Na području opštine Srebrenica pronađeni su tragovi zlata, tvrde iz kompanije “Drina Resurs”. Geolozi podsjećaju da se radi o dijelu zemlje koji je još od Rimskog perioda (tačnije ilirskog te kasnije nastavljeno i u srednjovjekovnoj Bosanskoj državi) poznat po rudnom bogatstvu, eksploataciji srebra, zlata, cinka, olova, antimona.
Videoprilog BHRT.
Historičarka iz Srbije Olga Zirojević piše o Srebrenici…
-Tragičan grad lijepog imena, koje duguje plemenitom metalu skrivenom duboko u njegovim njedrima, ima, upravo zbog srebra, prošlost koja zaslužuje da se upozna.
Nastao je nedaleko od rimske Domavije (rudarskog grada i sedišta rimske rudarske administracije za provincije Panoniju i Dalmaciju). Poslije prekida od više vijekova – negdje oko početka XIV stoljeća – počinje novo razdoblje u korišćenju podrinjskog rudnog blaga. Zasad nije moguće pouzdano utvrditi da li su u radu bosanskih rudnika, pa i same Srebrenice od samog početka učestvovali i Sa(k)si, nemački srednjovjekovni rudari koji su tada gastarbaiterisali po čitavoj Evropi. U svakom slučaju imali su veoma značajnu ulogu u vrlo ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva (uz ime Sasi sačuvani su i nazivi lokaliteta iz njemačke rudarske terminologije, kao i drugi termini njemačkog porekla).
Težište proizvodnje srebra u 14. vijeku bilo je uvijek tamo gdje se, zbog bogatstva nalaza, najlakše moglo doći do ovog plemenitog metala. A to je upravo bio rudarski bazen srednjeg Podrinja u kojem Srebrenica ubrzo izbija na prvo mjesto (prvi pisani trag datira iz 1352. godine). Tu je, inače, u srednjem vijeku, postojalo više rudarskih revira i topionica. A uz Srebrenicu, početkom 16. vijeka, veći značaj dobija rudnik Sase (danas istoimeno selo). Troskišta se nalaze kod Gradine, na rijeci Kiževici, Saškoj rijeci i drugdje. A o staroj rudarskoj aktivnosti i danas svjedoče mnogi toponimi, kao Špat, Sase, Vitlovac, Pećišta, Crvena rijeka, Čagalj. Glavni proizvodi srebreničkih rudnika bili su srebro i, u nešto manjim količinama, olovo (tvrdo).
Do kraja 14. vijeka Srebrenica je postala najvažniji rudnik i najznačajnije gradsko naselje bosanske države. O radu kovnice u njoj ima pouzdanih podataka već za drugu polovinu 14. vijeka (grossi de Srebernica).
Od samog svog nastanka Srebrenica nikad nije bila bez Dubrovčana, pa ni u najtežim ratnim vremenima kada su oko nje vođene borbe starih i novih gospodara (Bosanci, Srbi, Mađari, Turci, pod čiju će vlast konačno pasti 1462. godine). Ovdašnja dubrovačka naseobina – kolonija – bila je jedna od najjačih na čitavom balkanskom zaleđu (po običaju, sa stalnim konzulom na čelu). I upravo zahvaljujući ovoj koloniji koja je s vremenom postajala brojnija ostavljajući sve više pisanih tragova u dubrovačkim arhivskim knjigama, mi uglavnom možemo da ocijenimo napredak i značaj ovog naselja. A Srebrenica je, opet, dala Dubrovniku veći broj novih građana nego ijedno drugo mjesto iz unutrašnjosti Balkana. I sama je imala veoma šarolik etnički sastav. Pored Dubrovčana, iz primorskih gradova najbrojniji su bili Barani, zatim Kotorani, Korčulani i Ulcinjani. Tu su, preko Dubrovnika, stizali i trgovci iz Prata, Milana, Ferare, Albanije. Osim toga, susreću se i Turci, Grci, Cigani, pa čak i jedan Čeh.
Odavde je tekao, kako to pouzdano svjedoče dubrovačke vijesti, ogroman izvoz srebra. Tako je 1417. godine zakup srebreničke carine iznosio 1.000 litara srebra, što odgovara količini od 1.033 kg ovo plemenitog metala, dakle, nešto preko jedne tone. A novija istraživanja ukazuju da se radilo o proizvodnji koja nije mogla biti manja od šest tona srebra godišnje, u vremenu kada se Srebrenica nalazila na vrhuncu svoga razvoja (računa se da se u Evropi između 1250. i 1450. godine proizvodilo od 24 do 47 tona srebra godišnje). Na razvoj Srebrenice podsticajno je djelovala i privredna kriza nastala zbog pomanjkanja i skoka cijena srebra na evropskom tržištu. Proizvodnja srpskih i bosanskih rudnika zauzimala je, utvrđeno je, veoma važno mjesto u ukupnoj evropskoj proizvodnji.
Kretanje i trgovanje Dubrovčana u srpskoj i bosanskoj državi bilo je regulisano zvaničnim trgovinskim ugovorima, pa im je, među ostalim privilegijama, bila zagarantovana sloboda trgovine i sigurnost imovine. A u svojoj svečanoj povelji (iz 1378) kralj Tvrtko I je olakšao trgovinsku razmjenu između Bosne i Dubrovnika i time što je izjednačio valutnu stopu svoga novca sa dubrovačkim.
Kao i u ostalim gradskim naseljima u Bosni i Srbiji Dubrovčani su u Srebrenici uživali slobodu vjeroispovesti (a od 1387. godine nalazimo ovdje i franjevce).
Nagli razvoj rudarstva kao i postojanje kovnice novca dovodi i do razvoja zanata, bar onih vezanih za obradu plemenitih metala. Otuda i najviše zlatara (u prvoj polovini XV vijeka bilo ih je oko sedamdeset). Posle njih najzastupljeniji su bili krojači (koji se ponekad nazivaju šnajderima) i postrigači sukna. Tu su, zatim, i mesari, kožuhari, kao i poneki obućar (šuster), svećar, klobučar, mačar, tkač i klesar. Shodno sačuvanim vijestima (sudske parnice) bilo ih je negdje tokom prve polovine XV vijeka ukupno 170. A tu su i domaće zanatlije raznih struka. Drugim riječima, bile su zastupljene razne struke: obrada metala, prehrambena, kožarska, građevinska, tekstilna, i još neke druge. Veliko prisustvo krojača upućuje na jedini mogući zaključak da je Srebrenica bila vrlo razvijeno gradsko naselje čijem su stanovništvu u velikoj mjeri bile potrebne krojačke usluge. Na isti način može se objasniti znatno prisustvo kožuhara-krznara, kao i podstrigača sukna (učestvuju u završnom procesu proizvodnje tkanina).
Ukratko, posle rudarstva i trgovine zanatstvo je u privrednom životu Srebrenice zauzimalo vrlo važno mjesto. Postojao je čak i lokalni način ukrašavanja odeće (modum de Srebernica), što bi, takođe, svjedočilo o razvijenijoj gradskoj sredini.
Grad (civitas), zapisaće Dubrovčani, ima od najranijeg vremena svoj pisani rudarski zakon (koji će kasnije preuzeti i Turci) i, od 15. vijeka, svoj gradski statut i pečat. Tu je, kako je već istaknuto, vrlo rano počela da radi i kovnica novca.
Pored domaćih vidara, ima vijesti i o dubrovačkim lekarima, a dolaze i artisti, glumci, frulaši.
Treba, takođe, pomenuti da je porijeklom iz Srebrenice bio i jedan vrlo istaknuti teolog, franjevac Juraj (Đurađ) Dragišić, poznat kao branilac učenja Savonarole (ital. dominikac, borac protiv izopačenosti katoličkog sveštenstva i rimskih papa, spaljen 1499. u Firenci kao jeretik), koji je krajem 15. vijeka proveo oko tri godine u Dubrovniku.
Privredni uspon Srebrenice, u prvoj polovini XV vijeka, doveo je do naglog porasta stanovništva; pretpostavlja se da je u vrijeme njenog najvećeg uspona prelazio tri i po hiljade.
Zna se nešto i o izgledu srednjovjekovne Srebrenice. Nastala je najprije kao otvoreno naselje, ali se s vremenom javila potreba da se zaštiti tvrđavom (pa je izgrađena tvrđava Srebrenik, čije ruševine treba da su se sačuvale do danas). Godine 1439. izričito je označena kao varoš. Kuće dubrovačkih trgovaca, kao i kuće trgovačkih kompanija – većinom u njihovom vlasništvu – nalazile su se u najvažnijim i najistaknutijim dijelovima grada, na trgu i obližnjim ulicama. Kako to svjedoče savremenici bile su velike i lijepe, građene od drveta, ali i od kamena. Poznat nam je i naziv jedne ulice, one koja je vodila na gradski trg – Via di merchado (Trgovačka ulica) – jedina kod nas u srednjem vijeku sa nazivom poznata ulica. Radnje su se nalazile u kućama za stanovanje po čemu se Srebrenica, poput ostalih naših srednjovjekovnih naselja, približava zapadnoevropskim gradovima onoga vremena. Osim crkava Sv. Marije i franjevačkog samostana (u gotskom stilu), uz koji je, po običaju, bio leprozorijum koji se, inače, pominju još u nekim bosanskim rudarskim naseljima, (i uglavnom su se izdržavali milostinjom Dubrovčana), u Srebrenici su se nalazile još carinarnica i gostionica, kao i drugi objekti neophodni za život jednog gradskog naselja. Ima i posrednih vijesti o postojanju pravoslavne crkve.
Srebrenica je, najzad, i jedino poznato bosansko naselje u kojem je bila provedena neka vrsta kanalizacije. Tačnije, pominju se odvodni kanali pokriveni pločama, rješenje koje je tada bilo uobičajeno u primorskim i italijanskim gradovima.
Shodno žalbama Dubrovčana (1435) despotu Đurđu Brankoviću Srebrenica je važila kao nezdravo mjesto zbog mnogih topionica i drugih rudarskih postrojenja koja su zagađivala vazduh (budući da je cijelo naselje bilo prošarano njima), što je „izazvalo smrt mnogih dobrih ljudi“. „Ovo su – kako ističe D. Kovačević-Kojić – prvi i najraniji podaci o problemima zagađivanja čovjekove sredine. U drugim rudnicima sličnih pokušaja nije bilo“.
Ovo zanimljivo podsjećanje na historiju Srebrenice, dopunićemo također zanimljivim podacima koji se odnose na bosansku vjeru Srebreničana u srednjem vijeku.
Dijelovi teksta ‘DUHOVNO – VJERSKO PRILIKE U SREBRENICI
I OKOLINI U XV STOLJEĆU‘, Dr. sc. Edin Mutapčić (Iz rada MONUMENTA SREBRENICA
Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva KNJIGA 5. SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA – izdavača JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona…)
HIŽE CRKVE BOSANSKE U SREBRENICI I OKOLINI
…Dubrovački izvori nam govore da su njihovi trgovci u „više navrata“ u vremenskom intervalu od 1407. godine do 1418. godine koristili „krstjanske hiže“ kao svratišta (konačišta) za svoje trgovce. Dakle, „patarenski domovi“ postaju najsigurnija mjesta za njihov odmor, ali i za njihovu trgovinu.
Zvuči gotovo nevjerovatno, ali su radije odsjedali u njihovim (patarenskim) kućama, nego i u kraljevim konačištima. Objašnjenje za navedene situacije zasigurno se mogu potražiti u unutarbosanskim plemićkim sukobima, a znamo da su to vremena previranja i borbi, pa i međuvlašća, između kraljeva Ostoje i Tvrtka II.30 U takvim okolnostima, vješti Dubrovčani su „sigurnost svojih ljudi i trgovinskih interesa nastojali osigurati osloncem na predstavnike Crkve bosanske“.
Prema tome, „obećanja“ iz tih redova nisu bila pro forme nego su zaista „imala i svoju praktičnu stranu.“ Čini se da ipak u toj ulozi patarenske karavanske stanice prednjači Ljubskovo. Dakle, kao odredište dubrovačkih trgovaca i karavana u Bosni najčešće se spominje Ljupskovo i tamošnji patareni sa svojim hižama.“ U ovom slučaju „dubrovačka građa“ koja je nastala prvenstveno „iz praktičnih potreba njihovih poslovnih veza s Bosnom“, daje nam dragocjena svjedočanstva o područnoj koncentraciji krstjana (contrata dei patarini), u kojoj se nalazilo više njihovih hiža (domus patarenorum),
odnosno (case dei paterini) poput ove koncentacije u Ljupskovu, koja kao što znamo predstavlja značajnu karavansku stanicu „na putu za Srebrenicu“ i naravno preko koje su oni (Dubrovčani i dr.) s robom prolazili.
Upravo nam izvori dubrovačke provenijencije potvrđuju činjenicu da „u navedenom razdoblju“ dolazi do odašiljanja učenja ovog vjerskog pokreta. Naime, u historijskim izvorima se „izričito navode pripadnici Crkve bosanske, njihove hiže, pa čak i šire područje ´contrata´. Sljedbenici Crkve bosanske u tom kraju odigrali su vrlo važnu posredničku ulogu u razvitku dubrovačke karavanske trgovine.“33 Prvi čovjek „tamošnje krstjanske zajednice“ je pataren Radojko
„po kome je ta kuća“ u Ljubskovu u jednom dokumentu od 21. septembra 1415. godine naziva njegovim imenom. Bilo je normalno da Vlasi vode trgovačke karavane i iste godine su oni i unajmljeni da idu patarenima u „Glubuskovo“.
Drugim ugovorom unajmljeni su Vlasi da odvedu trgovce u kršćansku kuću (domo Christianorum) u Glubuskovo. U ugovoru je Dubrovnik koristio termin „kršćani“, koji su patareni koristili kada su o sebi govorili. Vlasi su unajmljeni u kući Ruksina, patarena iz Glubuskova. Pretpostavlja se da je Ruksin bio prior kuće. Drugi ugovor iz 1414. godine spominje samo patarensku kuću u Glubuskovu, kao mjesto njihobvog boravka tokom trgovine. Već, prema ugovoru iz naredne 1415. godine Vlasima je naloženo da trgovce odvedu u kuću Radojhna u Glubuskovo/Ljubuskovo („ad Glupscovo usque ad domos Radoychi“). Pretpostavljamo da je pomenuti bio pataren i naslijedio Ruksina na položaju priora kuće. U dokumentu se navodi da su trgovci bili na putu u Srebrenicu. Tako, pretpostavljamo da se Glubuskovo (moguće, tačnije Ljubuskovo) nalazilo u blizini Srebrenice i najvjerovatnije, cijeli dan putovanja od Srebrenice.
Reference o Glubuskovu i patarenima se nastavljaju u 1416. godini. Izvori nam daju informaciju da se Ljubuskovo nalazilo na teritoriji porodice Dinjičić. Navedena porodica je 1450. uputila patarena u Dubrovnik, kao svog ambasadora (izaslanika). Tim uslugama se okoristio Petar Dinjičić. Naravno, to nije dokaz da su Dinjičići pripadali Crkvi bosanskoj, ali su zasigurno sa njenim pristalicama i svećenstvom „imali srdačne odnose“. Dakle, o vjerskoj pripadnosti Dinjičića nema pomena.
Međutim, to nije nimalo smetalo da imaju bliske veze sa Crkvom bosanskom. Hiža u Ljubuskovu o kojoj je bilo riječi, bila je na njihovoj teritoriji.
Često spominjanje Ljubuskova, kao odredišta dubrovačkih trgovaca i karavana, potvrđuje koliki je bio značaj tog mjesta kao tranzitne postaje na putu za Srebrenicu i kakvu su ulogu imali predstavnici Crkve bosanske u razvoju karavanske trgovine u Bosni u vrijeme velikih unutrašnjih previranja.
„Naprotiv, čak i u ratnim vremenima u odnosima s Bosnom, Dubrovčani su tražili pomoć predstavnika Crkve bosanske da bi zaštitili svoje interese u državi Kotromanića.“ Oslanjanje Dubrovčana, unatoč poznatim vjerskim suprotnostima, „na pripadnike Crkve bosanske.“ Ovakvu politiku moramo razumjeti „kroz prizmu stvarne zaštite“ koju su mogli pružiti samo predstavnici
Crkve bosanske dubrovačkim građanima i trgovačkim „interesima u Bosni.“ Upravo je ova vjerska zajednica u tim „nemirnim vremenima“ bila ona snaga koja je mogla efiksano pružiti zaštitu jer je „imala jako uporište u bosanskom društvu“. Od ovakve svoje prakse Dubrovčani nisu odustajali ni kasnije, u mirnijim vremenima, obrazlažući tu činjenicu „da je njihovo oslanjanje na krstjane i njihovu hijerarhiju pretrpjelo izmjene.“
Dakle, mudri Dubrovčani prvenstveno analiziraju političke prilike, oslanjajući se i dalje na Crkvu bosansku u svojoj trgovini. Međutim, državnom intervencijom kralja Stjepana Tomaševića i represijom nad pripadnicima Crkve bosanske
dolazi do izmijenjene slike vjerskih prilika, pri čemu uloga Crkve bosanske u ekonomskom i političkom životu gubi svoju raniju snagu. U području okoline Srebrenice i ta vladareva intervencija je imala slabiji intezitet, što možemo
sagledati iz upotrebe patarena od strane Petra Dinjičića u diplomatskim poslovima – relativno kasno (1450) i osmanskih izvora koji ukazuju da u neposrednom Srebreničkom području pripadnici Crkve bosanske su djelovali
i poslije nestanka vlastite države koja je stoljećima upravo ovu vjeru favorizovala kao državnu. Dakle, opravdanje za promjene odnosa pronalaze „u ovisnosti o razvoju političkih prilika“ kroz koje je prošla „bosanska država,
društvo i Crkva bosanska“ u posljednje četiri decenije njene neovisnosti.
Ipak nemožemo se otrgnuti zaključku, da na kraju, pod „utjecajem misionarskog djelovanja franjevaca“ i potporu bosanskih vladara i značajnog broja velikaša koji su pristali uz Katoličku crkvu, dolazi do stagnacije društvenog utjecaja
Crkve bosanske. Dinić je zabilježio da je „u blizini Ljubuskova nalazila se Likodra, isto karavanska stanica, ali koja je imala manji promet od Glubskova/ Ljupskova. Izvori nam bilježe da su „za istu podvoznu cenu“, vlasi ponosnici prevozili
robu do ove karavanske stanice (1405) „usque in Lochodra (sic) aut in Glubschouo“. Neosporno da danas u općini Krupanj u neposrednom Podrinju imamo mjesto po nazivom Likodra, koje je nekoliko kilometara udaljeno od
Krupnja u pravcu sjeveroistoka. Navedeno područje je prepoznatljivo po ostacima bosanske kulturne baštine tj. stećcima. Dakle, „pored puta Krupanj
Stolice i Krupanj – Likodra, ima starih grobalja“.4 Prema tome, u tom dijelu
se nalazila ova karavanska stanica i hiža Crkve bosanske. Tako na lokalitetu
Ivanovića njive, u blizini naselja, nalazi se nekropola sa 10 stećaka u obliku
stubova. Postavljeni su po pravcu zapad-istok. Spomenici su vrlo slabo
obrađeni i očuvani. Ukrašen je jedan primjerak motivima plastičnog krsta
i polumjeseca.
Dakle, neosporno prisustvo bosanskih vjerskih i kulturnih utjecaja sa druge strane (istočne) rijeke Drine. Dalje, Dinić isključuje da je riječ o ovoj Likodri „u srbijanskom delu Podrinja“, kao što je to ranije „mislio“ Jireček, pošto je jedan ugovor izričito stavlja u Bosnu – „in Bosnam ad locum vocatum Lichoder.“48 Jednostavno tradicionalna historiografija ne može pomisliti da bi ova karavanska stanica mogla biti u Bosni, ali istočno od Drine (u današnjem dijelu srbijanskog Podrinja), gdje su se bosanske političke, kulturne i duhovne ingerencije u jednom periodu srednjeg vijeka protegle i na ta područja. Rijetki su ovako pisani tragovi o hižama Crkve bosanske. U historijskoj literaturi naveden je veći broj krstjanskih hiža „na temelju spominjanja crkvenih dostojanstvenika za koje se vjerovalo da su bili na čelu takvih zajednica i simbolike na nadgrobnim spomenicima.
(MiruhBosne/BHRT)