Ibišević: Gol protiv Litvanije u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine najdraži u karijeri

Njegov bosanskohercegovački nadimak „Vedator“ odjekuje na utakmicama berlinske“Herthe“ jednako kao i na onim bh. reprezentacije. Vedad Ibišević u Berlinu doživljava vrhunac svoje karijere.

Brada, nešto duža od tri dana, kratko podšišana kosa i nezaobilazni osmijeh na licu. Vedad Ibišević ima trenutno mnogo razloga za dobro raspoloženje. 32-godišnji fudbaler na zadnjim utakmicama „Herthe“ u njemačkoj saveznoj ligi ili daje golove ili ih”servira”. Njegov trener, Pal Dardai, i sam bivši igrač berlinskog prvoligaša, ne štedi riječi hvale kad govori o Ibiševiću. O njegovoj brzini, instinktu za davanje golova i socijalnoj kompetenciji, razlozi zbog kojih je odlučio da popularni Vedator, nepunih godinu dana nakon dolaska u Berlin, postane i kapiten kluba.

Za Vedada Ibiševića veliko priznanje. 2015. godine je sve izgledalo drugačije, rođeni Vlaseničanin je kao profesionalac bio skoro otpisan. Povrede i pehovi u „Stuttgartu“ su i njega samog natjerali da počne da sumnja da li je još dovoljno „fit“ za njemačku prvu ligu. A onda poziv iz Berlina.

Berlin i Hertha nova domovina

U klubu je od početka, priča, bio dobro prihvaćen, sa puno rada i nešto sreće, je kaže kroz osmijeh, sve bolje igrao i u međuvremenu postao najbolji igrač berlinske „Herthe“. Iza sebe već ima više od 250 igara u njemačkoj prvoj ligi i preko 100  golova. Raduje se naravno svakom pogotku, kao nedavno protiv najuspješnijeg njemačkog kluba „Bayerna“, kada je savladao golmana njemačke reprezentacije Manuela Neuera.

No najdraža mu je, priča, ipak onaj gol protiv Litvanije 15.oktobra 2013. u dresu bh. reprezentacije, koji je BiH omogućio da prvi put u njenoj istoriji ode na Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu. Nakon tog gola su mnogi dječaci rođeni te noći dobili ime Vedad a on nadimak “Vedator”.

Ibišević s novinarkom DW

Popularni Bosanac se raduje uspjehu, ali ne zaboravlja kako je put do njega bio trnovit. U rodnoj Vlasenici je, kaže, otkako zna za sebe trčao za loptom, koju mu je poklonio otac. Kada nije bilo drugova na ulici, igrao je, dodaje smijući se, „sam protiv sebe i protiv zida“.

Početkom rata u BiH  porodica bježi u Tuzlu gdje Vedad počinje da trenira u tamošnjem klubu „Zmaj od Bosne“. No, 2000. godine roditelji ne videći nikakvu perspektivu u BiH, odlučuju da napuste zemlju. Odlaze u Švajcarsku gdje im tamošnje vlasti odbijaju zahtjev za azil.

Nakon toga odlazak u Ameriku, pa opet  nazad u Evropu. 2004. godine Ibišević dolazi u Pariz, u koji ga dovodi tadašnji trener Paris Saint-Germain-a Vahid Halilhodžić.  Tamo  potpisuje i svoj prvi profesionalni ugovor. 2006. dolazi u Njemačku u „Alemaniu Achen“, nakon toga slijede angažmani u „Hoffenheimu” i „Stuttgartu”.

Izbjeglica u duši

Dobar dio svog života je Vedad Ibišević proveo kao izbjeglica. To iskustvo se ne zaboravlja, kaže. Stoga je nedavno donirao 50 000 eura za projekat organizacije GoVolunteer, koja vodi oko 1000 projekata za izbjegle diljem Njemačke.

U Berlinu, na bivšem aerodromu Tempelhof, u čijim su hangarima smješteni azilanti iz Sirije, Afganistana i drugih ratnih područja, je za izbjeglice izgrađeno malo fudbalsko igralište na kojemu neki novi dječaci trče za loptom i sanjaju da jednog dana postanu novi Ibiševići. I on se, dodaje Vedad, nada da će kroz igranje zaboraviti ratne traume i naći novi smisao života. Učesnik je i multimedijalnog projekta “Refugee Eleven”, kojim prominentni igrači sa izbjegličkom biografijom podržavaju obrazovanje mladih izbjeglica.

I pored svih profesionalnih obaveza je za Vedada Ibiševića porodica najvažnije utočište. Sa Sarajkom Zerinom je u braku već sedam godina, nakon sina Ismaila je početkom oktobra prošle godine na svijet došla i kćerka Zejna. I oni se osjećaju dobro u njemačkom glavnom gradu.

Svoju djecu će, kaže Ibišević, odgajati kao građanine svijeta, što je i on sam, ali će im usaditi i ljubav prema Bosni i Hercegovini. Raduje se, dodaje svakom povratku u zemlju koju, bez obzira na sve svoje dosadašnje životne destinacije, najviše smatra domovinom.

I u Berlinu koristi svaku priliku da se druži sa zemljacima. U sportski  klub „Bosna” navrati kad god stigne, da popije kafu, popriča sa ljudima i katkad „potrči za loptom“ na radost njegovih članova, posebno djece. Da li želi da Ismail krene očevim stopama? O tome još nije razmišljao, možda je svijetu fudbala ipak dovoljan jedan Ibišević, dodaje. Jedan jedini kao Bosna? Ne, to bi bilo suviše neskromno. Jedan!

Izvor: DW