Irfan Ajanović: Tri ramazana dočekao u tamnici. Za mene je Bosna i Hercegovina moja majka

Irfan Ajanović, nekadašnji potpredsjednik Skupštine SFRJ-a, rođen je u Žepču, u porodici koja je vjernička, bošnjačka, i u tom duhu je i odgajan.

Tamo je, kaže, još kao dječak spoznao ko je. Prisjećajući se nekih ranijih ramazana, kaže da se sjeća da je jedno uvijek bilo isto, a to je žalost za ramazanom koji odlazi, jer se ne zna hoćemo li biti u mogućnosti dočekati sljedeći.

Ja sam tri ramazana dočekao u tamnici, i možda su mi ti ramazani najdraži. Tad sam i najdublje bio vjernik, musliman, najdublje bio čovjek koji je težio ka suživotu, ka zajedništvu sa svima onima koji žive u Bosni, sa svima onima koji u sebi žive i nose bosnoljublje. Bio sam 907 dana u samici, i postio sam u toj prilici, u mogućnostima kakve sam mogao priuštiti, ostvariti, u uslovima u kojima sam u tom vremenu bio – prisjeća se Ajanović.

Ajanović kaže da su to bili teški dani, a kako i ne bi – 907 dana provedenih u samici, ali, s druge strane, teški dani Ajanovića su osnaživali.

Koliko god su bili teški, toliko su bili i jaki, moćni, u meni su stvorili još jačeg čovjeka. Optereti ovo čovjeka, ali mu i da snage, i ako čovjek u sebi, u svom biću, duhu, nađe još onaj mali atom snage i doda onome čime ga je Allah darovao, on pobijedi sve nedaće, i u tom smislu sam ja, živeći tako tamničke dane, živio i ramazane – ispričao je kroz suze Irfan Ajanović.

Irfan Ajanović govorio je i o ljubavi prema BiH. Kaže da ne postoje riječi kojima se ova ljubav može opisati. Puno je veća ljubav prema domovini, od bilo kojih riječi.

Za mene je BiH puno više od onog što bi se to kazalo. Za mene je Bosna i Hercegovina moja majka, Bosna i Hercegovina je istinski majka svih nas i svojom ljubavlju čini od nas ono što mi moramo činiti prema mladima. Mi smo u okviru naše domovine materijalno puno izgubili, ali smo duhovno puno dobili – kaže Ajanović u emisiji „Stil života u islamu“ Ramazanskog programa Hayat TV-a.

Poručio je da Bosnu i Hercegovinu moramo voljeti i da moramo razumjeti sve prilike oko nas. Naveo je da ćemo u Bosni opstati ako budemo složni, ako se okrenemo svojoj zemlji, svojoj vjeri.

• Irfan Ajanović rođen je 04.02.1942. godine u Žepču u bošnjačkoj, ple- mićkoj porodici… Po ocu Ibrahimbegu potomak je tešanjskih AJANA i žepačkih Maličbegovića. Gimnaziju je pohađao u Zavidovićima i Rijeci. Pravni fakultet završio je u Sarajevu. Još u ranoj mladosti iskazivao se kao pisac – pjesnik. Poez- iju je objavljivao u časopisima i zbirkama. Kao glazbenik, na svoje stihove komponirao je melodije za niz, u narodu veoma prihvaćenih pjesama koje je na nosačima zvuka izvodio kao kantautor osobno, ili su ih izvodili poznati bosanski interpreti: Beba Selimović, Zekerijah Đezić, Nedžad Sal- ković i drugi…
• Kao pravnik radio je u Sarajevu, a kao samostalni privreclnik u Žepču. Osamdesetih godina javno zastupa ugrožene interese Muslimana (Boš- njaka) u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji i biva u više navrata isljeđivan i maltretiran od strane organa UDB-e i komunističkog režima SFRJ… 26. maja 1990. godine učesnik je Osnivačke skupštine Stranke de- mokratske akcije (S D A) u sarajevskom hotelu HOLIDAY INN. 14. jula 1990. godine zajedno sa grupom žepačkih intelektualaca i ljudi iz bošnjačkog naroda osniva opčinski ogranak SDA u Žepču, te biva izabran za prvog predsjednika Općinskog ogranka SDA Žepče. 03- novembra 1990. na vanrednoj skupštini SDA u Brčkom biva iza- bran u Izvršni oclbor SDA, a potom na istoj skupštini i za generalnog sekretara SDA . Na prvim višestranačkim i demokratskim izborima, održanim 18. no- vembra 1990. godine izabran je za poslanika u Vijeće građana Skupštine Bosne i Hercegovine, a 14. februara 1991 • godine, kao poslanik Savezne skupštine izabran je za poclpredsjednika Saveznog parlamenta bivše SFR Jugoslavije… I u Republičkoj skupštini Bosne i Hercegovine i u Saveznoj skupštini Jugoslavije jedan je od bezkompromisnih i najžustrijih boraca za demok- ratska prava Muslimana (Bošnjaka) i za samostalnost i suverenost Republike Bosne i Hercegovine. Kao podpredsjednik Saveznog paralmenta, podpredsjednik Savezne ustavne komisije SFRJ, te član raznih saveznih “ad hoc” tijela, a posebno DRŽAVNF KOMISIJE za kontrolu primirja u Hmtskoj, 1991- godine, prvi je političar u bivšoj Jugoslaviji koji je sa nivoa svoje visoke savezne funkcije rekao pravu istinu o agresiji Srbije i Crne Gore, zajedno sa bivšom JNA, na Republiku Hrvatsku i o pripremama agresije na Bosnu i Hercegovinu… Evropska zajednica u svojoj Rezoluciji o Jugoslaviji, donesenoj u Briselu 27. avgusta 1991. godine, gotovo doslovno je “prepisala” stavove Ajanoviča, iznesene u njegovom saopčenju o OTKCZU na članstvo u DRŽAVNOJ KOMISIJI…
• Agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Bosnu i Hercegovinu zatekla ga je na službenom putu u inozemstvu, gdje je zajedno sa bošnjačkim intelek- tualcima u Zagrebu osnovao KRIZNI ŠTAB za pomoč Bosni i Hercegovini. Krajem aprila 1992. godine kao član bošnjačke delegacije, sudjeluje na prvim pregovorima o ustavno-političkom ustrojstvu Bosne i Hercegovine u Lisabonu zajedno sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, Salimom Šabićem i Harisom Silajdžićem… Krajem maja 1992. godine zajedno sa Harisom Silajdžićem sudionik je drugih lisabonskih pregovora. Na prijemu u članstvo Organizacije Ujed- injenih Narocla, 22. maja 1992. godine, član je delegacije Bosne i Her- cegovine zajedno sa Harisom Silajdžićem, Nedžibom i Muhamedom Šaćirbegovićem… Sa aktivistima SDA u dijaspori (Evropi, SAD, Kanadi) vrlo efikasno or- ganizira pomoć dijaspore borbi bošnjačkog i drugih naroda za osloba- đanje Bosne i Hercegovine, za uspostavu državnosti, samostalnosti i su- vereniteta Bosne i Hercegovine… U Sarajevu boravi od decembra 1992. clo kraja aprila 1993- godine, kada noću, pretrčavajući aerodromsku pistu zajedno sa borcima i oficirima Armije BiH, izlazi na slobodne prostore Bosne i Hercegovine radi pripreme skupštinske sjednice u Zenici, zakazane za 11. maja 1993- godine, u povodu prihvaćanja “Vens-Ovenovog plana za BiH”…
• Zbog sukoba Armije RBiH sa HVO BiH više se nije mogao vratiti u Sarajevo putevima kojim je iz njega izišao… Između 23. i 30. juna 1993- godine s puškom u mci, zajedno sa braniteljima Žepča, sucljeluje u od- brani Žepča koje su udruženo napadali ekstremisti HVO i četnici iz Tesli- ća i sa Ozrena. 30. juna HVO ga zarobljava, a sutradan, 01. jula 1993- godine predaje četnicima… U četničkim kazamatima, u osam četničkih zatvora, od prvog do zad- njeg dana, pod neviđenom torturom provodi u zatočeništvu pune dvije i po godine… Ova knjiga domoljubna je ispovijest o patnjama Bošnjaka u četničkim kazamatima i ljubav prema Bošnjačkom narodu i domovini Bosni i Her- cegovini koju Irfan Ajanović naziva BOSNOM, njenim hiljadugodišnjim povijesnim imenom, misleći pri tome na Bosnu i Hercegovinu…
• Ova knjiga je poziv na zajedništvo naroda u Bosni i Hercegovini i na reintegraciju Bosne i Hercegovine… Kao svoj ulog zajedništvu pisac ove potresne knjige ulaže svoje teško opisive patnje i 907 mučeničkih dana provedenih u četničkim samicama. Ljubav prema domovini i svojoj braći i sestrama, Bošnjacima i Bošnjak- mjama Irfan Ajanović je želio izraziti kao pjesnik i kao prozni pisac, kaz- ivatelj svoje paćeničke sudbine i kao kroničar i sudionik povijesnih zbi- anja u najburnijem vremenu kroz koje mu je prolazila domovina Bosna Hercegovina, a i on s njom zajedno. Patnja Bosne preslikala se u njegovoj patnji, a njegova patnja bila je personifikacijom ukupne patnje bosanske… Ljubav prema domovini i svome bošnjačkom narodu iskazivao je i esejističkim pristupom svoga kazivanja i promišljanja, ali i tanahnim, lit- erarnim, plemenitim, kakvo se rađa i zrači iz unesene poetske cluše ko- jom Irfan Ajanović neosporno zrači u neposrednoj komunikaciji sa ljudima, ali i u komunikaciji koju izražava ovom knjigom… Zato kazivanje Irfana Ajanovića kao malo koje, kao malo čije, odiše i dokumentarnim, argumentiranim pristupom vrsnog pravnika i političa- ra, ali i nježnošću ponesene literarne cluše, lirskim nabojem pjesnika, liričara koji čitatelja ponese iskrom svjetlucavom što zaiskri u oku…
• U patnji Irfana Ajanovića, pisca ove knjige prepoznaje se patnja Bosne i Hercegovine, patnja svakog Bošnjaka, Bošnjakinje… Ljubav prema Bosni, prema majci koja je zbog njega bila šest mjeseci zatočena u četničkom zatvoru i umrla, ne dočekavši oslobađanje sina, nije edipovska ljubav, več ljubav koja iznikla iz patnje, stopila se sa pat- njom, posta još intenzivnijom, gotovo nadnaravnom. Pisca ove knjige najbolje mogu, ili samo mogu, razumjeti ljudi koji su patili i u patnji voljeli, pa im se ljubav patnjom oplodila, izdigla se, uznijela se iznad patnje, podredila patnju sebi – ljubavi. Ova je knjiga o Ajanovićevom poimanju, njegovom doživljavanju bosanske tragedije, tragedije bošnjačkog naroda, koja je i po duhovnom poimanju, poimanju Objave Božije, a i po dijalektičkom, bila neminovna nužnost za buđenje, osvješćivanje zaspalog bošnjačkog duha, uz sve žrtve bez kojih se kazna ne može obratiti u nagradu, zasijati njom – Božijom. U svojoj knjizi Ajanović u više navrata podvlači da su žrtve bile ogromne, ali cla žrtve moraju biti u srazmjeri sa zaslugom… Ogroman je bio i ponor u koji se bio strmoglavio bošnjački devastirani, opustošeni duh. Veliki broj čitatelja, čitateljki, prepoznati će u ovoj knjizi i svoju suclbinu, te tako oplemeniti PORUKU koju isijava ova predivna i potresna knjiga…, bilježi Ham Imamović o piscu uz knjigu ‘Draga moja majko Bosno’.