Prenosimo tekst objavljen u listu ‘Bošnjak‘, davne 1892. godine.
-„Extra Serviam non est vita, et ei est vita, nor est ita“. Ovako promijenjenu lozinku, koja u prijevodu znači: „Izvan Srbije nema života, i ako ima život, nije takav”, mogla bi sebi današnja srpska vlada mirne duše napisati na svoj bajrak.
Istina, srpske vladine novine ne znaju se nahvaliti svojih gospodara, te ih kuju u zvijezde, gdje im se samo najmanja prilika pruži. Ali nije sve zlato, što se sja. Čovjek, koji odnošaje u Srbiji pozna, i onaj, koji događaje pomno prati, taj dobro znade, da prilike u najmlađoj kraljevini nijesu tako ružičaste i sjajne, kako se to na onom strpljivom zvaničnom novinarskom papiru piše.
Svaki onaj, koji je pratio iseljivanje i boravak Crnogoraca u Srbiji za teških vremena gladi, koje su zavladalo na crnogorskim kršima, upamtio je, da braća sa braćom nijesu nipošto bratski postupala. Crnogorci su dnevice bili prinuždeni, da se tuže na jednokrvne svoje suvjernike, koji su pače pošli tako daleko, da su sramotili žene i šćeri crnogorske doseljene braće. A kako primaju bosanske iseljenike, naročito one, koji se bijedni vraćaju natrag u domovinu, izgubivši u stranu svijetu sav imetak, o tom znadu naši muhadžiri dosta pripovijedati, a dosta o tome pišu i strane novine, a poimence su o tome nedavno donijele značajnu crticu zagrebačke „Narodne Novine”.
Da, „braća” ispreka imadu vazda puna usta slatkih i glatkih riječi, al zato im je kesa vazda zatvorena, pa ako je i prazna. Ko najpošlje poznaje i nutarnje prilike najmlađje kraljevine, taj je sa svojim sudom na čistu, on znade, da izvan Srbije nema takva života, i ako je život, nije nigdje takav, nije na ime nigdje takav kukavan.
Evo što piše dopisnik beogradskih „Srpskih Novina” iz Kragujevca:
„Sedam dana već kako smo ušli u mjesec maj, a još nema ni nade da će se izdavati plaće i penzije za prošli mjesec. Gjurgjev dan došao i prošao, selidbe iz stana u stan, kao i premještaji iz mjesta u mjesto među činovnicima i oficirima nastali, a džepovi prazni, nit ima kirija da se plati, nit troška oko seobe, niti zarada mlađim. Badava se obilazi oko vrata okružne blagajne, na njima prilijepljena cedulja kazuje svakome, koji je po plaću ili penziju došao, da nema para ! Pokunjena se gospoda i udovice činovničke vraćaju s praznim Šakama kući! Ej nesrećna zemljo, dokle te dovedoše tvoji pusti sinovi radikalci. Oni se ponamještaše i namještaju se još jednako na masne plaće, a ostali svijet neka gladuje i neka guče u sirotinji.
I naš kmet Pavle, predsjednik skupštinski, neće više da kmetuje, no i on hoće u činovnike. Sprema se i on da smota koju hiljadicu u monopolu soli. Već je dao ostavku na kmetstvo, pa sad čeka da primi upravništvo solare ovde. Razgrabite radikali sve do parića, a narod baš sasvim u liku opašite “.
Iz istoga mjesta pišu pet dana kasnije ovo.
„Do jutros je bila na vratima okružne blagajne prilijepljena cedulja na kojoj pisaše da se izdavanje plaća i penzija za mjesec april odlaže do poslije 10. maja, a kad jutros osvanu mjesto nje druga cedulja, koja glasi, da sе izdavanje plaća i penzija odlaže do posle 20. maja! Na zdravlje nama. Sve što prima iz kase plaću, penziju ili ma šta drugo, sve to saglo glavu, pa zajmi dinar dva po čaršiji za hljeb! Žalost je pogledati oficira ili činovnika, kako se previja i moljaka koga za groš dva, da mu uzajmi“.
Ovome, mislimo, da ne trebamo ništa više dodati, već bi to samo moglo služiti gospodi u Srbiji pa i drugdje kao pouka, da drugima ne dijele svojih savjeta, dok ih kod kuće najviše sami trebaju.
