Autor: Sead Omeragić (STAV)
Pišem ovo svjesno da je samo noć uoči utakmice u Beču između Austrije i Bosne i Hercegovne. Fudbal je posebna igra. Prati ga više od pola čovječanstva, više od 3,5 milijardi ljudi. Najjače ekonomske su najjače i fudbalske sile. Pokazuju moć organizacije, sposobnost kolektiva i inventivnost nacija.
Kina je ekonomski druga najmoćnija zemljana svijetu i najmnogoljudnija, investira ogroman novac ali u fudbalu ne može dogurati ni do plasmana na svjetsko prvenstvo. Amerikanci ulažu milijarde, ali ne mogu ni blizu fudbalskog vrha. I jedni i drugi vladaju svim drugim sportovima, ali ne i u fudbalu.
Među svim sportovima fudbal je nacionalan i intenacionalan, jer su u najjačim klubovima i reprezentacijama igrači okupljeni iz cijelog svijeta.
Gledao sam utakmicu protiv Rumunije na Bilinom polju i vidio našu najljepšu djecu okupljenu iz cijelog svijeta.
Mnogima od te naše djece, koja su odrasla daleko od Bosne, nuđeni su dresovi država u kojima žive i igraju: Austrije, Njemačke, Češke, SAD, Švedske, ali njihovi roditelji su im pričali da tamo negdje ima najljepša zemljica Bosna i oni su u tim pričama punim nostalgije njihovih starih pronašli ovu jednu i jedinu.
I dolaze već desetljećima i donose sa sobom prognanu ljubav svojih roditelja i sve njihove i svoje snove. Dočekuje ih Makova vječna Bosna, prkosna od sna. I danas dolaze u najtežim trenucima za ovu Bosnu, kada joj neprijatelji prijete više nego ikad i koju bi da opet razore.
Sjećam se davnih razgovora sa meni dragim čovjekom Mustafom Begovićem, koji je sa familijom utočište našao u Kanadi. Mustafa je otac talentovanog golmana Amira i djed Asmirov, bio je i sam odličan fudbaler.
Sjećam se kako mi ponosno priča o svom četrnestogodišnjem unuku, kojeg je već tada tražila Kanada.
– Asmir će braniti za Bosnu – kaže mi.
– Često mu pričam o Bosni, a on, kad vidi da sam tužan, uvijek traži da mu pričam o Bosni. I ja se vratim u život.
Divnog čovjeka Mustafe više nema među živima, Asmir je doživio svašta i danas nije u reprezentaciji. Ali, dok je branio činio je to moćno. To je bio početak mog upoznavanja sa nostalgijom našeg svijeta koja se miješala sa ljubavlju.
Koliko znam, ima neko svjetsko prvenstvo u fudbalu za izbjeglice. Bosna bez igrača iz Premiera djeluje kao reprezentacija izbjeglica, čija se druga i treća generacija vraća u svoj nacionalni tim.
Većina te mladosti se okuplja oko svog idola Edina Džeke. Imaju priliku igrati sa svjetski slavnim starim lavom. Kako je sa tom nogometnom djecom, tako je i sa navijačima. Progonima rasuti širom svijeta, na utakmicama reprezentacije se okupljaju kao najveća bosanska obitelj.
Fudbal je, naravno, vezan za politiku. To smo se stotinama puta uvjerili u svojim životima. Moćne reprezentacije su moćne, naročito ako i ne ide po planu. Fudbal je okrutan redovno onoliko koliko je uprljan politikom. Ali, taj sport ima slobodu u igri i mogućnost da ponekad savlada i te teško premostive prepreke.
I danas, eto pred utakmicu u Beču mislim o desetinama nepravdi, o onom golu koji smo primili u 99. minuti protiv Španije. Bog zna koliko bi se još igralo. O onom nepostojećem penalu protiv Francuske, kada nas je spriječio da odemo na Euro 2012. u Poljsku i Ukrajinu.
Sjećam se onog suđenja njemačkog sudije Wolfganga Starka, koji na razmaku od pola metra, svira našem Misimoviću faul nad Portugalcem, na jednom od četiri meča u baražu, a onda se smješka pred kamerama, shvativši kakav je kurvarluk uradio.
I nastavio je dalje suditi jednako dvolično, ne dajući u prvih dvadesetak minuta ni da se sastavimo s loptom. Mislim o čistom a poništenom golu Edina Džeke protiv Nigerije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, koji je taj vrhunski nacionalni tim trebao odvesti prema planetarnom vrhu.
Tada je utakmicu sudio Peter O’Leary, iz Novog Zelanda. Kasnije je nastavio sa lažima i tvrdio da mu je neko iz BiH prijetio smrću.
Mi smo mala zemlja i mali narod, ma koliko svoju Bosnu i Hercegovinu voljeli i bili ponosni. To smo šta smo. I nije u pitanju samo fudbal, ali su tu stvari očiglednije. Kad igraš ili navijaš za malu zemlju i malu naciju kao da se čitav život boriš protiv nepravde.
Niko ne želi nijednu vrstu jednoumlja, ali svjedočimo neprestano da sve države funkcioniraju okupljanjem oko jedne ideje i jednog cilja.
Zašto nemamo političkog lidera? Nekog selektora naše lude političke pameti? Nekog ko bi izabrao najbolje, najmudrije da politički igraju za nas i za ovu državu. Svi su naši politički selektori srozani ili je u toku njihovo uništavanje. Kako nam politički život uništavaju podjelama, tako nam uništavaju političke vođe u pokušaju.
I uvijek te igre kleveta prihvataju neki prizemni bošnjački umovi. Nakon malo potvora protiv određene grupe ili ličnosti odmah se jave većinom bošnjački navijači tih laži, koji su redovno žešći nego fudbalski fanovi. Većina svjetskih viceva i anegdota je irskog porijekla, koji se onda kao domaći prepričavaju i po Balkanu. Tako se rodila i anegdota o ženi koja je izrekla laži protiv svog komšije i završila na ispovijedi kod njenog paroha:
– Kajem se jer sam ga nepravedno optužila. Kako da ispravim tu laž?
Paroh joj je rekao da sutra u podne uzme jastuk, ispenje se na krov i raspori ga. Kad se opet pojavila svećenik je pitao:
– Jesi li uradila kao što sam ti rekao?
– Jesam.
– I, šta se dogodilo?
– Perje, perje! Na sve strane je vjetar raznio perje.
– Odlično – rekao joj je.
– Sad sve to perje pokupi u jastuk i vrati se kod mene.
– Ali, to je nemoguće – rekla je, “vjetar je sve raznio”.
– Da – uzviknuo je svećenik.
– To je ogovaranje. Nema povratka i pravde nakon klevete.
Malo je čestitih ljudi u ovoj Bosni čije perje nije raznio vjetar. I selektor ovog fudbalskog tima Sergej Barbarez gledao je kako rasipaju perje iz njegovog jastuka na kojem je sanjao svoje snove. I perje je letjelo na sve strane, pa je bio kockar, nedovoljan patriota i svašta nešto.
Zaboravlja se da je i on u ratu igrao za Bosnu i Hercegovinu i dolazio iz Njemačke i Bundeslige na utakmice reprezentacije. Tada je davao najbolje partije i golove i bio pozivan u druge reprezentacije.
Njegovoj majci Zlati u ratu su prijetili smrću u Mostaru nakon što je Sergej dobio poziv za igranje pod zastavom BiH. Spremao se odustati, ali, hrabra majka mu je rekla da nastavi igrati za BiH.
Dakle, naučio je Sergej Barbarez odavno da je biti uz ovu BiH, opasno i da ćeš redovno biti na tapetu. Jednako je trpio udarce i Emir Spahić, njegov pomoćnik. Nema šta sve nije rečeno protiv njega.
Kad si na vrhu, bar u ovoj Bosni i kad odlučuješ o sudbini naroda i životima ljudi ništa nije jednostavno. Čak i kad si selektor u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ništa nije jednostavno. Niti jedna odluka ne može biti bez posledica. Najčešći je izbor manje ili veće zlo. A onda te u zasjedi redovno sačekaju zlonamjerni i zluradi.
Ako ovaj tim BiH uspije da ode na Svjetsko prvenstvo bit će to kosmička pravda za mali narod i ovu našu BiH. Premda mislim da je najveći uspjeh što se ta prelijepa mladost okuplja i pokazuje da voli domovinu svojih roditelja. U politički najgorem vremenu, kad zadnji bošnjački lufteri govore o nestanku ove hiljadugodišnje države, ta djeca dolaze sa svojim snovima, jači i spremniji nego ikada i sa više inata.
Imali smo pet baraža i nijednom nismo uspjeli. Ne znam koliko je ljudi svjesno šta znači plasirati se na svjetsko fudbalsko prvenstvo. Upravo zato se tu miješa i politika sa svojim moćima, kao što se uvijek miješa u naše živote.
Ako ne pobijedimo Austriju, čekaju nas jednako teški protivnici. Najviše državne politike već se uključuju u “ravnanje terena” za utakmice baraža. Ako ne uspijemo protiv Austrije, čeka nas zasigurno najteži protivnik, neka od moćnih zemalja koja se nije uspjela direktno plasirati.
Kad fudbal dođe do politike onda smo nezaštićeni i slabi. Vjerovatno je i zato, među svim drugim fudbalskim nacionalnim timovima možda najteže igrati za BiH. Željni smo uspjeha, jer ljubav prema ovoj Bosni treba hraniti pobjedama.
Barbarez i Spahić su imali primarni zadatak da podmlade nacionalni tim. Ali, došao je ubrzo i uspjeh pa smo nadomak još jednog svjetskog čuda. Imamo izuzetnu fudbalsku mladost za buduća velika takmičenja. I nema sumnje da će izrasti u veliki tim sposoban da pobijedi sve protivnike i porazi sve podzemne igre.
Sa ovim mladim izuzetnim igračima priča o uspjehu tek je počela. Zato ih moramo podržati, dati im sve vrijeme ovog svijeta i vjerovati u njih.
