Zajedničke egipatsko-pakistanske vojne vježbe koje su trenutno u toku u toj južnoazijskoj zemlji nisu bez presedana.
Ali dvosedmične vježbe koje okupljaju specijalne borbene snage dolaze u trenutku kada se Pakistan, Egipat, Turska i Saudijska Arabija približavaju rastućem sigurnosnom savezu.
Kvartet zemalja je posljednjih mjeseci poduzeo niz koraka kako bi koordinirao hitna pitanja sigurnosti i odbrane, uključujući i intenziviranje kontakata i sastanaka na visokom nivou, strateško usklađivanje koje je prvobitno potaknuto izraelskim zračnim napadima na Dohu, Katar, u septembru 2025. godine.
Taj napad, kažu analitičari, proširio je granice regionalne prijetnje koju predstavlja Izrael, istovremeno postavljajući pitanja o pouzdanosti vanjskih garanta sigurnosti.
“Ubrzo nakon tih napada, arapske države, posebno u regiji Perzijskog zaljeva, shvatile su da nikada neće biti imune na izraelske napade”, rekao je za The New Arab Islam Mansi, nezavisni egipatski politički analitičar.
Kao rezultat toga, izraelska agresija protiv glavnog saveznika koji nije član NATO-a, a koji je u to vrijeme posredovao u prekidu vatre u Gazi, navela je regionalne države da preispitaju svoje sigurnosne računice.
Zajednički obrambeni pakt između Saudijske Arabije i Pakistana i strateško obrambeno partnerstvo između Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Indije bili su direktna posljedica.
Američko-izraelski rat protiv Irana, pokrenut 28. februara, doveo je do dodatnih promjena u strateškom razmišljanju ključnih regionalnih prijestolnica, koje sukob vide kao posljednju stanicu na izraelskom putu ka uspostavljanju vojne hegemonije na Bliskom istoku.
De facto aneksija Zapadne obale, zajedno s pozivima na ponovno uspostavljanje izraelskih naselja u Gazi i upadima doseljenika u Liban i Siriju, također su potaknuli strahove od teritorijalnog ekspanzionizma pod vizijom “Velikog Izraela”, koju je i sam Netanyahu podržao prošle godine.
Posljedice rata u Iranu
Rat protiv Irana je oštro pokazao koliko je Izrael spreman vojno ići kako bi postigao svoje ciljeve.
U tom procesu, cijeli Bliski istok je držan kao talac, a posebno zemlje Perzijskog zaliva, pretrpjele su ogromne ekonomske gubitke usred iranskih napada, što je uništilo sliku stabilnosti i rasta pažljivo razvijanu decenijama.
Rat je također poremetio cijelu globalnu ekonomiju, uzrokujući nagli rast cijena nafte i ugrožavajući međunarodne lance snabdijevanja.
Analitičari kažu da je ovo naglasilo potrebu da regionalne sile stabilizuju regionalnu sigurnost i zaštite od budućih prijetnji.
“Regionalne države, posebno one velike, ne mogu mirno posmatrati kako se regionalna sigurnost ugrožava zbog zadovoljstva nekih radikala koji žele promijeniti regionalne mape i oblikovati regionalni sistem kako bi odgovarao njihovim najluđim snovima”, rekao je saudijski politički analitičar Omar Saif.
U razgovoru za TNA , dodao je da bi savez između Pakistana, Egipta, Turske i Saudijske Arabije imao svoju jedinstvenu stratešku težinu s obzirom na njihove različite sposobnosti.
“Isti savez može zakočiti regionalne ambicije Izraela”, rekao je Saif.
Sastanak ministara vanjskih poslova mlade četvorke 17. aprila na marginama Diplomatskog foruma u Antaliji u Turskoj bio je samo posljednji u nizu sastanaka između njih posljednjih mjeseci, uključujući i sastanke tokom rata SAD-a i Izraela protiv Irana.
Nakon razgovora, egipatski ministar vanjskih poslova Badr Abdelatty izjavio je da njegova zemlja sarađuje sa svoja tri druga partnera na stvaranju poslijeratnih regionalnih sigurnosnih aranžmana. Četiri države su već odigrale ključnu ulogu u otvaranju puta za prekid vatre koji je posredovao Pakistan.
Regionalna neizvjesnost
Ovi napori Islamabada, Kaira, Ankare i Rijada ukorijenjeni su u općem osjećaju neizvjesnosti u pogledu putanje izraelskih ambicija u regiji.
Pored rata na više frontova od 2023. godine, nekoliko izraelskih zvaničnika ponovilo je razgovore o novoj “turskoj prijetnji” , dok je Netanyahu u februaru iznio planove za formiranje regionalne koalicije protiv “radikalnih šiitskih i sunitskih osovina” na Bliskom istoku.
Tiho usklađivanje “islamskog kvarteta” dovelo bi do značajnog bloka moći sa ukupnom populacijom od 500 miliona ljudi i BDP-om od 3,87 biliona dolara , pored vojne moći i ključnih geostrateških resursa.
“Takav savez bi uveo ravnotežu snaga koja je regiji prijeko potrebna”, rekao je Mansi.
“Udruživanjem snaga, četiri države će poslati poruku da neće dozvoliti Izraelu da kopira iransku avanturu bilo gdje drugdje u regionu.”
Izazovi ostaju
Ipak, postojali bi i ključni izazovi u praktičnom sprovođenju bilo kakvog strateškog usklađivanja četiri države.
Prije rata s Iranom, članovi potencijalnog saveza su tek nedavno zakopali vlastite razlike nakon godina diplomatskih tenzija.
Usred promjenjive političke, ekonomske i sigurnosne situacije, Turska i Egipat su 2024. godine okončali decenijski razdor, što je obilježila posjeta predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Kairu na visokom nivou.
U međuvremenu, veze između Ankare i Rijada bile su zategnute od 2018. godine zbog ubistva novinara Jamala Khashoggija, prije nego što su počeli popravljati odnose 2022. godine.
Četiri zemlje također imaju svoje bilateralne vojne obaveze, posebno Saudijska Arabija i Egipat, koji imaju dugogodišnje strateško partnerstvo sa SAD-om.
Pakistansko balansiranje u suočavanju s iranskim napadima na Saudijsku Arabiju također je pokazalo složenost i ograničenja obrambenog sporazuma koji su dvije zemlje potpisale prošle godine.
Nadalje, stručnjaci kažu da je važan dio proračuna o mogućem bloku i pitanje da li bi SAD dozvolile četirima zemljama da iniciraju formalni savez koji inherentno djeluje kao izazov Izraelu.
Međutim, turski politički analitičar Firas Ridvan Oglu rekao je da bi potencijalna koalicija stvorila važnu ravnotežu snaga u regiji koja bi posljedično mogla služiti interesima SAD-a.
„Uostalom, Washington želi izbjeći izbijanje još jednog regionalnog rata“, rekao je Ridvan Oglu za TNA .
“Stvaranjem mehanizma za unapređenje njihove strateške i sigurnosne koordinacije, četiri države će spriječiti takav rat, što će na kraju spasiti regionalnu sigurnost i stabilnost suočeni s prijetnjama koje predstavlja regionalna politika Izraela.”
