Igrač koji ne igra nikad neće pucati na go

„Igrač koji puca, on će dat go. Igrač koji ne puca, on nikad neće dat gola“, tako je živopisni trener sarajevskog fudbalskog kluba Vrbanjuša Alija Hadžiosmanović Braco jednom motivirao svoje igrače u svlačionici.

Ova naoko samorazumljiva i izlišna rečenica ipak je izraz mudrosti: nužno je ljude podsjećati na zakonitosti igre koju igraju.

Tokom opće pomame za sličicama fudbalera, u euforičnom iščekivanju našeg drugog Svjetskog prvenstva – držimo se fudbalskih i drugih sportskih stilskih figura.

Prvo, igrač koji ne igra ne može pucati na go. A igrač koji ne puca na go, ne može dati go.

Drugo, dodajmo još jednu samorazumljivu tvrdnju: navijač ne igra.

Politika – ako ne i svaka životna društvena aktivnost – odvija se po pravilima igre kao dubinskog sistema ljudskog djelovanja. Pisalo se o tome mnogo u filozofiji, postoje teorije igre itd. Recimo tek da postoje zakonitosti i pravila.

Zakonitosti su temeljne odrednice odvijanja igre, njezina logika, naprimjer: moraš igrati da bi imao priliku postići neku tačku koja se u igri vrednuje. Zakonitosti su nepromjenjive, za razliku od pravila koja određuju učesnici ili neka regulatorna tijela iznad i izvan njih. Naprimjer, ofsajd u fudbalu redovno se redefinira, ali suština fudbala je dati, odnosno ne primiti gol.

Kombinacijom zakonitosti i pravila dolazimo do naizgled samorazumljivog zaključka: učesnici moraju igrati istu igru.

Druga, ovdje bitna zakonitost: navijači, koji se suprotstavljaju i očekuju drugačije ishode, moraju gledati istu igru po istim pravilima poimajući, svjesno ili nesvjesno, iste zakonitosti.

Kombinirajući zakonitosti i pravila dolazimo opet do samorazumljivih pouka: ne možete igrati košarku na fudbalskom terenu i ne možete navijati za pobjedu u stonom tenisu gledajući boks.

Možete, ali ispast ćete budale. Što se desilo Elmedinu Konakoviću, našem ministru vanjskih poslova, i Denisu Bećiroviću, našem članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Konaković je bio ušao na teren i imao je šansu dati gol. Njegov problem je bio što je uporno pokušavao igrati košarku na fudbalskom terenu: nijedna trica sa ivice šesnaesterca nije mu ušla jer – naprosto – koša nije ni bilo. Konaković je, već nakon prvih nekoliko minuta utakmice protiv Dodika i Čovića na državnom nivou shvatio da oni igraju fudbal, u Ligi šampiona, a da on pokušava igrati basketa s rajom.

Prvi put je to djelovalo efektno, simpatično čak; poneko neupućen u zakonitosti igre mislio je da Konaković predvodi revoluciju uvodeći košarku na travi s golom kao ciljem. Drugi igrači su ga zaobilazili kao dijete koje uleti na teren na prijateljskom mahalskom turniru, povremeno upozoravajući roditelje da ga sklone ili da ga prebace na odgovarajući teren, s drugim mališanima.

Ali Konaković je uporno igrao košarku na fudbalskom terenu i uvjeravao tribine i gledaoce pred malim ekranima da zapravo on igra odgovarajuću igru a da su protivnici nepošteni i krše pravila. Sudije i delegati nisu se složili.

Na kraju je završio na klupi. Naučio je pravila igre. Ali onda nije mogao ući u igru; a igrač koji ne igra ne može pucati na gol… a igrač koji ne puca…

Denis Bećirović nikada nije ni htio ni umio biti igrač. Brzo je to naučio, pa se posvetio karijeri profesionalnog navijača: u parlamentarnim klupama se ne igra, nego navija, dobacuje, ubacuje predmete u teren, skandira sudiji i potom neumorno jadikuje. Postavši vođa navijača, pristao je, na nagovor očajnih uprava nekoliko drugoligaških klubova, da zaigra. Šta tačno, za koga i protiv koga – to nije bilo razjašnjeno.

Ali on ih je prevario. Došao je do stadiona, namjeravajući ući u svlačionicu, ali ga je njegov navijački nagon nadjačao pa je otišao na tribine Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ali – ovo je najgore – na tom putu između ulaza za igrače i ulaza za navijače, kod Bećirovića je došlo do proklizavanja percepcije: on je umislio da je igrač.

Između utakmica je slao saopćenja, izbjegavao intervjue, snimao se i uvjeravao nas – odlučno i uporno, kao i svaka osoba poremećene percepcije – da je pobijedio u svakoj utakmici koju je gledao s tribina ili pred malim ekranom. Ponekad je tvrdio da je nokautirao protivnika u stonom tenisu, ili da je imao double-double učinak na šahovskom turniru.

Drugim igračima je to pomalo išlo na živce, ponekad im je bilo simpatično, sudija se iz pristojnosti u to nije htio miješati, a drugi navijači su se podijelili: jedni za vođu, drugi za igru.

Sve je ovo možda smiješno, ali je – što bi se nekad govorilo – zapravo žalosno. Konaković i Bećirović su se pretvarali da igraju, a mi smo izgubili važnu utakmicu.

Ili što bi Ćiro Blažević, upitan kako mu se omaklo da ranije postane trener reprezentacije Bosne i Hercegovine, objasnio kako je svemu kumovao izvjesni Pušina, pa dodao: Da, da, on je bio Pušina, a ja sam ispušio.

Autor: Kenan Efendić, glavni i odgovorni urednik portala !Odgovor.