Spavate li mirno noću?
Uživate li u svojoj večeri dok roštiljate s prijateljima koji ne vole druge?
Koliko je jaka kafa?
Da li vas to stvarno probudi ujutro dok idete na posao,
dok se smiješite u kameru s ljudima koji su više od običnih službenika,
s mračnom historijom?
Mrkli crni zapisi koji hoće Bosnu izbrisati ponovo s lica zemlje…
Pitam se, koje knjige čitate daleko u briselskom dvorcu
Mogu li vam ponizno predložiti naslov ili dva?
Jedan je o bosanskom narodu koji se borio
i umirao za prave evropske vrijednosti,
ali kojeg ste nedavno isključili s kontinenta kao ‘ostale’.
Podignite korice i počnite čitati.
Ovim se riječima holandski umjetnik, književnik, glumac i režiser Nick Teunissen u pjesmi koju je objavio na društvenim mrežama obratio predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu, u ogorčenoj reakciji što Bosna i Hercegovina nije dobila status kandidata za prijem u Evropsku uniju, zajedno sa Ukrajinom i Moldavijom.
Poruka Teunissena, Holanđanina sa bosanskohercegovačkom adresom, bila je jasna i aludirala je na Michelove kafe sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Miloradom Dodikom i roštiljanje sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, koje Teunissen smatra političarima koji „ponovo žele cijepati Bosnu i Hercegovinu“.
A u isto vrijeme, tvrdi Teunissen, Bosni i Hercegovini, zemlji koja se ne tako davno borila za istinske evropske vrijednosti, baš kao danas i Ukrajina, vrata EU-a i dalje su zaključana.
Teunissen nije nepoznato lice u Bosni i Hercegovini. Njegova knjiga Tražeći Esmira, na bosanskom, engleskom i holandskom jeziku, posvećena dječaku Esmiru Mujičiću čiji je život prekinut u genocidu u Srebrenici 1995. godine naišla je na snažan odjek ne samo u Bosni i Hercegovini. Napisao ju je nakon što je vidio fotografiju nasmijanog dječaka usred pakla na zemlji, što ga je nagnalo da potraži istinu o njemu i proširi je kroz svijet.
Sada, aktivan je na stvaranju pozorišne predstave na temu knjige.
Teunissen, Holanđanin po rođenju, Evropljanin po opredjeljenju, a Bosanac u srcu, kako sam voli reći, u razgovoru za Al Jazeeru je iskazao ogorčenje greškama Evrope u odnosu prema Bosni i Hercegovini, označivši je glavnim krivcem što je Bosna i Hercegovina već odavno zaključana u stanju u kakvom jeste.
- Zašto ste napisali pjesmu Michelu… i zašto baš njemu?
– Prvo, mislim da je odluka da se Bosna i Hercegovina ne pozove za kandidata za EU nešto što se ne može objasniti. Jer, ako pogledamo činjenice, Bosna i Hercegovina je u mnogo boljoj poziciji ako posmatramo društvene, ekonomske i političke standarde od, naprimjer, Moldavije. Bosanski narod podržava napore Ukrajine u borbi protiv ruskih fašista, ali njih ima i u Bosni i Hercegovini, ne samo sada, već od prošlog rata.
Ovo što se dešava u Ukrajini je preslikana agenda onoga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini, a tu agendu slijede i Milorad Dodik u Republici Srpskoj i Aleksandar Vučić u Srbiji. Ako kažete da je razlog za prihvatanje Ukrajine u Evropsku uniju zaštita evropskih vrijednosti, zaštita Evrope i njene porodice, onda nema razloga za isključivanje Bosne i Hercegovine. Mnogi u Bosni i Hercegovini su se borili i poginuli za te vrijednosti, koje su tokom rata čuvali svojim životima.
A drugo, isključivanje Bosne i Hercegovine, kao jedne od posljednjih država koja treba ući u EU ili makar početi razgovarati sa EU-om, nameće pitanje sa etičke perpektive – zašto to radite? Zašto se visoki predstavnik EU-a Charles Michel sarađuje sa ljudima poput Vučića ili Dodika? Ti ljudi su ultranacionalisti koji drže ovu zemlju zaključanu i koji rade na njenom cijepanju. Zašto s njima razgovarate i pozirate sa osmijehom? Oni rade isto ono što i Putin radi sa Ukrajinom. Šta se krije iza toga, jer, ne možete reći da to ne znate? Radeći takve stvari, podržavate ljude koji cijepaju Bosnu i Hercegovinu, ponovo, po drugi put. I to je ono što ne mogu objasniti.
- Šta bi onda, prema Vašem mišljenju, EU trebala učiniti za Bosnu i Hercegovinu? Širom joj otvoriti vrata?
– Da. Mora joj širom otvoriti vrata i prigrliti je. Na taj način, neće samo uključiti Bosnu i Hercegovinu u evropsku porodicu, već će stvoriti simbol borbe koja traje i u Ukrajini. Osim toga, mogu se pokrenuti određeni procesi u Bosni i Hercegovini. EU ima priliku da završi taj posao. Oni zapravo održavaju tu propagandnu mašinu koju je stvorio (bivši predsjednik SR Jugoslavije Slobodan) Milošević, a oni je trebaju i zaustaviti. Trebaju preuzeti odgovornost, završiti s birokratijom i pustiti Bosnu i Hercegovinu u Evropu, koja jeste branitelj evropskih vrijednosti i multikulturalizma. Bila je to u ratu, a i sada je. Uključivanje Bosne i Hercegovine pomoglo bi zemlji da konačno krene naprijed. No na ovaj način, oni drže zemlju zaključanom.
Često to govorim i u Holandiji, ljudima koji ne znaju puno o Bosni i Hercegovini. Priča o toj zemlji nikada im nije ispričana. Samo djelimično. Ljudi u Holandiji ne znaju da u Bosni i Hercegovini ima neki visoki predstavnik koji ima moć preko Bonskih ovlasti političare poslati kući, ali da to ne radi. Zato mislim da je Evropa odgovorna za ono što se dešava u Bosni i Hercegovini, a ne bosanski narod. To je ono što je rat učinio, a te posljedice još traju.
- Ali iz Evrope često čujemo da Bosna i Hercegovina nije ispunila kriterije i napravila ključne korake ka EU-u…
– To su laži. Oni više nemaju drugih argumenata da objašnjavaju zašto Bosna i Hercegovina ne može u EU. Nemojmo reći da oni nisu svjesni činjenice da BiH ima bolji standard od Moldavije. To nije uopšte sporno, sporno je samo to da im je nestalo argumenata za odbijanje Bosne i Hercegovine.
- Živite u Bosni i Hercegovini i imate uvid u političku situaciju u zemlji. Krivite Evropu, ali, koliko su bh. političari odgovorni za tapkanje Bosne i Hercegovine u mjestu?
– Iz bosanske perspektive, pitanje bi bilo šta je sljedeće, odnosno, šta mogu uraditi političari. Političari iz EU-a, jasno govore Bosni i Hercegovini da ona nije dio evropske porodice. Kakva je to poruka političarima? Oni sada, dakle, mogu reći – okrenimo se Turskoj, Kini, Indoneziji…, jer nas Evropa ne želi. I onda stvaraju ratni haos. A ljudi se mogu zapitati za šta onda da glasaju? Nacionalistima će sve ići naruku, sve ono na čemu su izgradili svoju moć bit će još naglašenije.
- Kako možete komentirati stav običnih ljudi, koji su prilično indiferentni prema mnogim lošim stvarima koje se dešavaju u Bosni i Hercegovini?
– Bosanci i Hercegovci su jako umorni. Prvo, umorni su jer su imali rat u kojem su ginuli za evropske vrijednosti. Vaš narod umirao je za multikulturalizam, ali su na kraju završili kao taoci. Postavljeni su u sistem koji traje decenijama, koji potpuno vode ultranacionalisti, a koji drži međunarodna zajednica. To je psihološki rat nad bosanskim narodom i to mu crpi energiju. Nažalost, ovdje još nije počeo oporavak od posljednjeg rata i nemoguće ga je očekivati. Prvo, nemaš novac, a drugo, kako ćeš se oporaviti kada si stalno pred izazovima. Kako se oporaviti, kada su ljudima pobili cijele porodice u Srebrenici, a sada imamo ljude koji to negiraju? Te rane su stalno otvorene.
- Kada već govorimo o tome, prošle su skoro tri decenije od završetka rata, ali u Bosni i Hercegovini i daje prevladavaju iste priče o nacionalizmu, ratovima, historiji i negiranju genocida. Kako to objašnjavate, je li i to posljedica rata, ili nešto za šta je kriva međunarodna zajednica?
– Nije to posljedica rata, nego međunarodne politike. Zato sam ljut na ljude poput Michela, ili (šefa Delegacije EU-a u BiH Johana) Sattlera, koji sjedi pored Dodika, bez evropske zastave, već samo separatističke. Onda su tu fotografije Michela na ćevapima sa nekim poput Vučića. Oni drže sistem u Bosni i Hercegovini na vlasti. Amerikanci to rade bolje – stavljaju osobe na crnu listu. A najgori dio sve te priče je da oni pokušavaju objasniti da je sve to vaš problem i da je za za vašu patnju krivica vaša, što nije istina.
Zato me dirnulo pismo Aide Čerkez Ukrajincima koje je objavio BBC na početku rata u Ukrajini. Ona je imala poruku, jer je iz Sarajeva i jer je iskusila rat. Pokušala je poručiti ukrajinskom narodu da će sve biti uredu i da će Ukrajina živjeti, ali je rekla i nešto jako snažno – da su laži ono što najviše boli, a to su laži da su ti ljudi odgovorni za patnju u kojoj su se našli. Nešto takvo se dešava i sa Bosnom i Hercegovinom, još od 80-tih, kada je Milošević pokrenuo svoju propagandnu mašinu.
- Hajdemo malo o Vašoj knjizi Tražeći Esmira. Kakve su reakcije i jeste li zadovoljni rezultatom svog projekta?
– Veoma sam zadovoljan reakcijama. Dirnut sam jer su je Bosanci prigrlili, a to mi je naročito emotivno.
- A u Holandiji, naročito zbog činjenica o holandskim vojnicima u Srebrenici?
– Tamo ljudi kaži da nikada nisu znali neke stvari o Srebrenici, da je nisu upoznali na ovakav način. Generalno, kada se u Holandiji priča o Srebrenici na televiziji, uvijek se radi o Holanđanima, a nikada o ljudima iz Srebrenice. Nije da Holanđani ne žele znati neke stvati, nego im priča nije ispričana. Rečeno im je da je bilo vojno prisustvo, i to je to. Sada mi ljudi govore da su konačno saznali nešto o Srebrenici i to me kao pisca čini sretnim. Pokušao sam ljudima pokazati ljudska lica Srebrenice, a ne samo statistike holandskih medija o vojnicima u Srebrenici. Esmir je bio simbol, mladi dječak koji je živio u Srebrenici, gdje je doživio prva ljeta, možda prve ljubavi… Bio je ljudsko biće. U Holandiji, sve što čuješ su vojni termini “enklava“, „muslimani“, „muslimanski dječaci“… Nikada nigdje nisam vidio da koriste termin „ljudska bića“.
- Znači, Vaša knjiga je uspjela promijeniti neka mišljenja, makar malo?
– Volio bih da je tako. Ima i priča o Almi Mustafić, čiji je otac radio za holandsku vladu, ali koji je izbačen iz kampa i kasnije ubijen u genocidu. Ona je u knjizi ispričala svoju priču. Alma se u Holandiji bori kao tigar za neko priznanje o Srebrenici u Holandiji. Hoćemo li svi mi uspjeti u tome, ne znam. Kada vidim šta se dešava, i da se u Holandiji priča o patnji njenih vojnika, dok je bosanska zajednica potpuno isključena, onda mogu samo reći da je to sramotno. Holandskim medijima sam zato rekao da se Alma sada osjeća kao da joj je otac ubijen ponovo, jer njena patnja nije prepoznata. To je školski primjer kako se u Holandiji tretira Srebrenica. Odvratno.
- Bliži se još jedna godišnjica genocida u Srebrenici. Kao neko kome je Srebrenica odredila životni put, s kakvim je emocijama dočekujete?
– Srebrenica me boli me iz više razloga. Lično, moji prijatelji su ubijeni u Srebrenici. Jedan je 2008. pronađen u masovnoj grobnici. Drugom su ubijeni članovi porodice. Na mnogo me načina boli. U tom periodu uzmem za sebe malo samoće. Prošle godine sam bio na Esmirovom grobu, to je bio moj trenutak s njim. Ne mogu opisati osjećaje riječima. To je i jedan od razloga zašto sam uputio ove riječi Michelu, jer svojim stanovima održava tu patnju. Toga mora biti svjestan, ali nisam siguran da li je.
- Nakon Srebrenice, Evropa je rekla – nikada više. Ali, evo ga ponovo. Zašto?
– Da, još se događa. I opet, mislim na ljude poput Sattlera i Michela. Oni zlo koje je dovelo do Srebrenice i danas drže živim. Pitao bih ih – jesu li svjesni šta rade sa svojom politikom i šta o njoj misle kao ljudska bića.
- Zbog čega Vam je Bosna i Hercegovina tako prirasla srcu?
– Moja porodica i prijatelji su iz BiH, a i u srednjoj školi u Holandiji sam imao mnogo bosanskih izbjeglica u razredu. Dakle, počelo je kada sam bio mlad. A onda, počeo sam živjeti u zemlji u kojoj su oni živjeli i shvatio da su Bosanci veoma divni i inteligentni ljudi, te da je većina toplog srca. Veoma su druželjubivi, a to je nešto što smo izgubili u Holandiji. Imali smo to nekada. Priča se da je Holandija bila više socijalistička od Titove Jugoslavije, ali u posljednjih 20, a naročito deset godina, sve se to promijenilo. Mi smo infiltrirani u ovaj užasni sistem novca. Imamo veliki krug desničarskih i gotovo ekstremističkih političara koji su ubili srce Holandije. Tu zemlju više i ne prepoznajem. Zato ja za sebe kažem da sam Holanđanin sa bosanskim srcem.
