Dinko Gruhonjić: Školski čas Fate Orlović

Dinko Gruhonjić: Školski čas Fate Orlović

Hej, mladi ljudi iz “srpskoga sveta”, da li ste nekada bili u Konjević Polju i vidjeli kako izgleda? Ako vas je put nanosio ka Sarajevu, onom džadom “preko Romanije”, prošli ste kroz to mjesto. I danas izgleda jezivo. Pa ste možda okrenuli glavu na drugu stranu i zagledali se u budućnost, jer “ko će slušat’ tuđu muku…” Pa ste previdjeli crkvu koju je teško ne primijetiti. Ta “crkva” je podignuta na imanju Fate Orlović, iz tog istog Konjević Polja pored Bratunca a u blizini Srebrenice, kojoj su koljači Vojske Republike srpske uz asistiranje Srbije pobili više od 20 članova porodice u genocidu. Ubili su joj i muža, Šaćira Orlovića. Odveli su ga na njene oči i nikada ga više nije vidjela. Sedam godina kasnije, pronađeni su i ukopani njegovi posmrtni ostaci. Muža i veći dio familije su, dakle, pobili. Fatu i sedmero djece su protjerali. Ali, i to im je bilo malo.

Kada se Fata Orlović vratila iz izbjeglištva godine 2000. u svom je dvorištu, tik uz tragove srušene kuće,  imala šta da vidi: Srpska je pravoslavna crkva izgradila svoju “bogomolju”. Od tada pa evo do prekjuče trajala je njena borba da se taj objekat sruši. Em je nelegalan, em je duboko amoralan, da budemo potpuno precizni, on je naprosto bio – odvratan.

Količina šikaniranja kroz koje je Fata Orlović prošla naprosto je nezamisliva. Prebijali su je, prijetili joj smrću, a onaj srebroljubivi seksualni prestupnik, pop Vasilije Kačavenda, nju je optuživao da širi “međunacionalnu mržnju” jer je insistirala da se iz njene avlije ukloni zlokobno znamenje, koje su nazvali crkvom. Koja je pritom zvrjala prazna. Ali je Konjević Polje, isto kao i Srebrenica, u Republici srpskoj. Hej, nakon svih zvjerstava, ta su mjesta – prepuna bošnjačkih masovnih grobnica – danas u Republici srpskoj!? I hajde ti sad živi! Pa zamislite to! Ako možete… Ali, Fata Orlović je živjela. I doživjela, sa svojih bezmalo osamdeset godina, da joj “crkvu” maknu s očiju, iz njene avlije: vlasti Republike srpske bile su prisiljene da sruše taj nelegalni objekat.

Doista, koja to crkva gradi “bogomolju” na otetom imanju poklane porodice? I kako je to rušenje takve “crkve” zločin, kao što se sada, poput požara, društvenim mrežama širi fašistički virus kuknjave i krvavog “fejk njuza”? Metod je jednostavan: objavljivanje fotografije momenta rušenja crkve, lišene bilo kakvog konteksta, a kamoli spominjanja Fate Orlović i sudbine njene i hiljada drugih bošnjačkih familija širom Bosne i Hercegovine. Crkveni toranj se ruši, a ovdašnja mladost na Instagramu taguje #republikasrpska #srbija #crnagora #srpska #crkva #pravoslavnacrkva #pravoslavlje #beograd #banjaluka #podgorica #novisad #niksic #bijeljina #doboj #zvornik #trebinje #russia #greece, i komentariše:

“Oprosti im bože, ne znaju šta rade”

“Plašite li se boga”

“Bog sve vidi”

“Koliko je ovo bolno za gledati”

“Sveti bože, šta rade zlobni ljudi”

“Sramota i grijeh”

“Plače mi duša”

“Umrijeće u najgorim mukama”…

Ali, za ime boga u kojeg se toliko kunete, oni su već umrli u najgorim mukama! I to pod blagoslovom istih tih kačavendi i sličnih ništarija koji se – zemljo, otvori se i progutaj ih! – predstavljaju kao božji izaslanici na ovom parčetu kugle zemaljske. Samo što vi, mladi ljudi, eto ne znate ili ne želite da znate ko je tu umirao i ko ih je i u ime koje ideje pobio organizujući genocid. A trebalo bi da znate, čak i ako vas u školi i kod kuće tome nisu učili, jer ako ne budete htjeli da znate, vama će se o glavu obiti. I to za vaših života. Razmislite o tome prije nego što naškrabate nešto na Instagramu ili upropastite fasadu zgrade ispisujući ime komandanta tih koljača, Ratka Mladića, tog uzora masovnih ubica širom svijeta.

U suprotnom, na šta će vam budućnost ličiti?

Da bi čovjek bio čovjek, neophodno je da elementarno razlikuje dobro od zla. Ako ne razlikuje, onda je takav čovjek moralni idiot, a niko – valjda – ne voli da bude idiot. Zar vas tome baš niko nikad nije učio? Zar vas tome nisu učili oni vaši najbliži koji su vam kupovali te nedavno izmišljene brojanice koje nosite oko ruku vjerujući da je to dio nekakve pravoslavne tradicije? Zar vas nisu naučili – oni koji su vas ubijedili da su tri prsta koja dižete u vazduh nekakav “srpski znak” – onoj Isusovoj misli: “Kako želite da vam ljudi čine, činite i vi njima tako”. Zar vas nisu učili da popovima nije mjesto u školama? Zar ne znate za Dositeja i njegovo “Knjige, braćo, knjige, a ne zvona i praporci!” Zar vas nisu naučili da bog nije banalni strip junak, bradati čika sa ikona koji stoluje na nebesima i upravlja zbivanjima kao sa marionetama? Zar vas nisu naučili da je bog u vama? Zar vas nisu naučili da je pornografija a ne vjera kad vam tabloidi poklanjaju ikone? Da nije normalno da na benzinskim pumpama kupujete osvježivače za automobile sa likovima svetaca? Da vjera i nacija nisu jedno te isto? Da nije dokaz vjere ako na blatobranu nosite hrastovo lišće za koje su vas ubijedili da je badnjak? Da vjera nije kad odete na Frušku goru i posječete mladi hrast umjesto da ga pustite da raste? Da dokaz vjere nije ako vam se retrovizor u kolima povija pod teretom teškog krsta i brojanice? Pa kakva je to crkva koja na imanju izmasakrirane porodice podiže “bogomolju” i maltretira staricu? Kakvi ste to vi mladi ljudi koji boga prizivate u pomoć kad se ruši “bogomolja” koju niko ne pohodi jer ju je đavo lično podigao? Gdje će vam, naposlijetku, mlada duša? Zar vas nisu naučili da je vjera ljubav a ne mržnja?

I što će to vama u životu, uopšte? Da uzmete grijehe očeva i djedova na svoja pleća i postanete saučesnici u zločinu, iako u vrijeme kad su očevi i djedovi klali, podržavali ili ćutali, vi niste ni bili rođeni? Da li zaista vjerujete da je rat u Sarajevu počeo zbog ubistva “srpskog svata”? Da li zaista ne znate da je teška artiljerija oko glavnog grada Bosne i Hercegovine bila ukopana i spremna za krvavi pir još u septembru 1991. godine, sedam mjeseci prije rata? Da li zaista ne vjerujete da je Sarajevo bilo pod opsadom tek nešto manje od četiri godine? Da su ljudi mogli iz grada i u grad samo kroz jedan jedini izlaz, kroz onaj mali tunel koji su sami prokopali na sarajevskom aerodromu… Da li biste ikom svom poželjeli takav život? Da li zaista ne znate da je u Bosni i Hercegovini srušeno više od hiljadu džamija? Da li vi, moji mladi zemljaci u mojoj Banjaluci, zaista ne znate da je u tom lijepom gradu od aprila do septembra 1993. godine porušeno 17 džamija? Da li vi mladi ljudi u Prijedoru znate za Omarsku, Keraterm, Trnopolje, za jamu Tomašicu, za bijele trake? A vi u Bijeljini za šutiranje mrtvih starica na pločniku, vi u Trebinju za protjerivanje Bošnjaka i za zvjersko ubistvo vašeg sugrađanina Srđana Aleksića, vi u Foči da je vaš gradić širom svijeta “poznat” po masovnim silovanjima, vi u Višegradu za žive ljudske lomače, vi u Novom Sadu za Novosadski korpus i Vukovar, vi u Beogradu za Slobodana Miloševića i za epicentar zla, vi u Nikšiću za Konavle i Dubrovnik, vi u Herceg Novom za deportacije Bošnjaka…

Mogao bih bez prestanka nabrajati, toliki i takav je zločin organizovan i počinjen – svjesno, s predumišljajem, s namjerom. Ogroman zločin koji dobrovoljno preuzimate sebi na dušu, umjesto da se pobunite. I da pitate te očeve i te djedove, i te babe i te majke – a šta ste vi radili dok su ljude ubijali? Jer ako se ne pobunite, da li zaista vjerujete da – s takvim teretom – budućnost za vas, za sve nas, uopšte postoji? Da li ste svjesni da mržnja klija upravo iz sjemena otrovnih priča kojih ste se naslušali?

Možete nastaviti da zatvarate oči i uši. Ili poslušajte šta kaže Fata Orlović:

“Bolje je umrijeti kao dobra osoba nego kao zla”.

A još je bolje i živjeti i umrijeti kao dobra osoba. Pa da možemo svi, kao hrabra starica, reći nakon rušenja simbola zla i genocida da je došlo vrijeme “…da sjednem ondje rahat da popijem kahvu…”

Autor je docent na Odseku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine, glavni urednik VOICE-a, šef dopisništva Novinske agencije Beta za Vojvodinu, dopisnik Dojče velea i građanski i antiratni aktivista.

Izvor:  Slobodna reč

Previous Alešević: Tužit ću Tadić i Tegeltiju. Sav taj novac dat ću Memorijalnom centru Potočari
Next Komšić u Jajcu odao počast posljednjem bosanskom kralju

You might also like

RIJEČ

Interesovanje talijanskog čitateljestva za roman bosanske autorice udvostručeno s početkom rata u Ukrajini

Promocija knjige “nastale iz ratnog sarajevskog pepela” Nero Sensibile/Osjetljivo Crno Emine Gegić, održana je u milanskom Centru kulture Villa Viva – Villa Litta, pod sloganom “Sarajevo 1992 – Kiev 2022

RIJEČ

J. CLEESE: Život piše nevjerovatne priče koje nadmašuju maštu svakog scenariste (Video)

Poznati britanski glumac John Cleese čiju je karijeru obilježio kultni serijal “Monthy Python” nema precizini recept kako snimiti uspješnu filmsku ili televizijsku komediju no drži kako uspjeha u tome nema

RIJEČ

Silajdžić: Od državne imovine zavisi da li ćemo imati državu. Mi imamo embargo na postojanje!

Od državne imovine zavisi da li ćemo imati državu ili nećemo… Ovdje se radi o tome da je država pod opsadom. A izgleda međunarodne zajednice, kazao je dr. Haris Silajdžić,