Branko Đurić Đuro, poznati bosanski umjetnik i njegova promišljanja o modernom životu i selu kao osnovi…
– Rođen sam u gradu i čitav život živim u gradu. Uvijek sam bio gradski dječak. Posljednjih par godina sam počeo shvatati da je selo u stvari naše prirodno stanište i da smo u stvari “protjerani” u gradove da bi bili “na okupu”.
Nemamo više kontakt sa zemljom koja nam je oduzeta i čiji (uglavnom strani) vlasnici na njoj proizvode pesticidima i vještačkim đubrivom zatrovanu, genski promijenjenu hranu, koju nam prodaju u (isto tako stranim) supermarketima.
Prije nisam imao pojma kako je lijepo ujutro ustati i stati bosim nogama na rosnu travu ispred svoje kuće, kako je divno otići u baštu po hranu umjesto u supermarket, koliko je ljepše hodati kroz šumu nego kroz gradsku gužvu.
Od kako sam čuo za ideju o petnaest minutnim gradovima (fifteen minutes cities), jasan mi je cilj velikih svjetskih korporacija. Smjestiti nas što više u što manji prostor i pod krinkom “sigurnosti” imati potpunu kontrolu nad nama.
Zabraniti uzgoj sopstvene hrane (u nekim zemljama je veċ zabranjeno), izbaciti iz upotrebe domaća sjemena, dati nam GMO sjeme koje rađa samo jednom (monsanto) i odmaknuti nas od prirode.
Zabavljati (zaglupljivati) će nas digitalnim igricama, obrazovati usmjereno (uz pomoć AI), uvesti socijalnu distancu, digitalni novac, ugljicni otisak, social score, automobile koji nas kontrolišu (i kažnjavaju za prekršaje) …
Sve će uraditi da zabrane (ukinu, unište…) mogućnost da imaš svoj komadić plodne zemlje, malo šume i svoj izvor.
A ovo o čemu ja govorim će proglašavati teorijom zavjere!
#buditeslobodni #vjerujtestohocete ali #selojezakon
