“Bio sam jedan od najvažnijih članova udruženog zločinačkog poduhvata… imao sam kontrolu nad HVO-om i vojnom policijom… Moja osobna odgovornost je neupitna.”Te rečenice, jednom izrečene, ne mogu se povući. One će stajati uz sve buduće pokušaje negiranja UZP-a. Svaki revizionist koji kaže da “nije bilo zločina”, da je “Herceg-Bosna bila obrana”, sada mora proći kroz sito Stojićevih riječi, koje ruše taj mit.“
Ratni zločinac Bruno Stojić od juče je na slobodi. Nešto kasnije ću o (ne)etičnosti samog čina njegovog izalaska iz zatvora.
Prije toga podsjećanje: Iz zatvora u Grazu, nakon izdržane kazne od devetnaest godina, otići će Bruno Stojić u Zagreb, možda u udobnost doma i tišinu zaborava.
Vijest je “mekana”, kako bi rekli urednici — provukla se bez pompe, bez reakcija, bez ozbiljnih analiza. Ali ona bi morala odjeknuti u svakoj pravnoj, povijesnoj i političkoj sferi prije svega Bosne i Hercegovine, jer nije svaki dan i nije tako često da jedan od ključnih arhitekata udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) otvoreno i javno prizna ono što je onomad priznao Stojić.
Citiram: “Osuđen sam potpuno ispravno, bio sam važan sudionik UZP-a i odgovoran sam za ratne zločine.”
I prije no što uđem u sam meritum stvari, hajde da razjasnimo nešto:
Zločinac ostaje zločinac
Postoji jedna civilizacijska konstanta: zločin ne zastarijeva, a zločinac ne postaje “bivši”. Nikada! Možete odležati kaznu, ali ne možete odležati moralnu težinu onoga što ste počinili. Kazna može isteći, ali etiketa ratnog zločinca ostaje za života i nakon njega.posthumno, jer ne proizlazi iz vremenskog trajanja kazne, nego iz čina samog — iz ubistava, silovanja, deportacija, logora ili opsade. Ili udruženog zločinačkog poduhvata u Stojićevom slučaju.
Bruno Stojić se može, velim, vratiti u Zagreb, ali njegovo ime neće nikada moći napustiti Mostar, Heliodrom, Dretelj, Gabelu, Ljubuški… Njegov dosje, njegov potpis na dokumentima, njegove naredbe, ostaju dio arhitekture zločinačke mašinerije koja je od Mostara do Stoca i Čapljine planirala i provodila etničko čišćenje. To je bio i ostao udruženi zločinački poduhvat. I nema “bivšeg” u tom kontekstu. Nema “rehabilitacije” za zločin nad ljudskošću.
Građanima ne treba priznanje
Druga stvar, Bosanci i Hercegovci, posebno preživjeli logoraši i porodice ubijenih, ne trebaju Brunu Stojića da im kaže da je postojao UZP. Oni to znaju. Znaju jer su u njemu živjeli, jer su ga preživjeli, jer su bili njegovi taoci, jer se sjećaju onih koji nisu preživjeli.
Njima ne trebaju ni sudske kvalifikacije, ni potpisana pisma, ni advokatske formulacije. Znaju što znači kad ti neko otme kuću, kad ti dijete završi u logoru, kad grad granatiraju mjesecima jer si “nepoželjan” kad izvrše masove zločine i zatru čitave porodice. Znaju šta znači kad vojnici HVO-a odvode muškarce u Dretelj, žene u Heliodrom, starce u Gabelu.
Oni su već davno pročitali presudu “Prlić i ostali” — i to ne kao suhoparnu zbirku pravnih termina, nego kao autobiografiju sopstvenog preživljavanja. Dakle, njima Stojićevo priznanje nije potrebno kao moralni lijek.
Pa kome je onda potrebno?
Potrebno je pravnicima, povjesničarima, naučnicima, da bi se istina ugradila u fundamentalne, činjenične stubove znanja i ostala neoboriva.
Priznanje koje ima historijsku težinu
Zato je njegovo priznanje važno. Ne zbog njega. Ne zbog žrtava koje su već platile cijenu njegove politike. Nego zbog istine koja mora imati dokument i javno priznanje aktera i arhitekata.
Jer Stojićeve rečenice nisu tek dio privatnog pisma. To su sada službeni dokumenti međunarodnog pravosuđa. On je, crno na bijelo, priznao:
“Bio sam jedan od najvažnijih članova udruženog zločinačkog poduhvata… imao sam kontrolu nad HVO-om i vojnom policijom… Moja osobna odgovornost je neupitna.”
Te rečenice, jednom izrečene, ne mogu se povući. One će stajati uz sve buduće pokušaje negiranja UZP-a. Svaki revizionist koji kaže da “nije bilo zločina”, da je “Herceg-Bosna bila obrana”, sada mora proći kroz sito Stojićevih riječi, koje ruše taj mit.
Zato njegovo priznanje nije samo moralni čin, a i ne želim licitirati da li je uopšte išta tu moralno — to je prije svega pravni presedan. To je svjedočanstvo jednog zločinca o sistemu koji je sprovodio. To je, zapravo, potvrda da UZP nije izmišljotina Haaga, nego koncept koji su osmislili, sproveli i kasnije – kad su poraženi – priznali i sami njegovi protagonisti.
Zločin ima arhitekte i izvođače
Stojić nije bio puki “izvođač radova”. On je bio arhitekta. Bio je ministar odbrane takozvane Herceg-Bosne, figura koja je kontrolisala vojsku, policiju, logore i zatočeničke centre. Bio je spona između HVO-a i Vlade, karika između Zagreba i Mostara.
Njegova je funkcija bila ključna za realizaciju plana stvaranja etnički čistog hrvatskog entiteta. Taj plan nije bio spontan, nije bio lokalni incident, nije bio “ratna greška”. Bio je projekt. Planiran, strukturiran, koordiniran — s političkim, vojnim i logističkim ciljevima.
Kad Stojić priznaje da je znao za zločine, da je imao ovlasti da ih spriječi, a nije, to znači da se lanac komandne odgovornosti zatvara. Nema više izgovora, “nisam znao”, nema “pojedinačnih ekscesa”. Ima sistem. Ima plan. Ima dokaz.
Zapisano u nauci, ne samo u presudi
Pravna nauka će sada moći citirati ne samo presude nego i priznanja. Povijesna nauka će imati izvorni dokument, direktnu ispovijest jednog čovjeka koji je bio na vrhu piramide zla. Politološka nauka će analizirati mehanizme moći, ideologije i kolektivne racionalizacije koje su dovele do UZP-a.
To je važnost ovog trenutka: ne moralna, nego epistemološka. Stojićev tekst je svjedočenje jednog sistema koji je, nažalost, proizveo mnogo više od samo jednog zločinca. On je potvrda da zlo ima strukturu, da ne nastaje samo iz “ratnog osvetničkog ludila”, nego iz odluka, sastanaka, dokumenata, naredbi. I da su te odluke donosili živi ljudi na pozciji moći, ne samomisleći mitovi, ne duhovi prošlosti.
Zašto je ovo važno za budućnost?
Zato je i pitanje budućnosti direktno vezano uz ovo priznanje. Jer ako se jednom pravosnažno utvrdi – i potom i priznaje – da je postojao UZP, onda nema više moralnog ni zakonskog osnova da se njegovim akterima dižu spomenici, da im se u Mostaru organizuju mise, da se po njima nazivaju ulice. Naravno i to se zna, ali nas, eto, stvarnost demantuje na svakom ćošku, da ne kažem iza svakog spomenika.
Formalno-logički, nema više prostora za one koji na Dan presude drže transparente “Heroji, a ne zločinci”. Jer sami “heroji” su priznali da jesu zločinci. Dakle, nema prostora za polemiku. Samo za suočavanje.
U društvu koje poštuje činjenice, priznanje Brune Stojića bi bilo tačka preokreta — trenutak kad se mit urušava pod teretom samoizrečene istine. Ali u našem društvu, to će proći tiho, gotovo nezapaženo. Kao da nije važno. A jeste. Jer to je dokaz da se istina ne može vječno poricati.
Pokajanje i kazna
Može se, naravno, raspravljati o tome da li je njegovo kajanje iskreno. Da li je to čin savjesti ili tek proceduralna nužnost za prijevremeno puštanje. Možda je oboje. Ali čak i ako je iznuđeno, ono je pravno relevantno. Svaka riječ zapisana pred sudom, svaki iskaz koji priznaje planiranje i provođenje zločina, dio je kolektivne dokumentacije svijeta protiv zaborava.
Ako je kajanje iskreno — neka bude opomena. Ako nije — neka barem bude povijesni dokaz.
Stojić je napisao:
“Možda mi je trebalo neko vrijeme da to u potpunosti prihvatim, ali sada to zasigurno prihvatam upravo na takav način.”
Te riječi bi u svakoj normalnoj državi bile predmet akademske i javne rasprave. U Bosni i Hercegovini, one će najvjerovatnije ostati tek fusnota. A upravo bi one morale biti centralna lekcija svake škole, svake učionice, svakog udžbenika koji govori o ratu, pogotovo o ratnim zločincima.
Kad zločinac govori istinu
Paradoksalno, danas istinu o UZP-u ne izgovaraju političari, oni ponajmanje, ne profesori, ne crkveni velikodostojnici — nego upravo glavni akteri zločinci iz zatvora. I to je možda najteži oblik moralne lekcije koju ovo društvo može dobiti.
Jer dok iz udobnih kabineta hrvatski zvaničnici i dalje tvrde da “Herceg-Bosna nije bila zločinačka tvorevina”, njihov bivši ministar odbrane im zapravo oduzima argument. Svojim priznanjem, Bruno Stojić ruši ono što politički vrh HDZ-a sa obje strane granice već tri decenije pokušava izgraditi: lažnu sliku o “obrambenom ratu” bez agresije, o “simbolima ponosa” bez žrtava.
Zato je njegovo svjedočenje dragocjeno — ne zato što pere njega, nego zato što razotkriva sistem. Jer, ako ijedan zločinac ima snage reći istinu, onda više niko nema izgovor da šuti.
Dokument protiv zaborava
Ova kolumna nije o Bruni Stojiću. Ona je o istini. O činjenici da je jedan od ključnih aktera UZP-a, nakon decenija šutnje i poricanja, kazao stvari koje ruše cijelu konstrukciju revizionizma.
To je, dakle, više od vijesti o puštanju iz zatvora. To je podsjetnik da istina uvijek pronađe svoj put – čak i kroz riječi zločinca.
I zato je važno: jer u vremenu kad se na zločince gleda kao na “žrtve montiranih političkih procesa”, a na žrtve kao na “kolateralnu štetu”, svaka javno izgovorena istina o UZP-u vrijedi kao presuda protiv zaborava.
Bruno Stojić je prije tri godine priznao ono što mnogi i dalje pokušavaju negirati. Time je, paradoksalno, učinio više za istinu nego većina balkanskih političara zajedno. A ta istina, jednom izrečena, postaje svjedočanstvo — i nema zakona, ni politike, ni ideologije koja je može poništiti.
Ponavlajm, to ne umanjuje niti njegovu odgovornosti, niti fakat da je “dovijeka i nakon vijeka“ Bruno Stojić ratni zločinac!
