Djeca žrtava genocida na Maršu mira: “Oca nisam upoznao, to činim kroz priče njegovih saboraca”

Iz Nezuka je jutros krenuo Marš mira, a u koloni su Damir Cvrk i Alen Suljić. Njih dvojica putem dužim od 100 kilometara idu ka Potočarima, mjestu gdje su se 11. jula 1995. godine rastali od svojih očeva, piše Faktor.

Damir Cvrk rođen je 5. jula 1995. godine i imao je tek šest dana kada je Srebrenica pala. Na Marš mira došao je iz Švedske gdje sada živi.

– Oca nisam imao priliku upoznati, a ovo mi je prilika da upoznam njegove drugove i saborce, koji mi pričaju o njemu. Upoznajem oca kroz njihove priče i to je nešto što je srcu drago – kaže Damir Cvrk iz Voljavice kod Bratunca.

Kaže da je saznao da je njegov otac Juso Cvrk bio skroman čovjek, uvijek nasmijan, dobar drug i borac koji je uvijek tu kad treba.

– Imao je veliko srce – kaže Damir za svog oca.

Juso Cvrk poginuo je na Baljkovici od tenkovske mine. Za njega je bila kobna posljednja zasjeda prije prelaska na slobodnu teritoriju u Nezuku. Damir je s majkom ostao u Potočarima, a odatle su autobusima prebačeni za Tuzlu.

– Majka me je umotala u deku roze boje da što više ličim na žensko dijete jer se uvjerila da mušku djecu otimaju od majki – kaže Damir Cvrk.

Sličnu sudbinu imao je i Alen Suljić, koji imao nepunih devet godina kada je 11. jula 1995. godine u Potočarima ostao s majkom, dvojicom braće i dvije nene.

– Prvi puta idem ovim putem da osjetim sve ono kroz šta je prošao moj otac u pokušaju da se spasi. Nažalost, nije uspio proći – priča Alen koji je rođen u Srebrenici 1986. godine.

U Potočarima su čekajući evakuaciju, proveli tri dana, a svakog se Alen i danas sjeća.

– Prve noći smo spavali u cinkari. Druge noći sam spavao u kutiji od banana, pod otvorenim nebom. Trećeg dana smo krenuli jer dvije nene nisu mogle više da borave u gužvi. Krenuli smo kamionom, a u Bratuncu nas je zaustavio srpski vojnik koji je tražio pare i zlato. Uspjeli smo doći do slobodne teritorije, a od tog mjesta smo deset kilometara pješačili do Kladnja – priča Alen.

Alen je svog oca Hameda Suljića posljednji put vidio 11. jula oko pola dva popodne, kada su krenuli iz svoje kuće ka Potočarima.

– Otac je s par komšija krenuo put šume i više ga nikada nisam vidio. Znam da je uhvaćen drugi dan i nakon toga ubijen. Dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen je 2006. godine i tada mu je bila dženaza u Potočarima. Šest godina kasnije ukopali smo drugi dio kostiju koje su kasnije pronađene – priča Alen Suljić.

Kaže da je dugo vremena imao želju da prođe putem koji njegov otac, nažalost, nije uspio proći.

– Želim doživjeti barem nešto od onoga kroz šta su oni prošli. To je izraz poštovanja prema ocu – zaključuje Alen Suljić.

Ove godine Marš mira održava se 17. put, a prvi put djeca ubijenih s marša smrti, kao organizirana grupa, idu putem na kojem su zločinci zaustavili njihove očeve.