Hamdija Mulić – O značaju odgoja

Povodom teksta posvećenog godišnjici smrti Hamdije Mulića, donosimo crticu o odgoju, jedan od njegovih ranih radova koji je objavio pod pseudonimom Ata Nerćes u Beharu, listu za pouku i zabavu, godina VII, Sarajevo, 1906/7., str. 385.
Hamdi ef. je bio i prvi naš dječji pisac, jer je upravo brojne svoje radove posvetio djeci i mladeži. Pisao je čistim narodnim jezikom, nastojeći da pouči i da ga svako razumije.

(Crtica)

Sjedim za učiteljskim stolom i razmišljam… Osim što čovjeka dužnost zove na rad, kad ga ono još jaka volja krijepi i bodri na posao, divna je to slast ljudskog života.

A stupiti u školsku sobu pa početi odgajati čitavu hrpu sitne dječice, koju je svoj narod na uzgoj i nauku poslao, to je krasan poziv, blagoslovljen je to rad.

Bože moj! Preda mnom ih evo svih, stidljivo i nesigurno uprli očice u me, budućeg im svagdanjeg prijatelja, a ja ih moram jednako milo gledati, jednakim ih odgojem moram voditi cilju, što se zove čovječnost.

Pa tu eto posla! Jedni su mi brljavi, drugi čisti, pa gladni i siti, nagluhi, nenadareni, daroviti… i kakvih još nema. Tada učitelj zove u pomoć svoju moć, što se zove „pedagogija“, da jednako odgaja te mladice ljudskog stabla…

Mali Meho, kanda mi se najviše srcu prislonio, pa ga najvećma i moja učiteljska misao prati. Dijete je to u sedmoj godini, inače mršava tijela, sitne glave sa crnom kosom, lica blijeda a očiju bojažljivih, koje se nikad s tuđim pogledom ne smiju sudariti. Eto, tu, u tim majušnim, punim straha očima, ležala je neka tajna zagonetka.

U školi mi mirno sjedi, a kad pazi na nauku i moje riječi, kao da ga često svraća misao i zavede onu malu glavicu negdje, gdje nije ni najmanje ugodno, jer tad mu lice izgleda vrlo tužno i žalovito.

I u učitelju se tada pobudi mnogo samilosti, ali on ovaj divni osjećaj mora što bolje primjeniti.

Stanem ga poučavati.

„Deder, Meho, kaži ti nama…“, pitam ga o onom, o čemu je riječ, a Meho šuti, muči se, napreže se… i brizne u mučno jecanje. Njegovi drugovi, djeca, primjećuju da se Meho prepao, „jer njega mama tuče“.

Žalio sam to dijete svaki dan sve više, a svaki dan mi je sve draže bivalo…

Jednoč malo, kao po običaju, sjednem u svojoj kući, poslije ručka, da koju sa svojom čeljadi izmijenim.

„Ama, čuješ“, rekoh svojoj domaćici, „poznaješ li ti majku Mehe Ibrišimova?“

„Znam. Ama, čini mi se, da mu ono nije mati, nego maćeha.“

Sad istom meni puca pred očima Mehina propast. Mama mu svemu kriva. A otac Ibrišim? Njega već odavno znam, ta za Boga, on je otac, on misli ko još o djeci vodi računa, tu su eto žene, neka se brinu za njih…

Jednog predvečerja pođem sa svojom kćeri kroz našu mahalu, k rijeci u šetnju. U putu dođem i pred kuću malog Mehe. Tu se Meho naslonio na tarabe golokrak, pa plače.

„Hajde, sinko, obuci gaće, pa ćeš s nama hodati“, rekoh mu i dijete posluša, te uniđe u kuću da išće gaće.

Za čas se oko mene okupila maholjska djeca, a i pokoja žena viri kroz pendžer, čak se ne krije „od efendije“, pa zapodjenuše sa mnom razgovor. A razumijem ja naš niži, siromašni dio naroda. U tome evo i pod boščom Mehine „mame“, vodeći Mehu za ruku, a na licu joj vidim, da je pripravna sasuti nekoliko riječi, punih gnjeva na Mehu. Da tom predusretnem, rekoh: „Nek’ si ga baš dovela, nek’ ide s nama šetati. Meho je dobar k’o janje.“

„Ah, ne znaš ti, moj efendija, ove hinje, hajirsuz je ovo, da se kazat’ ne more“, poče žena da blebeće. A ja ću opet mirnim, lijepim tonom: „Nije, draga, hajirsuz, dobro je to dijete, pa zar boležljivo, pa se „hinji“, a eto ja od sve djece njega najvolim. Mene sluša, samo mi se ne sviđa, što ga čistijeg i opranijeg ne držiš, a ovako lijepo dijete…“

Žena, inače blebetuša, gotovo se razočarala, pa htjede „svom snagom“ opet udariti, a ja nastavih: „Aman, ja Rabbi, srećna li ti je svaka, koja ev’ ovako dijete ima, pa ga lijepo pazi i odgaja; ne treba joj boljeg pred Bogom sevaba.“

„Nije ona, bogme, Mehina mati, to joj je pastorak“, dobaci jedna curica.

„Sve jedno je to, ona mu je mjesto matere, pa kao i mati. A kad pomajka goji svog posinka lijepo i uredno, bogme je to lijepo i čuti, a kamo li to raditi.“

Žena se posve umirivala, a ja milo pogledam dijete, uzmem ga za ruku i povedem u šetnju.

Sjutradan dođe mi Meho u školu obučeniji i umiveniji. Sitni, divni plamenovi, što ‘no mu se uz lice udarahu, izraziše se veselije.

A meni vrlo ugodno bi, što sam „sevab“ stekao, da je maćehina mržnja počela jenjati prama mome sitnom siročetu Mehi.

Pratiću vas, mala siročadi, i čuvati, da ne budete nesrećni, koliko to mogu kao čovjek…

(Crtica preuzeta od hfz. Aide Kadrija)

(mojkonjic.com/mb)