Dževad Karahasan: Sarajevo je kasaba koliko i New York

Dževad Karahasan: Sarajevo je kasaba koliko i New York

Iz štampe je prije nekoliko dana izašao novi roman nagrađivanog književnika i uvaženog akademika Dževada Karahasana. “Uvod u lebdenje” nastajao je skoro 30 godina, od oktobra 1998, a objavila ga je izdavačka kuća “Connectum” iz Sarajeva.

Roman pripovijeda, uvjetno govoreći, “putovanje” jednog uglednog pjesnika, klasičnog humaniste, i njegovog sarajevskog prevodioca kroz svijet Sarajeva tokom 1992. godine, i govori o važnim temama – o slobodi, sreći, ljubavi, mržnji – onome što čovjeka čini čovjekom.

Nakon beogradske, a uoči sarajevske promocije, Karahasan je u intervjuu za Faktor govorio zašto je skoro tri decenije pisao roman o opsadi Sarajeva, šta je danas test prijateljstva, kako nam se dogodilo da smo prestali razgovarati i šutjeti, zašto mu je drago da su Sarajevo nazvali kasabom nakon performansa “Together” ispred Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje nas je dovelo racionalističko samoljublje, ali i mnogim drugim važnim temama.

Svaka Vaša nova knjiga probudi dozu sreće u ljudima, u to sam se kao novinar uvjerila mnogo puta, zato Vas želim pitati kako Vi doživljavate svaku novu knjigu, posebno kada se sa njom “rastajete” skoro nakon 30 godina. Kako se sada osjećate kada znate da je spremna za “razgovore” sa ljudima. Možemo li reći da Vam je pao kamen sa srca?

Hvala vam na riječima kojim ste ovo pitanje počeli. Čak i da nije istina da moja knjiga izaziva radost, sreću, lijepo je čuti to. Kad bih u to uspio povjerovati, to bi zaista izuzetno mnogo značilo jer knjige se i pišu u nadi da će nekoga obradovati, u nadi da će nekome nešto značiti. Jer ja mislim da se dobra književnost uvijek piše radi nečega i nekoga, nikad protiv nečega i nekoga. Dobra književnost nije ni oružje ni dezinfekcijsko sredstvo. Dobra književnost je poziv na radost, razgovor, međusobno otvaranje. Dobra književnost ne uklanja iz svijeta ništa nego ljudima pomaže da prepoznaju sebe i ono radi čega ima smisla trpjeti život, boraviti na svijetu. Zato mi zaista mnogo znače ove vaše riječi bile one istinite ili ne. A ovo pitanje o tome kako se čovjek osjeća kada završi knjigu, to jeste kada knjiga ode u štampariju tako da se više ne može prepravljati, dobro je pitanje. Moje stanje po završetku knjige je uvijek izrazito protivrječno. Na jednoj strani je to ogromno olakšanje.

Dakle, ipak padne kamen sa srca?

Da, pa mili Bože, nakon 26 godina muka konačno se razilazimo, ta priča, moji likovi i ja, odoše oni od mene, ostadoh ja bez njih. Mašala, super. Istovremeno je to naravno povezano sa jednom vrstom straha – a šta ću sad? Počinjete se buditi bez toga da vam je neko od junaka pored kreveta.

A saživili ste se sa njima.

Pa morate, jer ja pišem, počinjem pisati onda kada moji likovi počnu govoriti svojim glasovima. Oni vam nekako postanu prijatelji, članovi porodice, tu su stalno i sad ih odjednom više nema. Još mnogo konkretniji od ovog straha od praznine je nelagoda oko toga šta ću sad. U mom slučaju je do sada uvijek išlo nekako tako da ja nakon romana napišem knjigu eseja jer esej me na neki način odmara od romana. U eseju govorim samo ja, ako nekoga spomenem, to je neko od sjajnih pisaca od kojih sam učio.

Bavim se bez nekog osjećanja obaveze da poštujem bilo kakav zanat, govorim o pitanjima koja me dugo progone zbog niza stvari koje su se događale u posljednjih deset godina, meni se međutim nakupilo nekoliko romana koji čekaju. Materijal je skupljen, ja sam čovjek u godinama. Ja se zaista nimalo ne bojim smrti, ali mi ne bi nikako bilo pravo da odem nenapisavši ono što bih volio napisati. Svi ćemo mi napisati ono što nam je suđeno, ali mi bismo svi uglavnom voljeli malo više od onoga što nam je suđeno. Hoću li stići, to se ptam. Ovaj roman sam predao izdavačima u januaru, nakon toga sam još dva-tri puta mijenjao ponešto jer uvijek bih ja nešto mijenjao, sve dok mi ne zabrane da prilazim rukopisu, i već se naslućuje jedan ozbiljan sukob u meni. Ja već deset-petnaest godina sanjam o tome da napišem jedan esej pod naslovom “Ogled o šutnji”. Mene šutnja već jako dugo fascinira. Progoni me pitanje zašto smo mi zaboravili šutjeti onda kada smo zaboravili razgovarati. A oba ta gubitka su nam se dogodila.

Sigurno ste primijetili da ste stvarno prijatelj, da se stvarno razumijete i volite samo sa onim ljudima sa kojim možete ugodno, produktivno šutjeti. Ako sjedite s nekim i šutite, ne osjećate nimalo nelagode, s njim ste bliski. Ako osjećate nelagodu, sjedite s njim, mili Bože šta ću sad, šta da kažem, nije to pravo prijateljstvo, vjerujte mi. Tu nešto ne štima.

To je danas test prijateljstva?

Boga mi jedan od pouzdanih, vjerujte mi. A to je u tijesnoj vezi sa razgovorom. Jer, kažem, mi razgovaramo u dva slučaja. Najprije moramo pobrojati uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi nešto bilo razgovor. Prvi uvjet je – to nema veze sa korišću i sa poslom. Ako mi razmjenjujemo replike da bismo sklopili posao, potpisali ugovor, to je posao, to nije razgovor. Ako razmjenjujemo rečenice da bismo jedno od drugoga nešto postigli ili jedno drugoga uvjerili u nešto, ni to nije razgovor. Zovite to kako hoćete – ideološko prepariranje. Stvarni razgovor je samo onda kad mi nemamo nikakav vanjski cilj, nemamo nikakav vanjski razlog da razmjenjujemo rečenice. To imamo u dva slučaja. Jedan slučaj je kada se želimo upoznati, kada mi jedno drugo zanimamo.

Takvi razgovori u pravilu nisu udobni jer ako mi nekoga stvarno zanimamo, ako nas neko zaista želi upoznati, on će naravno prepoznati u nama i ono što mi ne volimo o sebi znati, on će naravno razumjeti, bar naslutiti naše nesigurnosti, zbunjenosti, a svi mi, pogotovo muškarci, strašno volimo iluziju kako smo suvereni. Kako ćemo mi u svakoj situaciji reagirati dobro. Onaj ko vas stvarno želi upoznati prepoznat će u nama svašta od onoga što ne pripada našoj željenoj slici nas samih, a drugi slučaj, druga mogućnost pravog razgovora je ono lijepo, opušteno, spoj izgovaranja rečenica i šutnje, kakvo ste u vrijeme moje mladosti mogli slušati u kafani iza Višegradske kapije kod Banče i njegovog babe rahmetli. Sjede ljudi nako. Šute. Pa neko od njih izgovori neku rečenicu tek toliko da ga podsjeti na to da je on svjedok njegovog postojanja. Ja vama kažem jednu rečenicu, i vi kažete “ja”, i vaše “ja” govori da vi svjedočite moje postojanje. To što sam ja vama nešto rekao, dokazuje da ja svjedočim vaše postojanje. Jer vi naravno govorite onome ko je prisutan, čak i ako on duhovno nije tu, kako ste mu uputili rečenicu, vi ste ga dozvali. I to je lijepo čudo jezika. Jezik vam dokazuje da vi nikada niste sami. Čim ste otvorili usta, vi ste dozvali nekoga.

Pa je li istina onda ona da je problem u današnjoj komunikaciji što ne znamo slušati, nego smo tu samo da iznesemo svoje mišljenje?

Upravo tako. Ja to nazivam solipstističkom bolešću zapadne kulture, a moglo bi se jednostavnije reći bolešću solipsizma koja vlada u suvremenom svijetu uopće. Jer, znate, naša kultura već stoljećima nije sposobna da drugoga vidi kao subjekta. Ta nevolja je počela sa Decartesom, sa racionalizmom, sa uvjerenjem, da citiram: “Mislim, dakle jesam”. Ja sebi sobom dokazujem sebe. Mašala. Blago tebi. Dragi Bog je stvorio svijet ne radi toga da bi sebi posvjedočio sebe. Ustvari nemam pojma ko sam ja da objašnjavam razloge koji su dragog Boga naveli na nešto, ali svijet svjedoči dragoga Boga. Postojanje svijeta. Racionalističkom čovjeku ne treba nikakav dokaz, on je sam sebi dokaz postojanja. Svijet dokazuje da Boga ima, mi o tom Bogu ništa dalje ne možemo reći osim da ga ima. Zašto ne možemo reći ništa o svemoćnom, sveprisutnom Bogu abrahamskih religija? Zato što se Njega ne može odrediti, On je neodrediv. A neodrediv je između ostalog što nije moguće ti, koje bi stajalo prema Njemu. I mi odjednom zaboravljamo to i počinjemo vjerovati da ako mi mislimo, mi smo sebe dokazali. Kome si se dokazao ako nema mene?

Onda bi bio samo Adem (Adam) ili samo Hava (Eva) na početku…

Tako je. Taj strašni krug, to vrzino kolo u koje je racionalističko samoljublje nas dovelo, egomanija, egocentrizam, zovite to kako god hoćete, ali pogubna posljedica toga je naša nesposobnost da drugog čovjeka vidimo kao subjekt, kao svog sugovornika. To ukida razgovor. To vidite možda najbolje na razvoju teatra, jer teatar je pozornica od postanka, od stare Grčke i egipatskih misterija o Zidi i Ozirisu. Oduvijek je teatar bio mjesto dijaloga, razgovora. Teatar je ambijent u kojem vi zaista zavisite od partnera i on zavisi od vas. I pogledajte kako se stvari u teatru razvijaju sigurno već od početka 20. stoljeća pa do danas – imate sve manje takozvanih agonalnih scena jakih i sve više nekakvih prividnih razgovora, rečenica koje ništa ne znače i nisu nikome upućene. I to se najjasnije vidi kod velikog autora Samuela Becketta čiji likovi izgovaraju rečenice da ne bi ništa rekli. Beckettova drama je ambijent čiste šutnje. To se već najavljuje kod Čehova. Njegovi likovi strašno mnogo šute na pozornici. Sve su to znakovi da nam se razgovor ukida, da nas jezik ostavlja. Da nama jezik sve manje služi tome da dozovemo drugoga, a sve više nam služi da baljezgamo.

Jer ako govorite samo radi toga da kažete šta vi mislite, vi ne iskazujete sebe. Nama su se dogodile tužne stvari. Prva, povjerovali smo da je informacija znanje. Nije. Znanje je nešto posve drugo. Najmanje pet policija raspolaže s toliko informacija o meni koliko ih ne znamo ni ja, ni moja žena i moji prijatelji zajedno. Kunem vam se da me svi prijatelji i moja žena poznaju bolje nego sve policije zajedno. Jer informacija se odnosi samo na ono vanjsko, a čovjek ima i unutrašnje biće, i o unutrašnjem biću vam informacije malo kazuju. To je velika nevolja koja je nas stigla. Druga nevolja, što mi uporno zaboravljamo, da je čovjek kompleksno biće, mnogo više od razuma, i mnogo više od pouzdanog znanja. Ja sam se približio vašem unutrašnjem biću onda kada sam vas pitao nešto, i vi mi morate odgovoriti sa ne znam, nemam pojma. E kad sam tu došao, blizu sam tome da počnem upoznavati vas. A mi se svi unazad bar 50-60 godina ko šejtana bojimo toga ne znam. Jer ovo ne znam je jako blizu našim emocijama. A mi živimo u kulturi koja nas uvjerava da je emocija pogubna jer otkriva našu slabost. Pa robe Božiji, naravno da sam slab. Bogu hvala. Primijetili ste sigurno koliko se u današnjem svijetu brblja o sigurnosti. Jednom sam imao čast primiti Heineovu medalju u Düsseldorfu i govor kojim sam se zahvalio za to visoko odličje nosio je naslov – “Emigrirati u život”.

I bio je sav psvećen ovoj ideologiji sigurnosti koju nama nameću moćni ovoga svijeta. Svi smo mi emigranti. Oni koji vjeruju u dragog Boga, znaju da smo mi protjerani iz raja, dakle emigranti. Oni koji ne vjeruju u dragog Boga, a imaju mater, znaju da smo protjerani iz materice. I dok ste živi, vi ste izloženi svakoj opasnosti i svakom belaju. Komšijin sin uči vožnju da bi mogao mene pregaziti, komšinica uzgaja cvijeće na balkonu da bi njena saksija pala meni na glavu. Sve što jeste, ugrožava nas dok smo živi. Oni od nas uporno sakrivaju činjenicu da najviše sigurnosti u ovom svijetu vlada u specijalnim odjeljenjima zatvora. Tamo ste sigurni onoliko koliko možete biti na ovom svijetu. Samo ne znam koliko ljudi želi tamo dospjeti. A kad ako Bog da umremo, bit ćemo potpuno sigurni. Ništa nas na ovom svijetu više neće ugrožavati. Zbog te opake zloćudne i zlonamjerne ideologije sigurnosti nas su uvjerili da je prilično nepristojno osjećati nešto. Kontrolirajte svoje emocije. Pa k vragu je li znate da je kontrola teror nad sobom. Jasno je da pristojan čovjek neće nekome koga jedva poznaje prići i reći: “Gospodine, vi izgledate odvratno”. Toliko smaokontrole je poželjno, ali ne pokazati emociju u razgovoru s prijateljem, s bliskim čovjekom, pa zaboga miloga, šta smo mi ako izgubimo emocije. Je li vama jasno da emocija u nama oslobađa energiju. Možete li zamisliti čovjeka koji urla od radosti, skače i vrišti jer je saznao da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrata nad katetama?

Pitagora bi bio sretan…

Ma vjerujte mi da nije ni on mogao skočiti. A možete li opet suprotno tome zamisliti čovjeka, posebno malo mlađega koji ne vrišti i ne skače kad je saznao da ga neki curetak želi poljubiti. Emocija oslobađa u nama energiju, budi životnu radost, daje nam razloge da podnosimo život.

Vratimo se na teatar. Baš zbog nedostatka razgovora, u Sarajevu, ispred Narodnog pozorišta, dogodio se performans koji je zgrozio javnost. Bh. prijestolnica je dobila lentu kasabe, a oni koji su joj priuštili jedno takvo iskustvo, ne vide svoje greške. Želim Vas kao teatarskog znalca pitati da li je umjetnost kada nag glumac hoda po trgu i opći sa lubenicom?

Što se mene tiče Sarajevo jeste kasaba, i meni je mnogo drago što je Sarajevo kasaba. Kasaba je ambijent u kojem se ljudi međusobno poznaju i poštuju. Ambijent u kojem se ljudi zanimaju jedan za drugoga. Ja se mnogo radujem što je u Sarajevu tako. Kada prestanete biti kasaba, ljudima oko vas je apsolutno svejedno kako se osjećate, kako živite, koliko ste živi. U tom smislu mnogo mi je drago što je Sarajevo kasaba. Problem je s onima koji Sarajevo pljuju, odnosno proglašavaju kasabom, zato što se ljudi malo nerviraju ako gologuz čovjek trči za njihovim ženama. Trebali bi se sjetiti sličnih slučajeva u malo većim kasabama. Naprimjer jedna od revolucionarnih teatarskih trupa 20. stoljeća Living Theatre, igrala je 60 i neke godine u New Yorku jednu predstavu, i htjeli su da ta predstava preraste u jedan uvjetno govoreći ritual, pa su se svi skinuli goli, i pozvali gledaoce da se svi skinu goli, i da svi tako goli iziđu na ulicu. Oni su to i učinili, i onda ih je policija u toj malo većoj kasabi od Sarajeva pohapsila i odvela u zatvor. Jer umjetnost je dio, ako tako mogu reći, društvenog života. I ti možeš biti umjetnik koliko god te volja, nemaš pravo uznemiravati mene, u smislu ne uznemiravati mentalno, ne uznemiravati duhovno, nego doslovno.

Moram priznati s tim u vezi da me jako zbunjuju neke moje drage i zaista poštovane teatarske kolege koje izvedu razgolićeno žensko na pozornicu ili muško odjeveno u žensko rublje. Jednog od tih kolega sam pitao: “Zašto vi mislite da ćete me u mojim godinama šokirati kada mi pokažete žensku pozadinu. Pa ako je do sada nisam vidio, šta sam radio na ovome svijetu, i zašto mislite da je to toliko šokantno?” Zaista se najiskrenije čisto ljudski pitam za čovjeka koji se skine gologuz, istrči na trg i počne skakati tamo, zašto on misli da je njegova koža takav ibret. Volio bih da mi objasni. Zaista to ne razumijem. Volio bi isto tako da mi kolege koje Sarajevu prigovaraju što se ljuti, tj. nekim Sarajlijama prigovaraju što se ljute, ako im go čovjek trči za ženom, za lubenicom, za kim već, zašto ne proglase New York kasabom, zašto ne proglase kasabom tolike gradove u kojima bi policija najnormalnije intervenirala ako vide čovjeka da go hoda ulicom. Ja nemam ništa protiv golotinje, ali, ljudi, ne bih vas gledao golog.

Zato smo izmislili odjeću.

Tako je. Adam i Eva su Bog zna koliko, tada još nije teklo vrijeme, u raju hodali goli, parili se zajedno s ostalim životinjama, neke od tih životinja su bile gole, neke su imale krzno kao odjeću. Sve bilo uredu. Čim su kušali sa drveta saznanje, otkrili da su goli i Bogme zavezali smokvin list. I kad su istjerani u ovaj svijet, ima da budu odjeveni, ima da zarađuju hljeb svoj znoju lica svojega. Kultura počinje dvjema radnjama – prva pokrivanje tijela, definiranje onih dijelova tijela koji su okrenuti svima, koji su otkriveni i pokrivanje onih dijelova tijela koje ta kultura dotična smatra da treba tako. Možda postoji neka kultura u kojoj je guzica gola, lice pokriveno, ne znam, ja ih nisam upoznao. Ne isključujem. Dakle prva radnja kojom kultura počinje jeste definiranje tabua, i druga je termička obrada hrane. Ali o tome sada ne govorimo.

Pazite, mene strašno zanima jedna druga stvar. Prije dvije-tri godine, ja sam nagovarao direktora Sterijinog pozorja da organizira simpozij na kojem bismo razgovarali o jednom zabrinjavajućem fenomenu našeg teatra, o suvremenom teatru ovdje na Balkanu. Jedva da možete vidjeti predstavu u kojoj su likovi individue. Svi su dio mase. Nema više pojedinačnog glumca, svi agiraju kao masa. Jedva da ćete vidjeti predstavu u kojoj glumac govori direktno. To je čisti teror mikrofona, jako odvijenih zvučnika. To se javljalo svaki put kada se javljao teatar tog tipa, teatar mase bez glumca, bez direktnog ljudskog razgovora, to je bio pouzdan znak totalitarnih sistema. Teatar se rodio onda kada je iz hora, dakle mase, izdvojen pojedinac. Kada se javio pojedinac, onda se javio teatar. Čudo teatra je u direktnoj komunikaciji između vas i mene. Nema kamere, nema televizije, struje, milicije između nas. Vi i ja. Toga u suvremenom teatru uopće nema. Vlada doslovno teror kolektiva, tehnike, mase, i o tome se uopće ne govori.

Nadam se da će uvažiti Vaš poziv za simpozij, no vratimo se romanu “Uvod u lebdenje”. Priča je to o opsadi Sarajeva. Pisati na takvu temu je veliki izazov i velika odgovornost, posebno i iz razloga što ste bili svjedokom tih ratnih dešavanja. Sigurno su postojali određeni sukobi u Vama – da li ćete prenijeti te emocije, strahove i sve ono što ste vidjeli, da biste ispoštovali sebe prije svega, i ono što ste vi pretrpjeli, a onda i ljude iz Vašeg okruženja…

Ja naravno ne mogu ocijeniti i nemam prava ocjenjivati koliko sam uspio. To će ocjenjivati čitaoci. Lijepo je od vas da ste nabrojali sve probleme takvog poduhvata, da ste nabrojali sve ono što me je svaki put zaustavljalo kad sam pokušavao da pišem. Jer valja progovoriti o tome što ste vi doživjeli i što je doživjelo još mnogo ljudi u mnogo radikalnijim i bolnijim varijantama, i progovoriti o tome bez patetike, bez općenite emocije lažne. Općenite emocije su često lažne. Progovoriti iskreno, ali ne naivno. To je zaista bilo užasno teško. Meni se čini, mogu reći sa prilično čvrstim uvjerenjem, da mi neke stvari sigurno jesu pošle za rukom. Prvo i najvažnije meni, mislim da sam uspio u romanu jasno pokazati, artikulirati sposobnost mojih sugrađana da u paklenim uvjetima misle i djeluju etički.

Ne iz pozicije žrtve?

Tako je, ne iz pozicije žrtve, ne iz pozicije pripadnosti. Nego iz pozicije ljudskosti i tvrdog uvjerenja da ljudski postupci, ljudska djela imaju vrijednost po sebi. Ja ću vam spomenuti jedan primjer jer tako se najbolje stvari objasne. U novembru 94. stojim na mostu prekoputa Veterinarskog fakulteta na Dolac Malti. Stojim sa specijalcem Kinom. To mu je bio nadimak. Ime mu ne znam, neka mi oprosti, nisam ga nikada ni saznao. Obojica gledamo prema bivšem trgu Pero Kosorić, sadašnjem Trgu heroja. Kina u jednom trenutku uzdahne i kaže: “Mili Bože moj, koliko sam prijatelja tamo izgubio”. I ja budala, ono idem ga kobajagi tješiti, govorim: “Ma čuo sam da su i oni imali velike gubitke tamo”. Kaže Kina: “Profesore, da cijeli svijet ove sekunde ugine, niko od mojih prijatelja se ne bi meni vratio. Mene boli to što su oni izginuli”. I ja u tom trenutku shvatam koliko je taj čovjek zaista etičko biće. Tuđa bol ne umanjuje tvoju, tuđi zločin ne dovodi u pitanje tvoj zločin, tuđi gubici ne umanjuju tvoje gubitke, i tvoj posao je da se baviš gubicima, svojim bolom, svojim mukama. Vjerujte mi da ja dan-danas na taj razgovor i na Kinu mislim sa zahvalnošću i sa jednom blagom dozom stida što nisam ukapirao ono što je on govorio. Siguran sam da većina likova u romanu, većina postupaka, većina događaja u tom romanu svjedoče o toj izuzetnoj, meni beskrajno uzbudljivoj etičkoj dimenziji našeg trpljenja. Meni je to dragocjeno.

Ispričali ste onu stranu Sarajeva kojoj se i svijet divi, no šta je temelj priče?

Temelj priče je sljedeći. Jedan klasični starinski humanist, intelektualac koji se bavi klasičnom filologijom, poznaje mrtve jezike, izučava stare kulture i ujedno je pjesnik, došao je u Sarajevo i tu su 2. aprila predstavili knjigu njegovih pjesama koja je izišla u Svjetlosti. Njegov prevodilac Rajko Šurup je tehnički gledano pripovjedač knjige. Taj pjesnik, humanist najprije je htio napustiti Sarajevo, i jedan mali incident na autobuskoj stanici naveo ga je na odluku da ostane, i pita Rajka bi li mogao stanovati kod njega. Pita ga: “Hoćeš li mi biti Vergilije po tvom paklu?” Kaže Rajko: “Ne mogu, čak i u mojoj kući ti moraš biti meni vođa”.

On ostaje tu. Dakle, Piter, pjesnik hoće da upozna Sarajevo, pakao Sarajeva pod opsadom uvjeren da će tako zahvaljujući tome sići i u vlastiti pakao. Jer on govori na samom početku romana: “Mi ne možemo znati da li stvarno postoji pakao, džehenem kao objektivno vanjsko mjesto, možda je to samo najdublji dio nas. Najdublji sloj u nama samima”. I on kreće na putovanje po svijetu univerzuma Sarajevo pod opsadom da bi upoznao taj pakao i sebe samog. I na kraju romana oni odlaze iz Sarajeva, sad žive u Piterovoj kući na Siciliji blizu Palerma. Rajko siromah sluša kako zavija jugovina i piše sjećanja na Sarajevo, i pita se… Jer roman počinje onom svatovskom pjesmom – “spustila se zlatna žica iz vedra neba, savila se mladoženji oko fesića, od fesića đul nevjesti oko duvaka…” s obzirom na to da je neku noć u snu vidio kako se iz neba jedna zlatna žica spustila na Dolac Maltu gdje je njegova kuća, da li je majka Ljuba vidjela tu žicu, čeka li da joj se sin vrati.

Jasno je da u Vašem romanu nema podjela – na Bošnjake, katolike, pravoslavce, jevreje…, kako se to očekuje kada se govori o Sarajevu, posebno o opsadi. Ali neki bi pomislili da sebe na taj način želite zaštititi, a zapravo istina je da niste neutralni…

Ja naravno nikada nisam neutralan. Ja sam živ čovjek, subjekt. A živ čovjek i subjekt nikada ne može biti neutralan jer ne može biti ravnodušan. Ja se samo trudim da se čak ni u životu koji mi je mnogo manje važan od književnosti, ne određujem ideološki jer ideologija je lažna svijest. Budući da nikada nisam bio član partije, smijem citirati druga Marksa: “Zašto je ideologija lažna svijest, zato što nas uvjerava da je najvažniji temeljni kriterij sudova, dakle razmišljanja i razumijevanja stvari pripadnost”. Tako da mi na temelju pripadnosti, ako mislimo ideološki, tvrdimo da mi nismo okupirali neku zemlju nego smo je oslobodili, kad mi organiziramo orgije mučenja kakve svijet nije vidio od 16. stoljeća, to je samo odbrana ljudskih prava. Kada mi uništavamo gradove, to je iz ljubavi ili šta već.

Mi u svakom slučaju ne možemo činiti zlo, a oni, ona druga strana, a druga strana su svi koji nismo mi, oni su zlo. Kad oni vama poklanjaju pšenicu, to čine sa zadnjom namjerom, iz zle namjere. Recimo da se nadebljate pa dobijete probleme sa srcem. Kada oni nekoga poljube, to je Bože sačuvaj. Sve što mi činimo je plemenito, dobro, uzvišeno, čisto i lijepo, sve što oni čine je zlo, crno, naopako… Ja tu primitivnu, jeftinu lažljivu dvodimenzionalnu logiku ne mogu prihvatiti jer ni ljudsko biće, ni ljudski život, ni lijepi Božiji svijet nisu dvodimenzionalni, nemaju samo dvije boje. Ljudsko biće je kompleksno, komplicirano, Božiji svijet ima puno boja. Jedina mogućnost da ne izgubimo ljepotu, složenost života je etičko mišljenje. Svijest o tome da ljudska djela, postupci, imaju vrijednost po sebi. Ošamariti ili nogom udariti dijete u bubrege nije čin ljubavi makar ga počinilo moje dijete. To je gadost. Silovati ženu nije čin ljubavi ma koliko on bio izbezumljen njenom ljepotom. Uzeti i zatvoriti u kuću 74 čeljadi pa zapaliti tu kuću da oni živi izgore, koliko god zločinac koji je to učinio pripadao mom narodu ili mojoj familiji, ne može biti ništa drugo nego zločinac.

Vi nemate problem sa nazivanjem stvari pravim riječima.

I zato me s toliko meraka napadaju.

Istina nije poželjna, ali mi je fascinantno da se Vaš roman, nakon toliko blokada projektima koji govore o ratu u BiH, uspio “probiti” na srbijansko tržište. To je veliko, uz nadu da će oni, koji se susretnu sa Vašom pisanom riječju, osloboditi se onoga što im se stalno servira – nacionalizam i fašizam…

Mislim da je ovo što sada govorite najbolji dokaz da se ideologije zasnivaju na strašnim zločinačkim pojednostavljenjima. Moj dragi prijatelj Mile Babić uvijek govori: “Svakome propast dolazi iznutra”. Kaže, niko narod ne zloupotrebljava kao oni koji se proglašavaju vođama i zaštitnicima tih naroda. Sve vrijeme opsade Sarajeva u mojoj zgradi je živjelo troje-četvero Srba. Ja sam uporno ponavljao ko pokvarena gramafonska ploča da ja u Beogradu naravno imam prijatelja i kad god sam mogao, komunicirao sam sa pokojnim Bogdanom Bogdanovićem, Ivanom Čolovićem, srećom još živim Filipom Davidom. Ne postoje Srbi kao takvi. Srbi nisu uspaljena slijepa masa. Srbi su devet miliona pojedinaca. Kada je neko, ne znam ko je prvi izgovorio sintagmu genocid u Srebrenici, pojavili su se političari, ja pamtim da se jedan od njih zvao Nikola Špirić, ako postoji političar s tim imenom, koji je rekao “Srbi nisu genocidan narod”. Tada sam sjedio sa jednim Srbinom, mojim dragim prijateljem. Govorim ja, zanimljivo da je ovaj čovjek to otkrio.

Ne vjerujem da je iko ikada rekao da su Srbi genocidan narod, ako je neko govorio o genocidu, govori o tome da je određena politika genocidna, ali jedna grupa zlih ljudi pretvorila je, tj. pokušava da pretvori srpski narod u svoje taoce. I ako smo mi činili zločine, ima da odgovara cijeli narod za to. Ako smo mi neko zlo učinili, to je počinio narod. Nije, buraz. Između određene politike i naroda razlike i granice su više nego jasne. Ja zaista ne vjerujem, možda je neka budala u trenutku očajanja, bijesa, napadu mržnje izrekla uvjerenje da je srpski narod kao takav genocidan. Pazite, mi uporno zaboravljamo – u ovom etnofašističkom konceptu vlasti, koji je nama nametnut, uporno se zaboravlja da je nacija nešto od jučer, jedan konstrukt koji je nastao početkom 20. stoljeća, a da je narod nešto mnogo staro. Narod je socijalni fenomen, nacija je politički. Među nama su sve glasniji mentalno bolesni lingvisti koji ozbiljno vjeruju da je jezik atribut nacije. Tobejarabi. Ne možete žive ljude svoditi na naciju, ne možete jezik pretvarati u atribut nacije. Problem je u tome što samo slobodan čovjek može diferencirati, misliti, prepoznajući i poštujući razlike među pojedinim fenomenima. Mi nažalost nismo slobodni ljudi, nismo sposobni da mislimo i zato pojednostavljujemo, lažemo i onda kada nismo htjeli.

Koliko u knjizi postoji stvarnih događaja?

Nije moguće pisati o tom periodu bez stvarnih događaja. Književnost nije i ne smije biti dokumentarni izvještaj o onome što se događalo, ali ako se književno djelo koje govori o određenom historijskom periodu na jednom određenom konkretnom mjestu potpuno odvoji od stvarnih zbivanja, prijeti joj velika opasnost da postane puka ideologija. Da vam pokažem ovu etičnost koja je meni bila temelj cijele priče. U junu 1992. godine dolazi do Sarajeva vijest o takozvanim živim buktinjama u Višegradu. Kada su Milan i Sredoje Lukić zatvorili u kuću i spalili 74 čeljadi. Moja junakinja, Rajkova majka Ljuba je čula to, zanijemila neko vrijeme, i kada je mogla progovoriti, kaže: “Bože mili, hoće li oni nama ikad oprostiti zlo koje nam nanose”. Na to njen sin Rajko, autor romana poludi i kaže: “Molim te šuti, tada si mnogo pametnija”. I bijesan izlazi, Piter izlazi za njim i vidi Rajka kako šakom udara u drvo. I govorio on Rajku – bolje glavom. I pita ga Piter šta ti je bilo, što si onako poludio.

Kaže, kako može izgovoriti takav užas? Da zločinci opraštaju nama zločine koje oni čine. Piter govori, ali to je potpuno logično. Kada bi ti znao nešto više o ljudskoj duši, znao bi da je tako. Jer žrtva nema izbora, zločinac ga uvijek ima. Zločinac zna da je imao izbor i da je izabrao krivo. Sada nakon što je počinio to, zločin je u njemu i on je u zločinu. Zato je žrtvi mnogo lakše da podnese. Moja temeljna panika je bila da o tim događajima, o kojima niti mogu misliti, niti govoriti bez snažnog emotivnog potresa i dan-danas, vrijeme može pomoći da kontroliramo, ali kako o tome govoriti mirno bez vrištanja. Imam sjećanja o kojima ne mogu govoriti, ja mogu jedino vrištati kada se toga sjetim. Ali vi kada pišete roman, ne smijete u njega ugraditi svoju emociju jer to prijeti tome da vaš roman postane emotivno nerazumljiv. Roman mora počivati na estetskoj emociji, a ta emocija je otvorena čitaocu. To nije vaša emocija. Vi morate svoju emociju suspregnuti, objektivirati, i kažem moj temeljni strah dok sam radio ovo, i to objašnjava zašto je rad na romanu trajao toliko dugo, kako to o čemu biste najradije vrištali ispisati mirno sa osjećanjem koje će biti otvoreno čitacu, a ne sa ciljem da vi sebe oslobodite.

Previous 'U Bosni i Hercegovini su dostupni gotovo svi faktori uspjeha i ekonomskog napretka'
Next Otvorena magistralna cesta Neum - Stolac

You might also like

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Kakanj: Povodom Dana državnosti promocija knjige “Stećak” autora Gorčina Dizdara

  Knjiga “Stećak” autora Gorčina Dizdara o jedinstvenim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima Bosne i Hercegovine, bit će predstavljena kakanjskoj javnosti u petak 23.11.2018. godine u maloj sali JU KSC Kakanj, sa

RIJEČ

I vlast i opozicija pozivaju Tegeltiju da se probudi ili odstupi

Nisam kriv. Vijeće ministara nije krivo. Ovako se, u najkraćem, danas cijeli dan za nenabavku vakcina pravdao predsjedavajući Vijeće ministara Bosne i Hercegovine Zoran Tegeltija. Njegov argument da farmaceutske kompanije

RIJEČ

Štošta se promijenilo od Balkanskih ratova, kada je Srbija tuđim parama mogla ratovati i osvajati

Neće službeno Sarajevo veličati postupak Gavrila u pokušaju u Potočarima, niti praviti spomenike ratnim zločincima… Piše: Emir Hadžikadunić U samo nekoliko mjeseci Srbija je održala nekoliko teških lekcija iz historije svojim