– Isabegovići trajno nastanjuju ljetnikovac u Gornjem Rahiću uz dionicu antičkog puta Ad Basante-Saldis, sastavnicu rimske ceste Siscia-Sirmium, na zemlji pradjedova i prapočela, točno između starog karavanskog puta uz rijeku Bosnu koji je vodio sve do mora na zapadu i rijeke Drine na istoku, uz nekadašnje posjede bosanskih plemenitaša Kotromanića, Bana Borića i drugih.
To se dešava u periodu odmah nakon vrhunca moći Osmanskog carstva zbog promjena politike kojom nisu bili zadovoljni te donose odluku o napuštanju stalnih vojnih i državničkih poslova i posvećuju se zemljoposjedništvu osmanskog feudalnog tipa. Oni tu odluku donose zajedno sa svojom najužom plemenitaškom svitom u kojoj su Hasanbegovići, Muradbegovići, Šećerbegovići, Ahmetbegovići, Džindo, Zaimovići i svi oni zajedno udaraju temelje naselja u 16. stoljeću tako da od tada do danas imamo na tom prostoru veliku koncentraciju visokog staleža srednjovjekovne Bosne u kontinuumu Otomanskog carstva koji su se od tuda dalje širili po Bosni, a držali begovate u Posavini.
Do njihova dolaska tu naselja nije bilo. Oni ga prozvaše mali raj – Rajić. Ono što ih je smetalo u politici je promjena koja se odnosila na sve plemstvo srednjovjekovne Bosne koje se intimno inkorporiralo u sustav nove turske države kako bi zaštitilo svoja dotadašnja prava, posjede, imetak, status, potražilo i našlo zaštitu pod carskim kišobranom od progona Vatikana zbog hereze.
Sam Papa Grgur XII. gurnuo je Bošnjake pod taj kišobran Otomanskog carstva 09.11.1407. pozivajući na križarski rat ,,proti Turkom i nevjernim Arijanom i Manikejom”
gdje su bosanski krivovjernici pripadnici Crkve Bosanske markirani kao Arijanci i Manikeji i zaokruženi u suprostavljenoj cjelini zajedno s Turcima.
Promjena politike Porte se očitovala u smanjenju moći lokalnih starosjedilaca begova. Begovi su bili toliko moćni, osobno nasljeđe srednjovjekovne Bosne i snagu su višestruko multiplicirali u carstvu tako da je Porta imala strah od pobune te je odlučila raditi na smanjenju njihove snage i utjecaja zamjenjujući ih na funkcijama osobama ,,devširme” porijekla i stvarajući postupno kapetane u čije ruke je prenosila upravljanje. Bilo je to nakon perioda nekakve vrste tranzicije gdje se često spominje da je Bosna imala poseban status u carstvu i mada je na terenu to tako i izgledalo, ali ne zato što je takvo stanje plod carskih državničkih povijesnih odluka jer ih nije bilo već zato što su na terenu Bosne njome vladali i posredno provodili sultanovu moć s osjećajem za svoj narod i svoju zemlju lokalni begovi i age. Oni su bili sljedbenici starosjedilaca dobrih Bošnjana.
I nestaše i zamjeniše Isabegovići dotadašnje bivanje u utvrdama, gradinama, zamkovima življenjem u modernoj kući sraslom s prirodom, odoše pod bajkovite krošnje svojih murvi pronositi i prenositi ono što su i drugi njihovi radili prije.
Osnivanje porodice
– Isabegovići su otomanska grana stare bosanske aristokratske porodice iz plemena Kosača. Osnivač porodice je turski guverner i vojnik Ishak beg Hranić u 14. stoljeću, a ime porodice je nastalo poslije njegovog sina Isa-bega Ishakovića Hranića i to Isabegović. Znači poslije njega svi članovi kazate Isabegović u svom prezimenu nose njegovo ime Isa.
Povjesničar Jorga označava Ishaka djelom ,,bosanskih Turaka” (die bosnischen Türken), ali ne kao etničkog Turčina već kao pripadnika Bošnjaka koji su postali sastavnica Otomanskog carstva.
Iako se ne zna kako je točno odnosno na koji način je Ishak-beg došao na dvor u grad Edirne, koje je u tom momentu bila prijestolnica Otomanskog carstva, postoji vjerojatnost da je po običaju iz tog vremena poslan kao zalog odanosti sultanu. Postoji i mogućnost da je prilikom upada akindžija na teritorij Bosne otet i odveden u roblje, a zatim oslobođen. Na dvoru ga je posvojio Jigit- bey i tako ulazi u čuvenu obitelj Turahanaoglu koja je bila jedna od četiri vodeće koje su između 15. i 16. stoljeća predvodile akindžijski korpus u Otomanskom carstvu, a bile su anadolskog kršćanskog porijekla znane kao Joruci – Yörüks.
Inače nije nepoznato niti strano da su djeca bosanskih plemića pohodili turski carski dvor, pa ako je Stjepan Vukčić Kosača svog najmlađeg sina Stjepana poslao na Portu diplomatski kao dokaz i zalog odanosti caru zašto bi bilo neobično da je i njegov predšasnik, inače očev mu brat Sandalj Hranić, pošto nije sam imao djece također poslao svog najmlađeg brata iz istih razloga na isti način.
Dobro je znano da je Sandalj imao malo je reći odličan odnos s Portom, a nitko nije dokučio niti objasnio na koji je to način postizao. Slanje Ishaka je sigurno ključ, ali najvjerojatnije ne i jedini i do daljnjeg ostaje tajna Sandaljevog političkog utjecaja na Porti.
Odnosi s plemenom Kosača
Dana 16.08.1452,. u dokumentu koji se odnosi na posjet Isa-bega, građani Dubrovnika zabilježili su po prvi put njegovo puno ime s patronimom i oca (Ishak) i patronimom njegova djeda (Hrana): Isabech Isachovich Cranusich. U dva osmanska dokumenta Ishak-begov otac referiran je kao Kosača u “Ishak-bey ibn Koç”, a također se u nekim dokumentima navodi kao “Ishak-bey Kosaç.
Dr. Ljudevit pl. Thalloczy kaže za Ishak-bega ,,da je on unuk Vuka Kosače, da je taj Izak-beg Vukac”.
U pismu od 01.02.1455. kroz oblik stilizacijskog okvira i izričaja Isa-beg Ishaković javno izjavljuje da je Hercegov brat i da je vojvoda Petar Pavlović njegov rođak. To nedvojbeno otkriva da obiteljski korijeni potječu od Hrane i njegovog plemena Kosača, a i demistificira druge teorije koje su plasirali što slučajno i pogrešno, a što namjerno skretničari povjesti.
I usmena predaja mutevelija Isa-begovog skopskog vakufa donosi spoznaju o njegovom imenu i porijeklu jer su ga zvali Kotromanli – Kotromanić. U ratu između Kosača i Pavlovića Ishak-beg je otvoreno stao na stranu Kosača. Stalno je pomagao patarenske velikaše protiv utjecaja Rima i ugarske ugroze. Sandalj Hranić ga u povelji stavlja uz bok sa samim sultanom pa piše: “Milošću božjom, velikog cara Mehmeda i vojvode Ishak bega…”
O dobrim odnosima unutar dve kuće istog plemena govore nam i zapisi dubrovačkih gradskih odluka „Partes Consilii Rogatorum” koji nam svjedoče da je Ali-beg Isabegović sin Isa- bega Ishakovića prilikom posjeta Dubrovniku boravio u kući Sandalja Hranića Kosače.
Kada pričamo o odnosima s Kosačama ovdje je bitno ne zaboraviti navesti da je Isa-beg Ishaković pokazao da drži do krvne veze jer je u trenutku pada Kraljevine Bosne pod svoju zaštitu uzeo malodobnu djecu kraljice Katarine Kosače Kotromanić – Sigismunda Tomaševića Kotromanića i njegovu sestru Katarinu Tomašević Kotromanić. Kasnije po smrti Katarine, inače poznate i zavedene u osmanskim zapisima kao Tahiri-Hanuma, Isa-beg radi nešto jako neobično. On joj podiže u spomen mauzolej turbe u Skopju. Izuzetno je malo ženskih osoba kojima je podignuto turbe. Mauzolej je uništen u skopskom velikom potresu 1963., a obnovljen 2014. Ostala je tradicija lokalnog stanovništva da se to mjesto posjećuje i pale svijeće.
U to doba Sigismund Tomašević Kotromanić uzima drugo ime u duhu islama i sigurno ne slučajno naziva sebe Ishakom. On ponosno nosi ime rođaka Ishak-bega
Hranića i radi uspješnu karijeru u Osmanskom carstvu pod imenom Ishak-bey Kraloglu odnosno Ishak-beg Kraljević.
Zanimljivo je spomenuti:
– da u sviti Isa-bega i među njegovim najodanijim ljudima nalazimo nemuslimane kao Herak Vraneš, Brailo Stjepanović, Živan Pripčinović, Vlaho Svinjarević
– da Thuroczy Janos, ugarski kroničar, uz Tvrtka II. spominje Ishak-bega kao kralja bosanskog, piše Amir Isajbegović u ‘Kuća onih što sade dud : rekonstrukcija’.
OSNIVAČ SARAJEVA – BOŠNJAK
– Veliki dobrotvor Isa-beg Ishaković je nakon osnivanja Bosanskog sandžaka, bio njegov drugi namjesnik. Sjedište је imao u Vrhbosni, naselju oko rijeke Miljacke, od današnje Careve ćuprije do Drvenije.
– Isa-beg je boraveći tu blizu 30 godina podigao cijeli niz građevina koje su činile jezgro budućeg grada, te se smatra osnivačem Sarajeva. Ishaković je za izdržavanje svojih zadužbina uvakufio, za taj period, veliki imetak.
– Narod je Isa-begove mlinove na Bembaši koje je on uvakufio zvao ,,ercebegovi mlini” što nam kazuje da je narod svoga starješinu zvao ,,ercebegom“ ili „ercegom” (hercegom), navodi Isajbegović u ranije pomenutom radu.
– Careva džamija (1457.) najstarija je džamija u Sarajevu, a smatra se i jednom od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Isa-beg Ishaković izgradio je na ime sultana Mehmeda II Fatiha.
Iako je izgrađena sredstvima iz carske riznice, Careva džamije danas je dio Isa-begovog vakufa i predstavlja najljepši spomenik njegovog vremena i dobročinstva. Mnogi objekti tog vakufa s vremenom su uništeni, ali Careva džamija i hamam koji se nalazi tik uz nju i danas su dio sarajevske gradske jezgre.
Nedaleko od džamije izgradio je dvor – Saraj – po kojem grad i dobija ime.
– Na osnovu istraživanja iz prvorazrednih izvora danas znamo da je Isa-beg našao najprikladnijim da se na mjestu srednjovjekovnog naselja Brodac (današnji prostor od Bentbaše do Baščaršije) utemelji novi grad. Isa-beg je to zemljište oduzeo zatečenim vlasnicima, a u zamjenu im dao zemlju u selu Vrančić u Hrasnici. Tu na Bentbaši dao je izgraditi tekiju (záviju) i musafirhanu (gostionicu), koja se smatra najstarijom u Bosni, ističu historičari.
TEKIJA I DIDOV ŠTAP
– Zavija u naselju Brodac, kako je do sada poznato, prvi put se spominje u vakufnami lsa-bega lshakovića iz februara 1462. godine. Uspostavljena kao temeljna zaklada/vakuf Sarajeva, ona je od početka žarište širenja grada i služi kao “konačište siromašnim muslimanima koji su učenici, sejjidi, ratnici i putnici-namjernici:”
Nije poznato kada je tačno ona sagrađena. Prema spomenutom najstarijom poznatom dokumentu bilo je to prije 1462. godine. Predanja bosanskih sufija kazuju da je to bilo čak u drugoj polovini 14. stoljeća.
Zavija je više puta popravljana, više puta rušena u požarima i poplavama i svaki put nakon rušenja potpuno obnavljana. Posebno su zapamćene godine 1697., kada je razorena u požaru, i 1890., kada je poplava uništila više zgrada, a među njima i zaviju. Nakon obnove poslije 1890. godine zadržala se sve do 1957. godine građevina čiji je oblik snimljen 1948. i 1955. godine. Ti nacrti su sačuvani.
– U sarajevskim se tekijama i danas pripovijeda kako je posljednji bosanski did predao svoj štap, koji se prenosio s jednog dida na drugog, prvom mevlevijskom šejhu – šejhu tekije na Bendbaši. Taj se štap čuvao u tekiji sve do njezinog rušenja polovinom 20. vijeka, kada mu se gubi svaki trag.
O toj temi fikcionalni roman je napisao bošnjački književnik Enes Ratkušić. Njegova Tajna bosanskog štapa izašla je 2014. godine.
Fascinantni su tokovi bosanske historije. Bogata kultura i baština koja se prenosi s generacija na generaciju, vjekovima, milenijima. Kontinuitet vladanja naših ljudi Bosnom nešto je što se opet nerijetko prešućuje i ostaje neafirmisano.
(MiruhBosne)
