GRAĐA O POSLJEDNJIM OSTACIMA BOSANČICE

U nizu pitanja kojima bi trebalo posvetiti pažnju u izučavanju pisma zvanog bosančica, kulturološki je značajno i to da se utvrdi kada se ono prestalo upotrebljavati. Danas to pismo spada bez sumnje u »mrtva« pisma, iako ima autora koji tvrde da se bosančica još i sada koristi u privatnom dopisivanju, ali to može biti tačno samo u sasvim izuzetnim slučajevima.

Ovdje postavljeni problem iniciran je još uoči samog prošlog rata, kada je Zadužbina Sare i Vase Stojanovića, Mostarca, puškara iz Užica, financirala terenska istraživanja Fehima Efendića, muzejskog kustosa iz Dubrovnika sa zadatkom da prikupi podatke o dosadašnjoj upotrebi stare ćirilice kod muslimana. »Interesovalo me je – kaže Efendić – »da nađem ćirilskih pisama i lica koja se ćirilicom starom (bosančica) i danas služe u međusobnoj prepisci.
Efendić je o rezultatima svojih ispitivanja sastavio izvještaj, koji je objavljen u sedmoj svesci Godišnjaka Zadužbine Sare i Vase Stojanovića 1939, Beograd 1940, str. 40-44. Neće biti na odmet da se u ovoj prilici kao svjedočanstvo naše nemarnosti i odsustva osjećanja o važnosti znanstvene dokumentacije upravo u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke navede jedna Efendićeva konstatacija, prema kojoj je u Sarajevu tražio »ne bi li našao gde u arhivima nešto o staroj ćirilici . Obišao sam kutubhanu Careve džamije, arhiv Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu. U njima nisam našao ništa.«

Efendić je u ove istraživačke svrhe posjetio osim Sarajeva još i Bugojno i Tuzlu. Utvrdio je da su se bosančicom tada, tj. pred rat, služile begovske porodice Čengići, Kapetanovići iz Vitine, Đumišići (iz Banje Luke), Zulfikarpašići iz Foče, Sulejmanpašići iz Bugojna, Ljubovići iz Nevesinja, Hafizadići iz Travnika i dr., dok je upotreba bosančice u Tuzli i bosanskoj Posavini – kaže – iščezla . Govorili su mu o dvje vrste bosančice, od kojih je jedna hercegovačka, a i Ibrahim-beg Sulejmanpašić mu je kazao, da postoje dvije vrste stare ćirilice: Kapetanovića i Sulejmanpašića.
Bosančica se posebno širila među ženama.

Efendiću je Kosta Popadić iz Bugojna tvrdio da begovi doseljeni iz Dalmacije, osim Kapetanovića, nisu znali stare ćirilice, niti su se njome služili. Među ostalinm Efendić navodi kako su se ugovori između grahovskih kmetova i begova pisali istovremeno turskim i našim jezikom ćirilicom , ali da nije mogao pronaći ni jedan njihov primjerak.
Čitajući Efendićev izvještaj stiče se opći utisak da j e bosančica u punom izumiranju. Eendić je poduzeo i to, da formira jedan album sa tekstovima stare ćirilice u muslimana, no u kojoj je mjeri to realizirao i gdje bi se taj album nalazio nije mi poznato.
Dalji jedan pokušaj anketiranja današnjeg stanja bosančice učinio je novije vrijeme (1952. i 1953. godine) Vojislav Bogićević, prikupivši izvjestan broj pisama pisanih starom brzopisnom ćirilicom. Bogićević j e u svojoj knjizi »Pismenost u Bosni i Hercegovini« (»Veselin Masleša«, Sarajevo 1975, str. 257-265) objavio nekoliko pisama i njihovih faksimila, koje su po njegovoj inicijativi pisali članovi porodice Čengić iz Foče i Rataja, Filipović i z Foče i Hašimbegović iz Prijepolja.

Donio je i faksimil bosančicom pisanog pisma Ismail-bega Selmanovća Ali-paši Čengiću u od 27. VII 1879. Od porodica koje su se služile ovim pismom izričito još spominje Zulfikarpašiće iz Foče, Selmanoviće iz Prijepolja i Teskeredžiće iz Travnika.
Bogičević navodi da su se poslije okupacije muslimani u Bosni služili ćirilicom u dopisvanju sa svojim rođacima i poznanicima iseljenim u Tursku, a na isti način su se dopisivali roditelji sa svojim sinovima, koji su bili regrutrani u austro-ugarsku vojsku. Bogićević smatra da se to pismo »kao specifično porodično, uz arebicu, zadržalo do današnjeg dana, premda rijetko«.

Ja sam također prikupio nešto građe o nestajanju bosančice u nas, ali je to imalo karakter uzgrednog i poradičnog zapisivanja podataka. Smatram da tek p redstoji jedno sistematsko i kompleksno istraživanje fenomena bosančice u bosanskih muslimana, u kojem će osim izučavanja zadnje faze bitisanja bosančice biti obuhvaćeno i istraživanje morfoloških, grafijskih i jezičnih osobina i tipova ovog pisma u jednoj historijskoj retrospektivi. Ja ću u ovoj prilici saopćiti podatke do kojih sam došao o upotrebi bosančice u novije doba, i to:

Karakterističan je lučaj koji se dogodio u Travniku negdje oko 1948. godine:
Jedna begovica obratila se tamošnjem narodnom odboru podneskom, pisanim bosančicom. O tome sam tražio informacije od direktora Muzeja u Travniku Stipe Lozića, koji mi je u pismu od 16. I 1971. odgovorio:

Ono o čemu mi pišete dobro mi je poznato. Naime, taj dokumenat – pisan bosančicom – jedne hanume iz porodice Teskeredžića – imao sam u rukama 1948. godine prilikom pregleda opštinske arhive (jer sam tad obavljao dužnost sekretara Gradskog odbora), a odnosio se na žalbu parnenute hanume na otkup sijena koji joj je izvršen na području Kasapovića (današnjeg Novog Travnika). Kako u to vrijeme nisam računao da u iz uprave preći na rad u muzej, to nisam vodio računa o ovome dokumentu. Prilikom boravka fra Augustina Kristića u Travniku, koji je – uzgred rečeno – dobar dio svog vremena proveo u muzeju pregledajući materijale i interesujući se za sve što bi moglo doprinijeti razjašnjavanju kulturne istorije i prilika u Travniku, ispričao sam mu za ovu žalbu. Pošto sam još uvijek bio opštinski funkcioner, pokušao sam da u arhivi nađem hanumino pismo, ali mi to nije pošlo za rukom. Mora da ga je neko uklonio ili pak, prilikom godišnjih sređivanja – ne znajući šta to u njemu piše – uništio!?

Zabilježio sam još jedan slučaj u kojem se stranka obraćala vlastima podneskom, pisanim bosančicom. Pričao mi je naime ing. Munir Gavrankapetanović da se njegova nana Bega-Begzada hanuma Gavrankapetanović, rodom Bašagićka iz Nevesinja, godine 1879. obratila osobno caru Franji Josipu s pritužbom protiv seljaka koji su joj u Hutovu Blatu prisvojiti neku zemlju. Imala je 25-30 godina, a već je tada bila izgubila muža. Žalbu je napisala bosančicom. Od cara je dobila odgovor, također napisan bosančicom, u kojem se obavještavala, da će joj zemlja biti vraćena. Begzada hanuma je pričala svome unuku Muniru, da su svi Bašagići (iz Nevesinja) i Gavrankapetanovići (iz Počitelja) znali bosančicu .
Moj otac Ismet-beg – kaže Munir – dopisivao se sa svojom majkom bosančicom otkako je otišao iz Počitelja na školovanje pa sve do Begzade hanumine smrti u decembru 1940. Ing. Munir je sačuvao dva takva pisma. Ovo su pismo inače nazivali bosančica.
U porodici begova Rizvanbegovića iz Stoca (Begovina) također se upotrebljavala bosančica. Majka poznatog revolucionara i publiciste Asima Behmena (1899-1924) iz Stoca bila je rodom Rizvanbegovićka i znala je bosančicu (saopćenje dra Rusmira Mahmutćehajića).

Iz porodice Rizvanbegovića je i Naile hanuma koja je bila udata zn Ćamil-bega Bašagića. Od 1916. godine živjela je u Sarajevu u kući Safvet-bega Bašagića. Bašagićeva kćerka dr Enisa, udata Knežić pričala im je da se Naile hanuma stalno dopisivala bosančicom sa svojom rodbinom sve do smrti 1933. godine. Pisala je u Brčko (Ruhiji Mehmedagić), Nevesinje (Smail-begu Bašagiću), Bijeljinu (Sefki Muradbegović), u Stolac (Rizvanbegovićima), Počitelj (Begzada hanurni Gavrankapetanović) i dr.
»Naila je živjela kod nas« – kaže dr Enisa »ali mi nismo mogli kontrolirati njenu poštu. To nam je pismo izgledalo kao stenografija. Kad bi je pitali što joj to pišu, ona bi neodređeno odgovarala: svašta.« To pismo Naila hanuma je zvala bosančicom.
»Bosančicom se služila i moja majka Fahrija hanuma rođena Bašagić« – kaže dr Enisa. Također je i moja sestra Almasa udata Demirović znala bosančicu, ali je zaboravila.

Danas živi u Jajcu Đul hanuma Filipović, rođena 1907. godine, koja se do prije 40-tak godina služila bosančicom . Ona je to pismo naučila od majke Halise hanume iz travničke porodice Hafizadić, udate za Ljubovića, koji se doselio u Jajce, a ova opet od svoje majke Hafizadićke.

Đul hanuma se udala u Jezero za bega Filipovića. Boraveći majka u Jajcu, a kčerka u Jezeru stalno su stajale u prepisci, služeći se bosančicom »da nitko ne može pročitati što pišu, naročito kočijaši, koji su prenosili poštu.« Đul hanuma se dopisivala i s braćom, ldriz begom Ljubovićem, dok je ovaj studirao pravo u Zagrebu (umro oko 1927/ 1928) i Ibrahim-begom koji je živio u Jajcu u roditeljskoj kući (poginuo u posljednjem ratu).
Zamolio sam Đulhanumu da i meni napiše pismo kako je pisala svojoj rodbini. Izgovarala se da je već zaboravila bosančicu, no ipak mi je 13. IX 1984. uputila pismo. Tekst pisma bosančicom glasi:
Draga Fehma hanuma i Muhamede, žao mi je što ste otišli i što ste malo bili. Drugi put dođite. Mahsuz selam Đula Filipović.

Latinicom je dodala napomenu: pisano Bosančicom, to je mene moja mati naučila.
Preporučila mi je da i ja naučim bosančicu i na posebnom listu dodala alfabetar, uporedno sa slovima bosančicom i latinicom.

U prilici sam priopćiti još jedan alfabetar sa uporednim slovima bosančice i latnice, koji je sastavio prije desetak godina Džavid Miralem sin Edhema iz Sarajeva. On je to pismo naučio u parodičnom krugu begovske porodice Miralema, koja potječe iz Jemenlića Odžaka pokraj Donjeg Vakufa.
Svojevremeno sam stupio u vezu i sa Ali-begom Kapetanovićem iz Vitine. On mi je prije 15-20 godina slao pisma pisana bosančicom. 0vdje objavljujem faksimil jednoga od tih pisama.
Zanimalo me je da li se u begovskoj porodici Gradaščevića iz Gradačca održalo pisanje boančicom (koju je na pr. Husejn-kapetan poznavao i upotrebljavao). Saznao sam od Asije hanume Gradaščević rođene Eminagić, rodom iz Tešnja i njezina sina Muhameda-Bege, da se njen muž, odnosno Begin otac Mustaj-beg služio bosančicom . Godine 1923. pred udaju Asije, ona se dopisivala sa Mustaj-begom bosančicom. Asija hanuma naučila je bosančicu (a tako su je i zvali) u Maglaju od neke Osmanefendince (koja je bila udata za Osman ef. Muradbašića).

Ona je podučavala djevojke u pisanju bosančicom, pa je tako osim Asije naučila pisati bosančicom još i kćerka Edhem-bega Uzejrbegovića, koja se udala u Gradačac za Jahića.
U begovskoj porodici Sijerčića u Goraždu svi su se članovi porodice služili bosančicom. Boraveći na studijama u Zagrebu i Grazu ing. Sulejman Denišlić iz Sarajeva {umro 23. XII 1978) dopisivao se bosančicom sa svojom majkom Halime hanumom. Ona je kao djevojka bosančicom zapisivala i narodne pjesme, ali se ova zbirka, koju je nakon udaje 1899. ostavila u porodičnoj kući na tavanu u Goraždu izgubila (umrla je 1952. godine).

Jednom mi je ing. Denišlić pripovijedao (ali nisam zapamtio odakle mu taj podatak) da postoje tri vrste bosančice: ona kojom su pisali Gradaščevići, a njome se obično služile žene, ona kojom su pisali Gavrankapetanovići u Počitelju i tuzlanska varijanta.
Pažnju privlači pojava bosančice u sarajevskoj građanskoj porodici Mulamemiševića, od koje se upotreba ovog pisma proširila udajom na sarajevsku begovsku porodicu Filipovića.

Iz godine 1911. sačuvano je pismo koje je pisao Hadži Mustafa Memišević (Mulamemišević) svome sinu Mehmedu. Djeca Hadži Mustafe, Mehmed, Edhem (umro 18. IX 1967) i Seid (umro 6. II 1960) kao i kćerka Almas hanuma, udata za Jakub Ešref bega Filipovića iz Sarajeva (rođena 1897, a umrla 10. I 1953) znali su i upotrebljavali bosančicu. Almasa hanuma naučila je ovom pismu svoju djecu Džemu, Muhamed Tahsina (Tasu) i prof. ing. Faruka kao i kćer Tahiru. Dopisivala se bosančicom sa bratom Seidom, koji joj j e iz Crnotine, gdje su Mulamemiševići imali ljetnikovac, pisao pisma bosančicom »da seljak (koji je prenosio pismo) ne zna pročitati.

Taso mi j e izjavio da je znao, ali već zaboravio bosančicu, dok je prof. ing. Faruk, još dok se nalazio na izgradnji pruge Brčko-Banovići i ferijalnoj praksi u Ralji (na pruzi Beograd-Niš) 1946. godine pisao bosančicom bratu Džemi koji se nalazio sa službom u Foči. Džemo je naučio pisati bosančicom i svoju ženu Šefiku, rodom Striković iz Prijepolja, s kojom se dopisivao bosančicom. Do danas se u porodici Mulamemiševića i Filipovića sačuvao dio korespondencije bosančicom – kako su ovo pismo i nazivali -, pa je to sve prof. ing. Faruk Filipović i Muhamed Tahsin Filipović darovao Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Dosta značajne podatke o upotrebi bosančice dala je Šemsa hanuma Čengić novinaru beogradskog »Vremena«. O tome je izašla reportaža u broju od 10. aprila 1934 s potpisom M. B. (Mile Borojević?).
Šemsa hanuma je rekla novinaru da je rođena u Pruscu i potječe iz porodice begova Skopljaka. Doslovce je kazala:

Kad sam ja dijete i djevojka, pa i mlada žena bila, drukčiji je vakat bio. Onda, kad se žensko dijete rodi nije išlo kao sad u škole, nego čeka u roditeljskom domu do udaje. Ono, nisu tada ni ljudi išli u naročite škole, osim onih iz ilmijje, a kamo li mi žene. Ali eto u nas, u kući i u još nekoliko begovskih kuća u Bugojnu, Jajcu, Travniku, Vakufu i Lijevnu, učile su i žene čitati i pisati. I to ovu naši ćirilicu – bosančicu, »begovicu«.
I ova naša iz naših krajeva različna je od one u Posavini ili u Podrinju. Pa i muški su pisali sa njom, ali samo bezi, ko i mi begovice.
I eto kad sam u mladosti naučila od moje majke da pišem i čitam bosančicom, onda sam išla vesti razne urneke po svili i kadifi, a bome i po bezu. Učila sam sufaru, i musaf i Kur’an časni.
Ovom prilikom je Šemsa hanuma čengić za »Vreme« napisala i jedan tekst bosančicom.

***

Izvod iz rada: ‘GRAĐA O POSLJEDNJIM OSTACIMA BOSANČICE U NAS’, autor:  Muhamed Hadžijahić. (ANALI GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE Knjiga XI-XII Sarajevo, 1985.)

(MiruhBosne)