DURAKOVIĆ Malo nas je ostalo nakon genocida, ali ni pod pritiskom nema pregovora sa negatorima

Ne pamtim kada sam više bio razočaran u nepravednost međunarodne zajednice. Danas, kada im je očito i dalje svejedno ko je žrtva, ko zločinac, ko negator genocida, a ko preživjeli ili ’95. godine kada nisu učinili ništa da bi spriječili Mladića da brutalno ubija Bošnjake u Srebrenici. Znate, to je onaj najveći zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Možda, s jedne strane, mogu razumjeti diplomatsko “zamotavanje u celofan” i izbjegavanje sastanka sa probosaskim liderima na temu Srebrenica jer već godinama nemaju rješenja protiv politike negiranja genocida i podrivanja države BiH.

Ali evo, kao savremene zemlje koje se kunu u demokratiju, možda i one samo čekaju odluku Ustavnog suda BiH po pitanju naše apelacije. Eto čekamo…

Međutim, diplomatski je poražavajuće “izbjeći” sastanak sa nekoliko najvažnijih političkih lidera u jednoj zemlji, ma koja tema razgovora bila. Pored toga, kontradiktorno je, istim pismom, pozivati nekoga na dijalog, a pritom odbiti poziv, upravo, na dijalog.

Mi se od 2016. godine borimo protiv svakodnevne diskriminacije i politika negiranja genocida čija je personifikacija Mladen Grujičić. Rezultat je to nagovora iste te međunarodne zajednice da prihvatimo i tadašnje neregularne i nedemokratske rezultate izbora. Danas nas opet pozivaju da, pored našeg bojkota kao demokratskog mehanizma protivljenja nedemokratskim izborima, prihvatimo rezultate takvih izbora i formiramo lokalnu vlast. Kažu da će nakon toga razgovarati sa svima… O čemu?

Ambasadori, potpisnici pisma probosanskim političkim liderima, naglašavaju njihovo jasno “protivljenje svim oblicima negiranja genocida i veličanju ratnih zločinaca te zalaganje za okruženje bez diskriminacije”, a istovremeno pozivaju Bošnjake da prihvate rezultate bojkotovanih i nedemokratskih izbora u kojima je CIKBiH, svojim propustom, uskratio biračko pravo stotinama naših građana u dijaspori na koji način je upravo i počinjena diskriminacija.

Kao čovjeku koji je preživio genocid, nakon toga kao izbjeglica otišao u SAD, tamo se školovao i odrastao, teško mi je palo da je i SAD, moja druga domovina, posustala u odbrani pravde i demokratije svrstavajući se među potpisnike današnjeg pisma.

Kada sam 2016. godine bio gost nekadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, na Clinton Global Initiative (CGI) u New Yorku, razgovarao sam sa mnogim bivšim američkim diplomatama iz vremena ratnog perioda u BiH. Jedan od njih mi je kazao: “Ćamile, SAD je bio na margini diplomatskog rata sa Evropom, jer nas nije htjela podržati u naporima da se Bosni ukine embargo…” Danas, nakon ovog pisma, prvo čega sam se sjetio je ta rečenica.

A Evropa, ni nakon 25 godina od rata, neće da razumije da Bošnjaci, preživjele žrtve genocida, nikada neće pristati pregovarati sa negatorima genocida, onima koji veličaju ratne zločince i diskriminišu nas i našu djecu u školama… pa ni pod pritiskom!

“Genocid čini i onaj ko navikava žrtve da prihvate rezultate genocida”, rekao je čuveni Simon Wiesenthal. Zato, vrijeđa što nas, ovakvim postupcima, navikavaju. Mi možda jesmo mala i nemoćna grupa Srebreničana, ali nažalost toliko nas je nakon genocida ostalo.

Međutim, nismo toliko naivni da nam se pod plaštom “zdrave demokratije” nedemokratski legitimitet podmeće umjesto legaliteta. Pokazali smo da smo nenasilan narod i onda kada su nelegalno gradili crkve na našoj zemlji, ukidali pravo na izučavanje bosanskog jezika u školama i godinama trpili razne oblike diskriminacije, ponižavanja, vrijeđanja i zastrašivanja…

Da zaključim, možda niko nije sa nama, možda nemamo vašu podršku, možda nećemo uspjeti ništa promijeniti, jer smo mali i nemoćni. Ali neka ostane zapisano da se ovaj mali i nemoćni srebrenički narod, nad kojim je počinjen genocid pred vašim očima, jednom pobunio protiv nepravde i nije htio pod plaštom “zdrave demokratije” svjesno učestvovati u nedemokratskim izborima i na taj način dati legitimitet politikama koje negiraju genocid i njegovo najveće stradanje.

( Autorski tekst za Faktor Ćamila Durakovića, bivšeg načelnika Općine Srebrenica i člana Inicijative “Moja adresa:Srebrenica)