– Dragi prijatelji
Sa velikom tugom vas moramo obevijestiti da 02.10.26 preminuo naš voljeni sin, brat i ujko
Anto Tomić
Obavijestiti ćemo vas ovdje na ovom profilu o datumu i mjestu sahrane (Hamburg) – objavljeno je na Facebook profilu Ante Tomića.
Tomić je Prijedorčanin koji je prošao kroz logore u tom gradu tokom agresije na Bosnu, uključujući i Omarsku, prijeratni rudnik u kojem je radio. Svjedočio je u Hagu. Poslije rata živio je u Njemačkoj, u Hamburgu.
Neumorno je pisao o Bosni; istinu o svojoj i bosanskoj prošlosti posebno je promovisao u online sferi. Njegovo istinoljublje, ljubav prema jedinoj domovini i njenom narodu, bili su i ostaće inspiracija mnogima.
– To me jutro, 22. augusta 1992.godine, dočekalo uplakanog. Propustio sam “konvoj spasa”. O’šli bez mene. A bio sam na spisku.
Tek godinama kasnije sam saznao da sam ustvari još jedanput utekao sa lopate. Mrđine lopate. Na Korićanskim Stijenama. – prisjetio se nedavno Anto Tomić.
Logor Omarska, sredinom jula 1992.godine.
Pista, između upravne zgrade i hangara. Pet stotina logoraša na pisti. Naredba glasi – “ljezi dolje i ruke na potiljak”.
Lježimo potrbuške dolje sa rukama na potiljku. Satima. Do slijedeće smjene straže.
Zvizdan upek’o. Četrdeset stepeni odozgo. Isto toliko i vreli beton. Žedni a ni kapi vode. Gladni ali na to smo već navikli.
Na pisti mukla tišina. Čuju se samo koraci stražara. I po koja psovka istih.
Iz poslušna me traže povik jednog stražara :-
” Dvojica dobrovoljaca, hajde, hajde, šta se čeka. Brže, dig’se.”
Dvojica “dobrovoljaca” iz prvog reda se dig’še. Stražar ih odvede na sprat upravne zgrade. Nakon minut-dva se vraćaju. Između sebe nose nekoga. I ne nose, vuku. Noge mu stružu pistu.
Polako se okrećem da vidim o kome se radi, ko je taj mučenik. I kad me grom ne strefi – pa to je Ado, moj Adnan. Zar i on ovdje ?
Slijedeća misao – dobro je, živ je.
Još jedan pogled na Adu i “dobrovoljce” mi ubi svaku nadu.
Dobrovoljci odnesoše Adnana na “odlagalište” pored Bijele kuće.
Par minuta kasnije, iz “Mujine sobe” izvedoše i Adnanovog oca Omera. Na posljednji ispraćaj od sina.
Ni Omer se ne vrati sa “odlagališta”.
A ja sam ostatak dana, potrbuške, sa rukama na potiljku, natapao asfalt na pisti suzama.
Najgorči dan višemjesečnog logorovanja.
– Putokazi
Jedna lijepa slika u tugaljivoj i tmurnoj svakodnevnici. Navijači nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine iz Kozarca na turneji po bijelome svijetu.
Gdje su Zmajevi – tu su i Kozarčani. I u dobru i u ….onom malo manjem dobru.
I ova me fotografija podsjeti na jednu davnu godinu iz prošloga vijeka i utakmicu reprezentacije ‘one’ nam domovine.
Četiri puna autobusa rudara iz Rudnika Omarska u Beogradu.
Piše se godina 1987.
Marakana. Jugoslavija – Engleska.
Brat bratu – dva miliona navijača (da ne pretjeram ). Među njima i nas par stotina iz ljubijskih Rudnika.
I sve je dobro počelo. Navijačko raspoloženje na visokom nivou. Bodrilo se iz sveg grla.
Do momenta kad su Englezi poveli.
Raspoloženje srbijanskih ‘navijača ‘ se drastićno preokrenulo.
Ivica Osim nije više bio miljenik nacije niti omiljeni ‘Švabo’ , Baždarević i Hadžibegić su ‘izgubili’ yugo – državljanstvo, odjedanput su postali ‘Turci’ . ‘Turske’, balijske majke su im horski spominjane do kraja utakmice.
Za nas, navijače iz Bosne, nije više bio bitan ni rezultat, ni kvalifikacije, ni loše vrijeme, ni predstojeći dugi put do Prijedora.
Po prvi put sam u potpunosti shvatio značenje izreke – “k’o popišan”.
(znaci pored puta su bili veći i od Avale ali ih , na žalost, nismo primjećivali. Ili nismo htjeli. )
– Deset
Sjeđah na brdu bosanskome, čuh riječi vjetrova i zapisah :
1. Ja sam Bosna i Hercegovina tvoja, domovina tvoja jedna i jedina i ne imaj drugih domovina osim mene
2. Ne kaljaj imena mojega, bosanskoga, uzalud
3. Slavi i svetkuj Bosnu svoju i Hercegovinu
4. Poštuj Bosnu i Hercegovinu svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš u njoj
5. Ne ratuj, ne laći se oružja, ne ubijaj
6. Ne ljubi zemlje druge, jer ja sam domovina tvoja jedina
7. Ne laži, ne iskrivljuj povijest svoju ponosnu
8. Ne kradi
9. Ne poželi ništa što je tuđe. Ne poželi kuću bližnjeg svojega
10.Budi i ostani Bošnjanin i ne poželi biti nešto drugo
I bi tako, na stećku zapisano, za vijeke vjekova.
– Anto Tomić
(MiruhBosne)
