Godišnjica prokopavanja Tunela spasa – sutra Dan otvorenih vrata i izložba

U drugoj polovini januara 1993. godine neuspjehom je okončana operacija deblokade Sarajeva započeta u decembru 1992. pod nazivom „KOVERAT“. Neuspješni pokušaj deblokade Sarajeva dodatno je naglasio potrebu povezivanja grada sa slobodnom teritorijom. Bio je to treći neuspješni pokušaj da se grad deblokira. Sve akcije („Zmaj 92“, „Jug 92“ i „Koverat“) završile su velikim ljudskim gubicima. Bilo je jasno da će takvi pokušaji i u danima koji dolaze biti uzaludni. Izgradnja tunela činila se u tom trenutku kao posljednja slamčica za promjenu izuzetno složene slike u gradu, ali i na cijeloj teritoriji gdje se vodila oslobodilačka borba. Rad na projektu započet je odmah. Na dvije kuće, na suprotnim stranama, zakucani su ekseri. Bila je to jedna napuštena kuća na Dobrinji i kuća Kolara na Butmiru. Pomoću eksera, geometri, koji se nikad nisu sreli niti poznavali, pomoću geodetskih instrumenata definirali su projektnu osu objekta D-B (Dobrinja – Butmir).

​

Kako bi izbjegli da budu otkriveni, u projektovanu osovinu ušli su sa boka pod uglom od 45 stepeni. Stručni tim za izgradnju tunela precizirao je osnovne elemente trase uzdužnog profila i načine podgrade, te su utvrđene metode vezane za organizaciju rada, neophodnih alata i materijala za što je konsultovan i u tim trajno uključen kao rukovodilac radova, iskusan građevinski operativac Ibrica Fazlić. Bilo je veoma važno da se, unatoč teškim i kompliciranim okolnostima, zadovolje makar minimalni propisi u pogledu izrade i revizije tehničke dokumentacije. Sve je bilo dodatno otežano zbog toga što su sve aktivnosti obavljane u strogoj tajnosti.

​

Sljedeći korak u realizaciji projekta učinjen je naređenjem komandanta 1. korpusa Mustafe Hajrulahovića Talijana, kojim je 12. januara 1993. komandantima 5. mtbr na Dobrinji Ismetu Hadžiću Muteveliji i 4. mtbr u Hrasnici Fikretu Prevljaku naređeno: da pruže stručnu, materijalnu i pomoć u ljudstvu Fadilu Šeri i Nedžadu Brankoviću u realizaciji projekta na kome rade; da obezbjede smještaj i ishranu njih i njihovih ljudi za svo vrijeme boravka u njihovim zonama odgovornosti; da na osnovu procjene potreba izvrše fizičko obezbjeđenje lokacija izvođenja radova. Osim što je traženo da osiguraju svu potrebnu pomoć, nije objašnjeno o čemu se zapravo radi. U cilju zaštite tajnosti zadatka, u preambuli naređenja napisano je samo da se radi o realizaciji projekta „o kojem će biti naknadno upoznati“. Tajnovitost ovog projekta bila je jedna od ključnih stvari. Ona se zasnivala na tome da sa svim koracima bude upoznat veoma mali broj ljudi. Također, sugerirano je svima da se o tunelu ne razgovara sa bilo kim iz sigurnosnih razloga, te su tako informacije o zadatku zadržane u uskom krugu vojnog vrha.

​

Sa ovlaštenim starješinom iz 5. mtbr stručni tim je na Dobrinji sagledao mogućnosti brigade po pitanju obezbjeđenja potreba za izgradnju i u skladu s tim brigada je preuzela dio obaveza. Najveći probleme predstavljli su obezbjeđenje radne snage i drvene građe. Dogovoreno je da se za početak angažuje ljudstvo iz sastava civilne zaštite Dobrinje, na iskopu pristupne tranšeje do ulaznog portala u tunel.Prva grupa radnika, koja je brojala šest ljudi starije životne dobi, stručnom timu je data na raspolaganje 29. januara 1993. godine, i to je stvarni datum početka radova na izgradnji Tunela D-B. To će sve do sredine marta mjeseca i ostati, uglavnom, sva podrška realizaciji projekta. Svaki naredni dan nosio je novu neizvjesnost. Bilo je uspona i padova. Zbog raznih problema, a posebno zbog pokušaja da se sačuva tajnost cijelog projekta, radovi se nisu odvijali planiranom dinamikom. Sarajevska oštra zima sigurno nije išla na ruku kopačima.

​

Nedostatak materijala za podgradu tunela predstavljao je još jedan veliki problem. Čak je bilo teško doći i do alata za kopanje. U tih mjesec i po dana prokopana je pristupna tranšeja dužine 85 metara, koja je trebala služiti za bezbjednu dostavu materijala i prilaz ljudi ulaznom portalu tunela, i štolna tunela u dužini od 7 metara. I takvi skromni rezultati ostvareni su uz brojne teškoće i nerazumijevanja koja su vjerovatno dijelom proisticala iz konspirativnosti samog projekta. Kada je zbog slabog kvaliteta ugrađenog materijala došlo do urušavanja u početnih 7 metara štolne tunela, bilo je jasno da je neophodna šira podrška, reorganizacija i kvalitetniji pristup čitavom projektu. Do sredine marta sazrele su okolnosti da do takvog odnosa konačno dođe.U takvim uvjetima projekat izgradnje tunela dobio je napokon i adekvatnu podršku svih ključnih struktura vojnih i civilnih vlasti, uključujući kabinet predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.Kabinet je preko Bakira Izetbegovića kontaktirao preduzeće RMK Inženjering iz Zenice u pogledu mogućnosti da njihova operativa preuzme izgradnju tunela sa butmirske strane. Ova firma je na osnovu Separata glavnog projekta tunela, koji joj je dat na uvid, kabinetu predsjednika 10. marta dostavila predračun radova i nacrt ugovora. Iako do angažovanja zeničke firme nije došlo, ubrzo je, nakon niza sastanaka i obavljenih konsultacija odgovornih ljudi, uslijedila podrška projektu koja je veoma brzo dala dobre rezultate.

Na dobrinjskoj strani je u periodu od 15. do 18. marta 1993. formirana kvalifikovana ekipa za rad u tunelu od boraca iz sastava 1. mtbr, 2. mtbr, 1. bbr, 10. bbr, 101. mtbr i 102. mtbr.

Dodatnu popunu ovih radnih brigada na poslovima iskopa, utovara i transporta materijala, sa 44 čovjeka izvršila je 5. mtbr. Za planirani rad u četverobrigadnom sistemu, ovaj sastav je podijeljen i određeni su vođe smjena. Dobrinjska brigada je i dalje obezbjeđivala smještaj i ishranu ljudstva, kao i fizičko obezbjeđenje radilišta. Od 18. marta vršene su sve neophodne organizacijske pripreme i prijem materijala i alata za izgradnju, tako da su radovi u štolni u novoj organizaciji započeli 26. marta. Od 28. marta radovi su se obavljali 24 sata dnevno u tri smjene. Rukovodilac radova sa dobrinjske strane bio je Ibrahim Fazlić. Za razliku od butmirske strane, gdje će se za nosivu konstrukciju tunela koristiti drvo, na Dobrinji se koristio željezni materijal. U Sarajevu je drvo bilo misaona imenica. Prva zima je već prošla, a iza sebe je ostavila posječene brojne parkove i šume unutar grada.

​

S druge strane, u Butmiru su također prema prvobitnom planu, još u toku januara 1993, započete prve aktivnosti. Na butmirsku stranu je upućen inženjer Fadil Šero, koji je obavio prethodne konsultacije sa Komandom 4. mtbr i predstavnicima civilne vlasti, izvršio izviđanje lica mjesta i po povratku u grad podnio izvještaj. Međutim, dezertiranje Fadila Šere, izazvalo je zastoj aktivnosti na toj strani trase koje je potrajao sve do sredine marta. Tada su, sa zadatkom otklanjanja zastoja i otpočinjanja radova na butmirskoj strani, kao odgovorna lica ispred Komande 1. korpusa, a po naređenju pomoćnika komandanta korpusa za logistiku Rašida Zorlaka, u Butmir upućeni Adem Crnovršanin i Nedžad Bubica.

​

Prvo je bilo potrebno pronaći ljudstvo, te prikupiti potrebna materijalno-tehnička sredstva. Nije išlo bez poteškoća. Čak ni civilne i vojne vlasti sa butmirske strane piste nisu pokazale dovoljno razumijevanja, pa je tako nekoliko sastanaka sa potencijalnim kopačima, sastavljenim od pripadnika Civilne zaštite i vojske, završilo bez uspjeha. Zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, stvari su se ipak kretale naprijed. Iako se sve odvijalo sporo, u danima kada minute odlučuju o sudbini, 23. aprila 1993. godine, radovi sa butmirske strane su nastavljeni. Iskopana je pristupna tranšeja u dužini od 87,5 metara koja je vodila do ulaznog portala tunela. Radovi su završeni 7. maja. Radovi u samom tunelu na butmirskoj strani počeli su 15. maja 1993. godine. Od tog dana kopanje se odvijalo u tri smjene bez prestanka.

​

Veliki doprinos u organizaciji ljudstva, te samom izvođenju radova, dao je i Nazim Mahmutović, komandant štaba civilne zaštite Ilidža. Shvatajući važnost projekta, on se osobno u potpunosti stavio na raspolaganje. Na dobrovoljnoj bazi angažirao se na animiranju penzioniranih rudara za potrebe kopanja tunela. Osim njega i kopača, veliki doprinos izgradnji tunela s butmirske strane dale su i vođe smjena i njihov koordinator, te Ramadan Šarić, rukovodilac stručnih radova, koji je pravio dnevne skice i sheme neophodnih radova. Na radovima su bili angažirani ljudi iz Četvrte motorizovane brigade i civilne zaštite Općine Ilidža. Kao i na dobrinjskoj strani, rad je bio baziran na četverobrigadnom sistemu na čijem čelu su se nalazile vođe smjena. U svakoj od smjena bila su angažirana po dvojica penzioniranih rudara čuvenog rudnika Miljevina, koji su se kao izbjeglice našli na području Općine Ilidža. Zahvaljujući njihovom profesionalnom iskustvu, bili su zaduženi za „podgrade“, potporne drvene grede koje su činile nosivu konstrukciju tunela. Porodica Muzur, koja se tradicionalno bavi kovačkim zanatom, sve vrijeme je kovala alate za butmirske kopače. Radilo se isključivo sa krampama, lopatama i macolama. Kolica su korištena za izvlačenje zemlje u zonu stalnog granatiranja. Kako neprijatelj ne bi primijetio izvlačenje velikih količina zemlje, ona je pakovana u vreće koje su se koristile za zaštitu drugih objekata.

Najteži poslovi su se uglavnom obavljali pod okriljem noći. Blato, površinske i podzemne vode u tunelu zadavali su velike probleme kopačima. Zbog toga su instalirane pumpe koje su neprestano izbacivale vodu na otvore postavljene uz žičanu ogradu aerodroma na ničijoj zemlji. S ciljem postizanja što boljih dnevnih rezultata, organizirana su ekipna i pojedinačna takmičenja kopača. Ukupni pojedinačni pobjednik bio je najstariji kopač Fadil Rizvo, a iza njega, također penzioner, Halid Pekić. Uvidom u organizacionu shemu ljudstva na izgradnji tunela D-B sa butmirske strane, pored rukovodioca, stalno angažiranih kopača – dobrovoljaca i povremeno angažiranih dobrovoljaca, nalazi se 127 nabrojanih imena.

Piše da su ukupno radila 133 čovjeka od kojih 50 stalno angažiranih dobrovoljaca i 77 dobrovoljaca koji su povremeno angažirani. Iz jedinice radne obaveze „Famosa“ bilo je 6 ljudi. Među svima njima, kao povremeno angažirani dobrovoljac na izgradnji tunela, spominje se jedna žena – Meliha Zorlak, koja je za potrebe tunela radila 12 dana.

​

S obje strane, bilo je angažirano oko 300 ljudi sa ciljem što brže izgradnje tunela. Iz dana u dan, iz sata u sat, metar po metar, svakim zamahom krampe, ekipe kopača sa Dobrinje i Butmira približavale su se jedna drugoj. Svake večeri, sa jedne i druge strane, kopači bi povremeno osluškivali u želji da čuju udarce krampi s druge strane.