Dr. Adis Fejzić, priznati bh. skulptor – Stećci su mi dijagnoza

Dr. Adis Fejzić, priznati bh. skulptor – Stećci su mi dijagnoza

On je drugačiji. Uvijek u crnom, specifičnog stila, elegantan i prefinjen, ali sa dozom tog neodoljivog sarajevskog šarma i marifetluka. Definitivno upečatljiv i briljantan.

Adis Fejzić jedan je od najboljih naših skulptora i prvi je bosanskohercegovački doktor nauka za skulpturu. Iako već dugo godina živi i radi u Australiji većinu svojih radova temelji na bosanskohercegovačkoj kulturi i tradiciji.

Tako je Fejzić, kao jedan od naših najvećih istraživača bosanskog stećka, uspio oživjeti zaboravljenu umjetnost bosanskog stećka, pozicionirajući je u svijetu kao autentičnu umjetničku formu.

Veoma se cijenjen bh. skulptor. Iako ste Akademiju likovnih umjetnosti završili u Sarajevu, svoju karijeru ste nastavili u Australiji gdje živite i radite. Zašto Australija?

Paralelno živim i radim i u BiH i u Australiji. U Sarajevu sam završio Školu primijenjenih umjetnosti gdje sam se i počeo formirati kao skulptor, a kasnije sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu diplomirao i magistrirao.  U Australiju odlazim spletom porodičnih i profesionalnih okolnosti – oženio sam se i planirao živjeti isključivo od prodaje svojih umjetnina onako kako to nažalost nije moguće u BiH. Ipak, magistarski rad me (ne)očekivano gurnuo dalje u doktorsko istraživanje u Australiji. Posljednjih petnaest godina živim kao slobodni umjetnik i istraživač. Povremeno sam predavač na ALU u Sarajevu, a u Australiji saradnik na istraživanjima antropologa Hariza Halilovića (RMIT University).

Doktorirali ste na Koledžu za umjetnost u Kvinslendu (Queensland College of Art, Griffith University, Brisbane) i to na temu bosanskih stećaka, što bi naši mudri ljudi rekli “možeš iz Bosne, ali neće Bosna iz tebe”. Odakle inspiracija u bosanskim stećcima?

Stećak nije samo srednjovjekovni nadgrobni kamen nego jedan od najvažnijih artefakata naše kulture i primarni izvor za ‘čitanje’ naše prošlosti. A za mene je još i više. PhD titulu sam dobio za tezu posvećenu boljem razumijevanju stećka kao skulpture i kao metafore mog identiteta. Ispod svoje arhaičnosti bosanski kam krije kvalitet kojeg nazivam ‘multiskulpturalnost’ –  endemska vrijednost kakve nema u drugim tradicijama. Mislim da mogu potpisati Makove riječi:“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide …“ U stećku nalazim anakronistično čvorište raznih skulpturalnih sadržaja i tradicija i nadahnuće da (re)interpretiram ovu umjetnost kao lični umjetnički izraz. Kroz kreativno uskrsnuće ugasle srednjovjekovne tradicije stvaram opus sa kojim višestoljetni diskontinuitet umjetnosti stećka postaje AdisKontinuitet.

Ova ‘egocentrična’ igra sa naslovom/potpisom je samo usputni oportunistički egzibicionizam  dok suština moje umjetnosti leži u težnji ka višim i univerzalnim vrijednostima. Pogrešno je procjenjivati moj rad izvan onoga što Marian Wenzel definiše kao bosanski stil, izvan humanizma sa kojim Bogdan Bogdanović sanja memorijale novog doba ili izvan konteksta u kojem Oto Bihalji-Merin tumači stećke kao „ … umjetnost u kojoj je vječnost postala stil“. Stećci su mi dijagnoza koje se i ne želim riješiti.  Međutim, nevezano za moje stanje i razumijevanje mislim da bh. društvo treba popravljati svoj odnos prema ovom ‘biligu’ našeg postojanja. Treba nam Institut za zaštitu i proučavanje stećaka. Nebriga i neprilično ponašanje prema stećcima je antibosanski i anticivilizacijski čin pogotovo nakon upisa stećaka na UNESCO listu svjetske kulturne baštine.

Ko vam je najveći uzor u profesiji?

Ne bih mogao ni pobrojati sve svoje uzore niti izdvojiti najvećeg. Moje obrazovanje je uglavnom bilo fokusirano na kamenu skulpturu i tehniku direktnog klesanja kamena. Ali, paradoksalno mnogi moji uzori/učitelji nisu isključivo ljudi iz mog ‘užeg i šireg profesionalnog zavičaja’ – nisu ekskluzivno skulptori niti vizualni umjetnici u širem smislu. Blagoslovljen mogućnošću ‘transmisije iskustava i principa’ razvijao sam se kroz (naj)različit(ij)e interakcije sa svijetom. Doslovno učim crtati, klesati, slikati i od muzičara, pjesnika, filozofa, naučnika, a ne samo od vizualnih umjetnika. Naravno,  sa uzorima iz mog esnafa stvari su nemjerljivo konkretnije. Među njima bih ipak izdvojio ljude koji su klesali stećke; uticali su na mene jednako koliko i klasici. Ja sam zapravo srednjovjekovni bosanski i humski/hercegovački ‘kovač’ koji se igrom sudbine rodio u 20. i pravi stećke u 21. stoljeću.

Jednu savremenu interpretaciju stećka postavili ste ispred zgrade australijskog parlamenta u Canberri. Kako je tamošnja javnost na to reagovala?

Ovo je jedna od prvih skulptura s kojom oživljavam umjetnost stećaka. Čak rekonstruiram i(li) ‘insinuiram’ neke mogućnosti i pravce u kojima se ta umjetnost mogla razvijati da je nastavila postojati izvan srednjeg vijeka. Proširujem stilsko-izražajni konstrukt tradicionalnog stećka ne gubeći njegovu suštinu i autentičnost. Ime ovog stećka – B&Hierophany@terraAvstralis.MMXIII.Addis – spaja elemente antičke i elektronske komunikacije u čitavu semantičku konstrukciju s kojom skulpturu i opisujem i potpisujem. Riječ hijerofanija podcrtava značaj bh. kulturoloških kvaliteta koje kao metaforu predstavljam u australskom kamenu. Moja kreativna (re)interpretacija stećka je u Australiji ocijenjena kao vrijednost i na umjetničko-akademskom ali i na političko-diplomatskom nivou. B&Hierophany… stoji u parku ispred zgrade Parlamenta u Canberri.

Na ovom kamenu je i simbol kojeg nazivam Abrahamov pečat – preplet Davidove zvijezde, krsta i polumjeseca – prvi put da ovako (zvanično i internacionalno) predstavim naš ‘višedimenzionalni’ identitet.  Australski stećak bi mogao biti urnek za (ne samo simbolično) unapređenje odnosa sa drugim zemljama i dijasporom. Nažalost još uvijek nemamo institucije/pojedince/programe koji bi radili na ovakvom promicanju naše kulture u svijetu.

Vaša djela krase mnoge galerije širom svijeta. Na koje djelo ste posebno ponosni?

Nemam takav odnos sa mojim djelima da bih mogao izdvojiti rad na koji sam ponosan. Međutim nedavno promovirani novi Ključ grada Sarajeva je nešto sa čime sam sretan i kao čovjek, i Bosanac/Hercegovac i kao umjetnik. Već pomenuti Abrahamov pečat sam u fuziji sa simbolom sa bosanskog ćilima pretvorio u Ključ grada. Potpuno logično obilježje za Sarajevo i BiH, abrevijatura za naš ‘multikulturalizam’, a usuđujem se reći, i naš talisman. Prvi put u istoriji se jedan grad oficijelno, i sa punim pravom, predstavlja ovako inkluzivnim simbolom. Mogao je ovo uraditi i Jerusalem, ali Sarajevo i ja smo bili brži (a možda i više od toga) i zauvijek ćemo ostati prvi … a možda i prvi i jedini.

Da li biste se složili sa izjavama nekih vaših kolega da je kiparstvo kreativna bauštela?

Ne znam kontekst pa ne mogu izravno komentarisati, ali, znam da  kiparstvo  jeste naporan i prljav rad …  Zuko Džumhur tvrdi da „laže svako ko kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje. Težak rad samo iscrpljuje. … zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga”. Mislim da se sa kiparstvom može doživjeti  i najljepše i najgrđe što čovjeku donosi rad.

Pored umjetnosti veoma ste aktivni i u obrazovanju. Učestvovali ste u međunarodnim projektima usavršavanja znanja bh. umjetnika?

sam bio dio projekta ‘Prijenos znanja iz dijaspore’ koji je naše institucije povezao sa stručnjacima i akademicima koji žive izvan BiH. Organizatori su bili Švicarska vlada, IOM BH, UNDP BH i Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica BiH. Moja predavanja i radionice su realizirane u okviru nastave na ALU i Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Ovaj projekat ima rok trajanja i izgubiće smisao ako bh. institucije  ne nastave izravnu saradnju sa ekspertima iz dijaspore.

Aktivni ste i u BHAAAS-u. Nedavno je održana i skupština BHAAAS-a na kojem ste uzeli aktivno učešće. Šta za vas znači BHAAAS i planirate li nove projekte u “Umjetničkoj sekciji”?

BHAAAS-ova ‘Umjetnička sekcija’ u saradnji sa predstavnicima humanističkih disciplina za sljedeću konferenciju priprema do sada najsadržajniji program. Imamo i niz novih članova koji se žele dodatno profilirati ali i dati doprinos daljnjem razvoju same Akademije. Za mene je BHAAAS važan jer povezuje  pamet dijaspore i matice čime značajno može pomoći Bosni i Hercegovini u njenom integralnom razvoju. Vjerujem da je taj moment najvažniji svim članovima Akademije.

Koju kvalitetu treba posjedovati neko ko se želi baviti kiparstvom, osim mirne ruke?

Kao i za sve stvari treba imati neki talent, ili barem sklonost, a onda i predanost i strast za baviti se tim poslom na duge staze. A zatim, uz sve materijalno-tehničke uslove za bavljenje skulpturom, a još uvijek prije mirne ruke’, treba imati i (ne)miran (al)i fokusiran um.

Nešto za kraj.

Nikad nije kraj i želim nam svima zdravlje i sreću i mnogo više pameti nego što smo je do sada imali. Baš kako kaže Zuko Dž. – „Budimo pametni da ne bi bili loši“.

Izvor: bhaaas.org

Previous Bosanske garaže za bicikla uskoro na tržištu EU
Next Vlatko Glavaš o novom Statutu FSBiH: Povratak politike, nadam se reakciji UEFA i FIFA (Video)

You might also like

NAŠI LJUDI

Kako su Bosanci popularizirali kesten u Americi

Srijeda je ujutro u ruralnom Wapellu i oko 30 trenutnih i budućih farmera, jedna beba i jedan veliki pas ukrcali su se u dva kamiona. Kathy Dice, čiji entuzijazam je

KULTURA I UMJETNOST

U Sarajevu održana premijera dokumentarca o Nedžadu Ibrišimoviću

  U Bošnjačkom institutu u Sarajevu večeras je premijerno prikazan dokumentarni film “Igra riječi i sjena – Nedžad Ibrišimović” koji govori o životu i djelu velikog bh. književnika, slikara i

BAŠTINA

Ad modum bosnensis: Srednjovjekovna Bosna kao inspiracija umjetnika

  “Ad modum bosnensis” je srednjovjekovni bosanski umjetnički stil izrade predmeta koji je jako inspirativan i zasigurno da zaslužuje više pažnje. Kao što neki historijski period naše domovine zaslužuje više