Dejan Muhamedagić: Pismo daidži iz Beča

Dejan Muhamedagić: Pismo daidži iz Beča

Dragi moj daidža!

Nekako ti naši telefonski razgovori uvijek završe u ofsajdu, da se izrazim fudbalskim rječnikom. Probaću sad na ovaj način da nam poboljšam komunikaciju. Znam da se ti jako brineš i da misliš da je sve što radim suludo. Ali, da krenem sad odnekud, recimo od Beča i Austrije. Meni nikad nije odgovarao njihov mentalitet niti običaji, niti način na koji obavljaju poslove ili provode svoje slobodno vrijeme. Švabo je to! Ima izuzetaka, ali ja ne želim da živim s izuzecima. I ti izuzeci se ne mogu potpuno otrgnuti od tog “austrijanizma”. Okreni, obrni, džaba je koprcati se jer spasa nema. Nema rahatluka! A kakav mi je to život bez rahatluka?!

Meni je u Bosni dobro jer imam tebe i sve vas: ujnu, Bracu, Ildesu, Dijanu, Selu… da ne nabrajam jer tu su, bogami, i komšije. Meni je ćeif sa Salkom razmijeniti koju na mostiću preko jaruge ili… ma, ćeif mi je jednostavno stajati i promatrati one naše kuće i bosansko nebo i… opet da ne nabrajam: Krajina je mjesto za mene, i Samardžići su mjesto za mene, meni su i te naše muke i naporne i slatke, jer se možemo požaliti jedan drugome i jer ima uvijek mjesta za šalu i za pokoju doskočicu. Ukratko, ja se s našim ljudima daleko bolje razumijem nego s bilo kim drugim, bili to Austrijanci, Francuzi, Amerikanci, ili šta ti ja znam ko. I naši ljudi, uprkos svemu, uglavnom imaju dobru narav, čak i kada izgleda da nije tako, do nje se uz sasvim malo napora može doprijeti, sa samo malo dobre volje, a ja dobre volje imam napretek.

Večeras sam skinuo svoje ime s vrata jer se ovdje više ne osjećam sigurno. Ne želim te ružnim detaljima zasipati, ali moje ime je ovdje pogrešno, i to s dvije strane. Meni ovdje više nema mjesta, i tačka. To bi trebalo i vi da možete shvatiti. To je i tata učinio negdje 1992. godine.

Eto, dragi moj daidža, ne znam šta bih ti više pisao, imalo bi se još mnogo toga reći, ali ovo moje pisanije je već predugačko. Radi se jednostavno o osnovnom egzistencijalnom strahu, i to se mora razumjeti.

Izvor: urbanmagazin.ba

Previous Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin: Godišnjica rođenja Meše Selimovića
Next Dani vakufa: Svečano otvoren Islamski centar "Sultan Ahmed" u Zenici

You might also like

RIJEČ

Ivica Đikić: Hrvatska se treba suočiti s onim to je napravila tokom rata u Bosni i Hercegovini

Jesu li posljednje izjave predsjednice Republike Hrvatske dovele do ugroženosti odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske, za Fokus je komentirao istaknuti regionalni scenarist, pisac i novinar Ivica Đikić. Smatra da

RIJEČ

Bursać: Trivićev hljeb sa sedam genocidnih kora

Pročitali ste to sigurno, vlasnik pekare “Manja” i predsjednik Unije poslodavaca bh. entiteta Republika Srpska Saša Trivić na društvenoj mreži X (nekadašnji Twitter), u sred neke rasprave, napisao je mrtav-hladan,

RIJEČ

Kisić o genocidu u Srebrenici: Zločin bio u cilju određene ideologije – “velikosrpske”

  Izabela Kisić iz Helsinškog odbora kaže da se u Srbiji zamagljuju činjenice o Srebrenici. “Srpske elite su učestvovale u tom zločinu, nije riječ samo o neposrednim izvršiocima, riječ je