašnjem “nedostatku” ili “nedostupnosti” podataka o pozitivnom statusu bosanskog jezika i u ranijim društvenim odnosima, što je, uostalom, bilo uzrokovano i nepovoljnim društveno-političkim odnosima prema Bosni, Bošnjacima i bosanskom jeziku (i po tome dosad dominantnom, izdvojenom javnom mnijenju), dakle, ipak ne znači da će biti moguće prihvatiti da značajne elemente tipične bosanske jezičke samosvojnosti i identiteta na bilo koji način trebamo ili možemo odroditi od Bosne, ili takoreći, razbosančiti. Naprotiv. Bosanski franjevci, naravno, nisu usamljena književnojezička pojava svoga doba. Uzmemo li u obzir ovdje i paralelan im krak starije bosanske literarne tradicije, bogatu bosansku arebičku (bosnevijsku ili alhamijado) književnost i pismenost, (u)vidjet ćemo da u oba slučaja imamo religijski obojenu literaturu, potpomognutu i bogatim korpusom literature s prosvjetnom namjenom, do direktne pro dukcije udžbeničke (školske) literature – a za sve to – i direktno na naslovnim stranicama i sporadično u širokom rasponu u različitim slojevima unutar takve građe – ističe se upravo termin bosanski jezik.
Augustin Miletić u svojoj knjizi Istomaçegne stvarí potribitii nauka karstjanskoga za uvíxbagne diczè, i çegliadi priprostitè u darxavi bosanskoj 1828. godine (v. Sl. 4.), objašnjavajući neka svoja grafijska rješenja u tadašnjoj latinici, navodi: “(…) jerbo svako chegliade, koje Bosanski Jezik posiduje, lasnochese iz iztoga govoregna ositit, kako se koja rich ima izgovarat, dok nauçi slovva sastavgliat, i riçi izgovarat” (istakao J. H.) (Miletić, 1828: 8).
Nešto ranije A. Miletić se osvrće direktno na udžbenike i na školstvo, kazavši: “Nit imamo Skula, ni Nauçiteglia ni Sctampe, ni naçina za çinit usctampat, dabi tko scto na naçin govoregna nashega
Bosanskoga perom i zabilioxio…” (istakao J. H.) (Miletić, 1828: 6), a narod o kojem govori i koga zastupa naziva Bošnjacima, po zapisanoj sintagmi
“A mi nevoglni Boscgnaczi”.
Interesantno je da Miletić latinicu kojom piše i za koju iznalazi rješenja kao da ne smatra svojom, odnosno ilirskom i slavenskom (što su također nazivi
jezika koje koristi), pa kaže: “Buduchise izgubila, i zabaczila stara vlastita slova nashega Illirickogh, iliti Slovinskog Jezika, usilovansam i u rukopisu, i u sctivegnu sluuxitise slovima latinskim, s’ kojim nije moguche nike rici nashega jezika upisat nestavivshi vishe slova zajedno” (Miletić, 1828: 6).
Također, određeni problem A. Miletić vidi u raznorodnosti u jeziku katolika na širem ilirskom ili slavenskom planu, pa kaže da se Slavonci, Dubrovčani i Dalmatini “ni u pisagnu, ni u izgovaragnu mnoghi rici neslaxuse, vech kakose komu bogle vidi, onako i pishe, i izgovara kakoje koi od svoji Roditeglia, i Mesctara naucio” (Miletić, 1828: 6), a Bošnjake
vidi kao odcijepljene od svih drugih naroda “iliričkih”.
No, posebno je važno uočiti da čak i unutar šireg bosanskog prostora Miletić raspoznaje određene jezičke (govorne) razlike (u Bosni, Posavini i Hercegovini), pa navodi da je nastojao “govorit, i pisat na nacin dame vas Puk nasc Bosanski, Posavski i Herzegovacki lasno moxe razumit (…)” (istakao J. H.) (Miletić, 1828: 7). Ako dodamo, tj. ponovimo da za naš “vas puk” i za svoj jezik A. Miletić kaže: “svako chegliade, koje Bosanski Jezik posiduje, lasnochese iz iztoga govoregna ositit, kako se koja rich ima izgovarat” (Miletić, 1828: 8), bit će jasno
da se pored unutarnjih i vanjskih određenih raznorodnosti i razlika upravo bosanski jezik u djelatnosti bosanskih franjevaca postavlja kao integrativni faktor. Naročito se identitarna jezička pitanja u bosanskom katoličkom školstvu najprije mogu sagledati i preko nekih malih, dodatnih detalja, kroz konkretne podatke koji jesu najprije “identitarne naravi” – a ovdje u kontekstu rastrzanosti između onog što je stvarno bosansko (ukorijenjeno u domaćem tlu) i onog što je mogući širi kontekst, slaveno-ilirski, općeslavenski, hrvatski ili srpski. Tako, kada npr. bosanski franjevci nekada za bukvicu koriste i pridjev srpski ili srpsko-bosanski za nominaciju ćiriličnih slova (koja su se u starije vrijeme dominantno koristila i u Bosni i u Srbiji), to bi moglo navesti istraživača da ih svrsta u konkretan srpski kontekst, a kada koriste nominaciju ilirski istraživači ih preko ilirskog pokreta svrstavaju u konkretan hrvatski kontekst. Međutim, u oba slučaja, sasvim jasno i očito, franjevci ipak ostaju svoji – bosanski.
Izvor: Izvod iz naučnog rada ‘Zvanični bosanski jezik u počecima bh. školstva: bošnjaštvo i bosanski jezik u
udžbenicima bosanskih franjevaca Ambrože Matića i Augustina Miletića‘ , autora Jasmina Hodžića.
(MiruhBosne)
