U šatorima koji nude slabu zaštitu od vrućine ili hladnoće, i uz stalne zvukove sukoba daleko od sigurnog djetinjstva, djeca u Gazi pokušavaju proživjeti ono što im je ostalo od života s dozom nade.
Škola za njih više nije samo zgrada. Postala je običan san koji žele ponovo ostvariti, nakon što su učionice svedene na ruševine, knjige postale rijetke, a školske torbe izblijedjele u dalekim sjećanjima.
Mnoga djeca se sada bude u stvarnosti kakvu nekada nisu poznavali. Nema školskih zvona ni igrališta. Umjesto toga, satima sjede na tvrdom tlu u prenatrpanim šatorima, pokušavajući naučiti slova ili riješiti osnovne zadatke.
Neki dijele jednu svesku s nekoliko kolega iz razreda, dok drugi pišu na razbacanim papirima. Nastavnici nastavljaju davati časove usred buke kampova i teških uslova.
Uprkos tome, odlučnost ostaje jasna na njihovim licima. Dijete se smiješi nakon što je uspješno pročitalo novu riječ, dok djevojčica insistira na tome da prisustvuje svaki dan uprkos iscrpljenosti. Za njih obrazovanje nije samo pravo, već način da se održe u životu, piše Middle East Monitor.
