Cazin: Ulica za prvog pilota Armije Bosne i Hercegovine

Samir Beganović, jedan od prve dvojice ratnih pilota Armije BiH (pored Edvina Iftića), ipak nije zaboravljen. Iako se nerijetko čini da je tako. Članovi udruženja RVI-paraplegičara USK-a uputili su gradonačelniku Cazina mr. Nerminu Ogreševiću inicijativu za imenovanje jedne ulice u Cazinu ulicom 1. pilota Samira Beganovića. Riječ je o dijelu ulice na potezu od raskrsnice kod OŠ Cazin 1 do raskrsnice kod TC Ljiljan, piše Oslobođenje.

Moj brat

Samirov brat Enes je bio vidno potresen dok nam je govorio o ovome: “Mislio sam da se moga Samira niko više ne sjeća, a, eto, nije tako. Posebno mi je drago što je inicijativa potekla od udruženja RVI-paraplegičara, koji dobro znaju kakvu je žrtvu podnio moj brat”, kazuje Enes.

Inicijativa je upućena ne samo gradonačelniku Ogreševiću nego i Gradskom vijeću Cazina.

“Mi, cazinska članica udruženja RVI-paraplegičara USK-a, kao predlagači, smatramo da je naš zahtjev opravdan jer je naš sugrađanin rahmetli pilot Samir Beganović dao neizmjeran doprinos u odbrani BiH i Cazinske krajine”, stoji u obrazloženju, koje su potpisali predsjednik Alaga Pašić i dopredsjednik Dejan Samardžić.

Samir Beganović je stradao 1. augusta 1994. godine kada je ukrajinski avion AN 26, kojim je on pilotirao, oboren na rejonu Plitvičkih jezera. Samir je ukrajinskoj posadi trebalo da pokaže tamošnje vazdušne puteve.

Beganoviću ovo nije bilo prvi put da za odbranu Bihaćkog okruga, i cijele BiH, avionom prevozi oružje. Sletjeli su na aerodrom Ćoralići, a pogođeni su vraćajući se nakon uspješno obavljena ratna zadatka. U avionu se, inače, nalazio i hrvatski državljanin Nikša Župa, trgovac oružjem, predratni direktor Splitskog pozorišta.

Nakon pada aviona, pogođenog projektilom jedinica tzv. SAO Krajine, pripadnici ove SAO su poslije nekoliko dana sakupili dijelove tijela, koji su stručno pregledani, i stavljeni u jedan kovčeg od šest kilograma. To je za Oslobođenje potvrdila i doktorica koja je radila taj posao, ali i pripadnik tzv. SAO Krajine koji se bavio pronalaskom nestalih, Savo Štrbac.

SAMIR I EDVIN

Ručni prtljag za Kijev

Štrbac nam je rekao i to da je kovčeg bio zakopan u jedno beogradsko groblje, i da je po njega poslije došao neimenovani ukrajinski diplomata, zato što su porodice ukrajinske posade vršile pritisak na ukrajinsku vladu da im vrate najmilije. Makar i mrtve, makar i njihove dijelove. Tako je, kao ručni prtljag, kovčeg avionom odnijet u Ukrajinu i, prema tvrdnjama Štrpca, zakopan u kijevskom groblju.

Enes Beganović je, a o čemu je Oslobođenje redovno izvještavalo, više godina vodio veliku bitku, pokušavajući natjerati nadležne u BiH da dođu makar do dijela istine o sudbini prvog ratnog bh. pilota. I makar do jedne njegove kosti.

Jedino do čega se uspjelo jeste to da su se prije nekoliko godina, kod olupina tog aviona, uništenih vremenom i ljudskom nebrigom, okupili predstavnici bh. i hrvatskih vlasti, kao i ukrajinske ambasade, i slikali.

Dato je, naravno, i prisutnom Enesu mnogo obećanja, ali su roditelji Samira Beganovića otišli sa ovog svijeta ne dočekavši da saznaju da li su dijelovi njihovog sina dospjeli do Kijeva. Ni sada se to ne zna.

Samirovu porodicu naročito boli to što se čak pokušalo sakriti da je Samir, zajedno s Edvinom Iftićem (koji takođe više nije živ) napravio prvi ratni let, na području na kojem je tada u nebo pucalo nekoliko vojski.

“Pričao mi je Samir da su uvijek morali letjeti noću i uvijek nisko, pa su mogli biti pogođeni i automatskom puškom. Tog kobnog dana nije bila njegova smjena, ali ga je kolega zamolio da se zamijene, a on nikoga nije mogao odbiti”, priča nam Enes Beganović, čiji je brat Samir nosilac Srebrenog štita, posthumno, i zlatne pilotske značke, posthumno, ali porodica Beganović je ostala velikim dijelom usamljena u svojoj velikoj želji da njihov Samir ima i svoj grob.

Kao i porodica Nikše Župe, o čemu nam je svjedočio njegov sin.

Sada će možda Samir Beganović, umjesto groba, imati svoju ulicu.