Bivši predsjednik Crne Gore odgovara na optužbe Andrije Mandića da su on i DPS krivi za produžetak rata u Bosni i Hercegovini 90-ih godina
U intervju za Pobjedu Đukanović govori o nekim više ili manje poznatim činjenicama iz vremena sr-cg agresije na Bosnu i Hercegovinu…
– Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije. Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“. Da ima i trunke istine u toj njihovoj zlomisli oni bi bili prvi koji bi me uzdizali – kaže u razgovoru za Pobjedu bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović komentarišući brojne optužbe koje je na njegov račun iznio predsjednik Skupštine Andrija Mandić govoreći o ratu devedesetih.
Ističe da je „sve mogao očekivati od te vrste ljudi, ali ne i da upiru prstom u njega zato što je Vlada Crne Gore, na čijem čelu je bio, komšijama iz Hercegovine dostavljala humanitarnu pomoć u vrijeme kad im je leđa okrenuo i onaj što ih je gurnuo u taj bezumni rat“.
POBJEDA: Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić je na dan glasanja o njegovoj smjeni optužio Demokratsku partiju socijalista i Vas za direktnu političku i logističku ulogu u ratnim dešavanjima devedesetih godina. Poručio je da bi se rat završio 1994. da nije bilo DPS- a i ponovio da ste slali gorivo u Republiku Srpsku kad je Milošević uveo sankcije na Drini. Praktično Vas je optužio za direktno učešće u ratu sa kojim, kako utvrdi, on i politika kojoj pripada nemaju nikakve veze. Kako odgovarate na ove optužbe i kako je Crna Gora došla u situaciju da Mandić drži moralne pridike o ratu devedesetih i kune se u evropejstvo?
ĐUKANOVIĆ: U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici. To sam dugo ignorisao, jer je s onu stranu pameti. Istovremeno, vodio sam se maksimom da je važnije od toga što vam neko kaže ko vam to govori. Tu laž plasira nacionalistička rulja koja se nepogrešivo aktivira kada treba da sakrije svoje prljave tragove, služeći se oprobanim ujediniteljskim receptom -mržnjom prema drugima. Evo neko vrijeme, ponovo, prema Crnoj Gori, Crnogorcima i prema meni.
Očekivano, najglasniji je pokajnik koji treba da se opravda što je predugo morao da glumi evropejca, lojalnog Crnoj Gori, četnički vojvoda Andrija Mandić. Tobože, u nastupu kajanja što je kao predsjednik Skupštine Crne Gore „u svoje i u ime NSD“ uputio saučešće sinu presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, optužio je mene i DPS da smo krivci i za produžetak rata u Bosni i Hercegovini 90-ih. Mandić, najokoreliji izdanak zločinačke ratnohuškačke politike Beograda iz tog i kasnijeg vremena, sve do glumačkog ulaska u ulogu predsjednika parlamenta, dobitnik Vulinove sablje za zasluge u borbi protiv NATO ’99, ljuti neprijatelj crnogorske države i svega crnogorskog, lažni štrajkač glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, četnički ustanik koji je pozivao ratne drugove da otkopaju oružje i spreme se za novi pokolj, skorojević u proevropskoj državnoj politici Crne Gore i šerpas Marte Kos u pohodu na Bobotov kuk. Uplašen da bi ga taj telegram mogao koštati fotelje u parlamentu, u nadi da mu i ta lažavina može biti korisna u susret predstojećim izborima.
POBJEDA: Kako komentarišete optužbe da je DPS kočničar na putu evropske integracije?
ĐUKANOVIĆ: Najveći apsurd je kada takav Andrija Mandić optužuje DPS da ometa evropsku integraciju naše države zanemarujući neoborivu istinu da je baš u vremenu vlasti DPS-a Crna Gora stekla sve pretpostavke za istorijski zaokret i punu integraciju u evropske i evroatlantske strukture.
Politikom koju je dominantno kreirao DPS, Crna Gora je ostvarila samoodrživost, ekonomsku nezavisnost i istrgla se iz kandži velikosrpskog nacionalizma koji je dotacije iz savezne kase shvatao kao cijenu za bezuslovnu lojalnost i odricanje Crne Gore od sebe.
Tom istom politikom smo sačuvali Crnu Goru od NATO bombardovanja, u ratu u kojem je Srbija izgubila Kosovo. Dok su se Mandić i drugovi junačili uz koljenice i šljivu i pomamljivali „nebeski narod“ da zada završni poraz Alijansi.
Tom politikom diplomatski smo savladali granitni, jedinstveni bez izuzetka otpor međunarodne zajednice crnogorskom zahtjevu za organizaciju referenduma o nezavisnosti, dok su Mandić i ostala posluga snabdijevali Koštunicu spiskovima srpskih birača sa crnogorskim korijenima koji bi trebali na referendumu glasati protiv Crne Gore.
Tom politikom je na referendumu obnovljena nezavisna Crna Gora, napravljen istorijski zaokret od vjekovne zagledanosti na istok i postavljen strateški cilj u Deklaraciji o nezavisnosti 3. juna 2006 – integracija u EU i NATO.
Tom politikom je Crna Gora postala članica NATO saveza pobijedivši i posljednju prepreku – državni udar na dan izbora 2016. godine u čijoj režiji je Mandić imao mnogo vjerodostojniju ulogu od ove koju danas igra.
Iako je Dobrica Ćosić objasnio zašto je laž srpski nacionalni interes, izgleda da su se ovog puta malo više zanijeli i pretjerali.
POBJEDA: A otkud optužbe na Vaš račun za genocid u Srebrenici?
ĐUKANOVIĆ: Sve sam mogao očekivati od te vrste ljudi, ali ne i da upiru prstom u mene zato što je Vlada Crne Gore, na čijem sam čelu bio, komšijama iz Hercegovine dostavljala humanitarnu pomoć u vrijeme kad im je leđa okrenuo i onaj što ih je gurnuo u taj bezumni rat.
Oni žele da zamagle činjenice, čak i ključnu da se genocid u Srebrenici desio sredinom jula 1995. godine. I da je Haški tribunal detaljno istražio sve u vezi sa tim.
A da je Skupština Republike Srpske duže od dvije godine ranije, 6. maja 1993. godine odbila Vens-Ovenov plan.
Međunarodna zajednica je i nakon toga ozbiljno radila na zaustavljanju rata. Kontakt grupa u kojoj su bili predstavnici Amerike, Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Francuske predložila je novi plan koji je Skupština RS takođe odbila 3. avgusta 1994. godine. Već sjutradan Vlada SRJ je naredila prekid političkih i ekonomskih odnosa sa RS i zabranila njenom rukovodstvu ulazak u SRJ i zatvorila granicu prema teritoriji koju kontrolišu bosanski Srbi. Tribunal se veoma pomno bavio i odnosom Beograda i bosanskih Srba nakon uvođenja sankcija. Samo u slučaj „Perišić“ imao je skoro 4.000 dokaznih predmeta, a saslušano je i više od 100 svjedoka na prvostepenom suđenju. Utvrđeno je da je Vojska SRJ pružala veliku logističku pomoć Vojsci Republike Srpske (municiju, gorivo, rezervne djelove, obuku i tehničku pomoć). Utvrđeno je da je 1993, kada je odbijen Vens-Ovenov plan, 99,6 odsto budžeta RS dolazilo iz Beograda. Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije.
Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“. Da ima i trunke istine u toj njihovoj zlomisli oni bi bili prvi koji bi me uzdizali.
U žaru borbe za funkciju u Skupštini, Mandić kao da nije svjestan svih gluposti koje izgovara. Njegova tvrdnja da se rat mogao završiti ’94, mogla bi da sugeriše da je RS bez pomoći Crne Gore bila pred porazom, pred kapitulacijom. On, koji nema ni toliko političke hrabrosti da stane iza svog telegrama saučešća. Sam tvrdi da nije poznavao Ratka Mladića, pravdajući se da je saučešće uputio vođen crnogorskom tradicijom. Nije naša tradicija slanje telegrama kad umre neko koga ne poznajete. Ipak će biti da je kod Mandića u pitanju četnička ideologija, a ne tradicija.
U njegovu odbranu velikosrpski hor u crnogorskom parlamentu navodi da sam ja uputio telegram kad je umro Slobodan Milošević. To jeste tačno, ali postoji suštinska razlika. Prvo, Slobodan Milošević je umro prije izricanja presude u Hagu. Sem toga dugo sam ga poznavao, i značajno duže politički ratovao sa njim nego sarađivao. U tom slučaju bi se zaista moglo govoriti o tradiciji. Drugo, meni nije padalo na pamet da se ikome pravdam zbog toga.
Želim još da podsjetim da je sve počelo mnogo ranije, od jednog drugog Mandića, Momčila, bivšeg ministra u Vladi Republike Srpske, a prihvaćeno od strane zlomislećih ljudi u Crnoj Gori, u Srbiji i u RS. Kao osveta zato što je svojevremeno uhapšen u Crnoj Gori po potjernici BiH i predat njihovim organima. Anticrnogorsko djelovanje familije Mandića ima i porodičnu genezu. Što potvrđuje iskustvo iz sudbonosne beogradske „bitke za Nikšić“.
Da završim porukom: Ne mogu oni svoju istorijsku ni aktuelnu sramotu prikriti ni onda kad posegnu za Đukanovićevim imenom.
…











