… u Bosni, gdje je i nosilac državne vlasti pristao bio uz ovu sljedbu, gdje se pače i biskup k njoj odmetnuo. Nemože indi biti sumnje, da je Reinerova „ecclesia Sclavoniae“ ona ista crkva patarenska, koja se u domaćih spomenicih piše „црьква босаньска“, i koja je imala jednako nutarnje ustrojstvo kao što ostale crkve ove sekte.
O tom ustrojstvu progovorit ćemo obširnije u drugom dielu; ovdje budi dovoljno napomenuti, da je na čelu crkve bosanske stajao епископь inače дѣд. Od patarenskih biskupa u Bosni izrično su nam do sada poznata samo tri iz XIV i XV stoljeća, naime Miroslav (1305), Radomjer (1404) i Miloј (1446).
Imamo još drugo svjedočanstvo, iz kojega se vidi, da je „ecclesia Sclavoniae“ bila na zapadu u trećem desetku ovoga stoljeća ne samo poznata, nego i onolika ugleda, kakav se prošloga vijeka davao bugarskoj. Iz pisma naime, koje je Konrad, papin u južnoj Francezkoj poslanik, god. 1223 pisao arcibiskupu rothomažkomu, doznajemo: da je tada među francezke Kathare bio došao „heresiarcha, koga heretici Albigesi zovu svojim papom, a koji stanuje u podkrajevih Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, na medji Ugarske. Kod njega se stiču heretici Albigesi, da jim na pitanja odgovori. Namjestnik onoga antipape Bartol, biskup heretikâ, rodom iz Carcassonne, izkazav mu štovanje zlosretno dade mu sjelo i mjesto u selu, koje se Porlos zove, a on se prenese u toloske strane.“
Po opisu granica one zemlje, iz koje dodje taj biskup heretički, koga su Kathari francezki štovali kano svoga papu t. j. glavu crkve, ne može biti sumnje, da to bijaše Bosna. Papin poslanik utvrdjuje svoje izvješće ovimi riečmi:
„evo govorimo, što vidjesmo, a svjedočimo, što znamo.“ Ako se njegove rieči i neimadu u tom smislu uzeti, kano da je, nalik na ustrojstvo kat. crkve, biskup bosanski bio svim Katharom i Patarenom glava crkve: to leži u njih jamačno ovaj smisao, da su oni na zapadu u načelniku crkve bosanske štovali starješinu one crkve, koja je najbliža vrelu njihove vjere, iztičuću na balkanskom poluotoku, te s toga ovu vjeru najčistije sačuvala.
Ako k tomu ovu viest papina poslanika u sklad dovedemo sa sgodami onih godina u Bosni, koje smo na svojem mjestu izpripoviedali: onda neće nam se činiti nevjerovatna.
Znamo naime, da je rimska stolica god. 1221 izaslala u Bosnu Akoncia i da je ovaj sliedeće godine u Bosni po riečih ljetopisca „mnogo vremena radio oko iztrebljenja heretikâ“. Ovom je prigodom imao biskup bosanskih Patarena otići iz zemlje i prieći k jednovjercem u južnu Francezku, gdje je o njem papin poslanik Konrad dočuo i o tom god. 1223 svoga brata obavjestio. Ovomu bosanskomu biskupu imao biti nasljednikom po svoj prilici onaj patarenski biskup, koga drugi papin poslanik kard. Jakov poslije deset godina u Bosni zateče.
Ova dva svjedočanstva zapadnih pisaca, biskupa Konrada i dominikana Reinera, potvrdjuju dakle jasno, da je bosanska crkva patarenska već u trećem desetku XIII stoljeća spadala u sustav bogomilskih, patarenskih i katarskih crkava.
Nije nam poznato, gdje bijaše stolica biskupije patarenske u Bosni. U jednom pismu епискѡпа црькве босаньске od god. 1404 kaže se: „писано є в господини єпископа на минкѣ“. Ovomu imenu nalazimo sada u Bosni srodna: Jenjić, podružnica vidovičke parokije, i Janja, rieka i varoš kod Drine. Ova su mjesta u sjevero-iztočnom kutu Bosne, koj čini Sava i Drina, u njekadanjoj pokrajini Soli. Osim ovih nalazim Janj priedjel u jezerskoj nahiji, i janinsku rieku, koja onuda teče u Plivu, te se s ovom izlieva u Jezero. Ovaj priedjel leži izmedju Jajca i Glamoča, u južnozapadnoj Bosni. Ovdje su po mojem sudu bili oni „Janici“, na kojih je ono pismo „u gospodina episkupa pisano“, jer je u priedjelih Bosne, bližih k Humu i Dalmaciji, paterenstvo sveudilj silnije i jače bilo. U onom dielu Bosne bijaše po svoj prilici stolica „episkupa crkve bosanske“; je da li upravo „na Jenjićih“, to se nemože bez prigovora odsjeći. – piše Franjo Rački, ‘Bogumili i Patareni’, 1869.
(MiruhBosne)
