Trava na terenu je manje-više zelena, a temperatura će biti tik iznad nule. Bosna ima glavu u fudbalu, a iščekivanje večerašnje utakmice je električno…, piše Gazzeta.
Trava je, mjestimično, više ili manje zelene boje, zavisno od perspektive: „Bijelo polje“, kako bi se kod nas zvalo, stadion je na kojem se igra „za Ameriku“ među zgradama, sa cestom u pozadini. A u pozadini je i snijeg: na brežuljcima svuda okolo, ne u gradu i ne večeras, gdje će temperatura biti tik iznad nule, ali ipak iznad. „Gorih terena sam vidio i ovdje, a pod tim mislim na Balkan gdje sam trenirao jednu sezonu: dakle, nema izgovora, nema alibija, ide se i igra ono što moramo…“, kratko poručuje selektor Rino Gattuso odgovarajući na pitanje lokalnih novinara.
iščekivanje i znatiželja —
U Zenici, uzbuđenje među ljudima je na tački bez povratka: uzbuđenje koje znači strast i iščekivanje onoga što se smatra događajem. Hotel u kojem je smješten mini-kamp reprezentacije vidi se sa tribina stadiona: da nije nužno zbog logistike i sigurnosti, put bi se mogao preći pješice. Italija je stigla u grad gdje smo već pobijedili – bilo je to 15. novembra 2019., kvalifikacije za Evropsko prvenstvo – tek jučer poslijepodne: bez treninga, samo malo upoznavanja s terenom tokom grupne šetnje. Osmijesi, pokoji tapšaj po ramenu, mnogo koncentracije. I poneki telefon koji snima tribine i ono što ih okružuje: večeras će biti 8.800 gledalaca, 20 posto manje od kapaciteta zbog kazne koju je FIFA izrekla bosanskoj federaciji nakon diskriminatornih povika dijela navijača.
glava u fudbalu —
Bosna je u ovom sportu do ušiju: nije moglo biti drugačije, s obzirom na to da su na Svjetskom prvenstvu igrali samo 2014. godine, ništa prije ili poslije. Ispred malog stadiona vlada znatiželja za italijansku reprezentaciju i ne manjka zahtjeva za autogramima: naš štab je smješten u zoni velikog tržnog centra. Kiša pada, ne jako, ali pada: trava, više ili manje zelena, ostavlja utisak neravnog terena, ali to nije slučaj. Svjetla zgrada iza dvije tribine su upaljena i, za nekoliko sati, bit će još jača: s balkona će se čuti navijanje. „Sad je na nama, ovaj put idemo u Ameriku…“, kaže desetak dječaka s loptom u nogama i pogledom uprtim u autobus reprezentacije koji će za tri minute biti parkiran ispred hotela. U Zenici, iščekivanje je kakvo se rijetko viđa: Italija u fudbalu manje plaši, „azuri“ se ovdje smatraju reprezentacijom koja nije nepobjediva, naprotiv. I zato, lopta na centar i oči zgrada uprte: novost za duel koji stavlja svijet na kocku. Za nas i za njih.
