Francuski oficir: Bespomoćno smo prisustvovali masakrima, a naši avioni korišteni su samo za fotografisanje ubistava

Zatražili smo više od sto puta da bombardujemo teško naoružanje koje je pucalo na Sarajevo, ali nijedan zahtjev nije prihvaćen, kaže Guillaume Ancel

Rat u Bosni i Hercegovini mogao je biti zaustavljen za samo nekoliko sedmica, a mogao je biti spriječen i genocid u Srebrenici, no, za to je nedostajalo političke volje, prije svega, od državne politike Francuske, koja se svrstala na stranu „agresora“, produžavajući ratnu agoniju u BiH čak i po cijenu srozavanja svoje međunarodne reputacije i neispunjenja misije Ujedinjenih nacija.

To je, u najkraćem, stav Guillaumea Ancela, nekadašnjeg francuskog oficira čija je jedinica tokom rata u BiH dodijeljena mirovnim snagama UN-a, sa zadatkom da eliminiše artiljerijske položaje s kojih je gađano Sarajevo. No, ona, kako sam kaže, nije uspjela provesti misiju koja ju je dovela u BiH, već je samo produžila ratnu agoniju.

Krivac za to je, tvrdi Ancel, Francuska, koja se nije željela sukobiti sa srpskim snagama, koje su, zahvaljujući vjetru u leđa iz Elisejske palate, nekažnjeno ubijale civile, znajući da za to neće biti kažnjene dok je na čelu UNPROFOR-a francuski general Bernard Janvier.

To, kao i mnogo drugih konstatacija koje opisuju francusku politiku tokom rata u BiH, Ancel je napisao u svojoj knjizi Ledeni vjetar iznad Sarajeva, a iznio ih je i u intervjuu za Al Jazeeru Balkans, na 25. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

• Gospodine Ancel, možete li objasniti čime ste se tačno bavili tokom mandata u snagama Ujedinjenih nacija tokom rata u Bosni i Hercegovini?

– Te 1995. godine bio sam artiljerijski kapetan specijaliziran za zračne napade. Zapovijedao sam specijalnom jedinicom (Taktička zračna kontrola TACP) zaduženom za usmjeravanje borbenih aviona na mete koje su trebale biti uništene, na način da im se približim dovoljno blizu i da budem spreman za svođenje grešaka i eventualne kolateralne štete na minimum.

Naš zadatak je bio da otkrijemo i neutrališemo teško naoružanje u krugu od 30 kilometara oko grada Sarajeva. Bili smo integrirani u jedinicu Legije stranaca koja je formirala BATINF2 (pješadijski bataljon broj 2), čija je baza bila smještena na sarajevskom aerodromu, a upravo ovaj aerodrom je predstavljao ključnu tačku tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.

• Kakvi su Vam bili prvi dojmovi kada ste došli u opkoljeno Sarajevo? Kakvi su Vam bili prvi zaključci o tome šta se događa?

– Došli smo kako bismo otkrili i uništili artiljeriju koja su bombardovala grad, ali vrlo brzo smo shvatili da je naša interventna misija bila blokirana politikom koju je provodio Elysee (Predsjedništvo Republike Francuske) i koja je zapravo štitila Srbe jer su nam bili saveznici, čak iako su upravo Srbi bili pravi opsadnici i agresori u ovom sukobu.

Drugim riječima, došli smo kako bismo spriječili bombardovanje grada, ali uz zabranu napada na agresore, što je ubrzo postalo neizdrživo za nas, ali još i više za opkoljene Sarajlije čije smo mučenje samo produžili.

• Napisali ste knjigu o svojoj misiji, „Ledeni vjetar iznad Sarajeva“. Rekli ste da je knjiga, zapravo, dnevnik, a ne iznošenje mišljanja. Nakon toliko godina, možete li sad reći kakvo Vam je mišljenje o misiji da zaštitite Sarajevo iz sadašnje perspektive?

– Knjiga “Ledeni vjetar iznad Sarajeva” je upravo ono što smo osjetili kad smo shvatili da smo došli u misiju koju nismo smjeli izvršiti. Nalazili smo se u zamci. Ona mi je usadila duboku i ledenu ljutnju. Trebale su mi godine da napišem svoje najjednostavnije svjedočenje, kako se naša šutnja ne bi pretvorila u zaborav. Moja knjiga je priča o mojoj misiji tokom opsade glavnog grada, ali, također, predstavlja i svjedočanstvo o dvoličnosti politike Francuske koja je zabarikadirala sve ključne pozicije “plavim kacigama”, zaštitnim snagama Ujedinjenih nacija (UNPROFOR-a) i na taj način spriječila bilo kakvu akciju protiv Srba.

Cjelovit intervju na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/francuski-oficir-kao-da-su-nam-srbi-govorili-gledajte-nekaznjeno-ubijamo